Kad slušam na radiju emisije o starosti, sa uputom psihologa, da se čovjek mora sa tim suočiti, osjetim u sebi tragove loše savjesti. To nije moja tema. Ni kao mladić nisam se bavio temom mladosti. To nije bila moja grupa, mladi. Moja grupa, to su bili ljudi, to nije imalo ništa sa starošću. Djedovi su mi se ponekad bolje dopadali nego mladi ljudi. I bake. Isto je i sada.

Jedino, čega se bojim, je, da moram da živim sa starim ljudima. Ne bojim se umiranja, ne bojim se smrti, ne bojim se bolova, ali se plašim staračkog doma. Plašim se toga, da se moram radovati dječijem horiću, koji mi pjeva svoje vesele pjesmice. I vesele muzike, koja stare ljude treba da obraduje. Ili kluba jodlaša. Volim jodlanje, ali ga ne želim slušati u staračkom domu sa starim ljudima.

To je moj jedini strah od starosti. On je veoma jak. I on potiče od doživljenog. Ja sam često čitao u staračkim domovima. I tamo sam to doživio. To oduzimanje dostojanstva starim ljudima. Taj rasizam, koji se tamo provodi. RASIZAM POČINJE TAMO GDJE SE JEDNOJ GRUPI LJUDI SAMO JOŠ ZAJEDNIČKE OSOBINE PRIPISUJU. Npr. JEVREJI SU VISOKO INTELIGENTNI. JEVREJI SU VJEŠTI POSLOVNI LJUDI. Omladina, djeca – to su zapravo rasistički pojmovi. I stari: to je takođe rasistički pojam. Za stare ljude se mora kuvati samo meko, stari ljudi ne smiju u jelu imati puno soli, trebaju ranije ići u krevet i piti više vode. Tu počinje rasizam.

Ja ne namjeravam da pripadam toj grupi. Ja na to ne pristajem. Ali ja sam vrlo rado star! Pogledajte, imam bolove kad hodam, treba mi štap, razmišljam, da li još da prehodam tu dionicu puta. Uskoro ću dobiti novi kuk, i ako sve dobro prođe, uvjeren sam da će mi nešto nedostajati. Navikao sam se na svoj štap, i jako sam ga volio.

.