„Pravi revolucionar je vođen velikim osjećanjem ljubavi“, govorio je Če Gevara. Ovaj legendarni buntovnik je bio romantik koji nije znao „tajming“, kako reče jedna od njegovih ljubavi. Šteta, jer sve je u „tajmingu“, a to nam je otkrio sjajni francuski nogometaš, Antonio Grizman. To su male tajne, velikih majstora. Evo i dokaza: Antonio Grizman ima troje djece i na isti dan su rođeni sve troje. Šta na ovo reći nego – Monte video, Bog te video. Divan „hettrik“, na koji bi svaki fudbaler bio ponosan. Još jedna zanimljivost. Šarmantni fudbaler, majstor preciznosti i „osjećaja za moment“, u srcu nosi Urugvaj i Monte video. U utakmici Francuske i Urugvaja na SP u Rusiji, ovaj nogometni Če Gevara bio je ogrnut zastavom Urugvaja. Eto, ima i takvih Francuza.

Lijepo, no vratimo se pravom Če Gevari koji je bio velika poetska duša. U ruksaku je nosio sa sobom omiljenu zbirku pjesama čileanskog Nobelovca Pabla Nerude, a i sam je pisao romantične pjesme sa puno emocija. Književnik P. Neruda je u svojoj knjizi sjećanja „Priznajem da sam živio“ sa ponosom pisao da veliki Če Gevara čita njegovu poeziju. Povodom njegove prerane smrti francuski filozof Žan Pol Sartr je izjavio „da smo izgubili najsavršenijeg čovjeka našeg vremena koji smrću postaje legenda i odlazi u besmrtnost vječnosti“.

Če je rođen u Argentini kao dijete bogatih roditelja. Druženje sa knjigama datira još iz rane mladosti. Njegova familija je posjedovala vlastitu kućnu biblioteku sa skoro 4000 hiljade naslova. Če se opredijelio za studij medicine. Nakon školovanja se preselio u Meksiko gdje je radio kao ljekar. Tamo je uspostavio kontakt sa Fidelovim bratom Raulom i priključio se kubanskim revolucionarima. Bio je sklon literaturi i uvijek je pronalazio vrijeme za čitanje, a često je isticao da je prvi prioritet revolucionara svestrano obrazovanje. U svom posljednjem pismu, koje se smatra njegovim testamentom, jer je slutio dolazeću smrt, savjetuje da dobri revolucionari treba mnogo da uče kako bi mogli da „vladaju tehnikom i dominiraju prirodom“. Najveća odlika revolucionara je da u svakoj prilici prepozna nepravdu koja se čini bilo kome na svijetu. Ta njegova poruka kod mladih nije ostala bez odjeka. Njegova je kćerka doktorirala i direktor je Istraživačkog centra „Če Gevara“. Puno putuje i drži predavanja širom svijeta. U Iran je putovala 2007. god. i tamo se samo od sebe nametnulo pitanje ko bi mogao biti Če Gevara Azije? Nakon nedavnih dramatičnih događanja u tom dijelu svijeta, poznati sarajevski novinar S. Avdić je pravio paralelu između generala Sulejmanija i Če Gevare. Da li će to biti general Sulejmani ostaje da se vidi. Na njegovoj sahrani je prisustvovalo preko milion ljudi. Svojevremeno je završavajući jedan intervju general Sulejmani poručio: „Molite se za mene da umrem kao Mučenik“. Te molitve mu je Bog uslišio, ali mislim da će teško neko uspjeti da dostigne slavu i planetarnu popularnost koju je imao Če Gevara. Druga su ovo vremena. Takvu popularnost danas imaju jedino nogometne zvijezde poput Lionela Mesija.

Ljubavne romanse i revolucija je ono što mnoge zanima, jer to su bila vremena kada se mnogo pucalo, strasno voljelo i puno patilo. Če je bio zaljubljive prirode kao naš Željko Bebek. Za Ernestom Če Gevarom su uzdisale mnoge žene, ali su njegov ljubavni život obilježile samo tri. Dvije su mu bile supruge, a treća, koja je bila istovremeno i njegov suborac, ali i njegov dobri anđeo čuvar, pratila ga je kao sjena sve do njihovog tragičnog kraja. To je bila Tanja.

TANJA – HAJDI TAMARA BUNKE

Ko je stvarno bila ta hrabra i inteligentna djevojka, koja je u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj nakon smrti postala Heroina nacije? U ondašnjem DDR-u njezinim imenom su nazvana 242 udruženja žena, a brojne škole, ulice i dječiji vrtići nosili su njezino ime. Rođena je 19. novembra 1937. godine kao Hajdi Tamara Bunke Bider i bila je kćerka njemačkog komuniste Eriha Bunkea i ruske Jevrejke Nađe Bider. Rodila se u Buenos Airesu, gde su njeni roditelji bili u izgnanstvu i došli 1930. godine, sedam godina prije njenog rođenja. Tokom pedesetih Tanja je uspješno okončala političke nauke na Univerzitetu Humboldt u istočnom Berlinu. Diplomirati na Humbolt Univerzitetu , o kako to lijepo zvuči. U trenu kada je primala fakultetsku diplomu pred njom je bila još decenija života. Veliki Aleksandar Humbolt bi, siguran sam, bio ponosan na životnu priču ove divne dame, jer je i on stekao slavu putujući latinskom Amerikom. Desetak godina nije puno, ali je i to ponekad dovoljno za uspon od „djetinjstva do vječnosti“ (von Kindheit bis Ewigheit).

Ovako je sve počelo: Tanja je upoznala Ernesta Če Gevaru, tadašnjeg guvernera Narodne banke Kube i predvodnika kubanske delegacije koja je 1960. godine došla u posjetu u njemačkom gradu Lajpcigu. Tanja nije krila svoje divljenje prema Če Gevari i kada je ugledala prvi put pred sobom svog heroja više je niko nije mogao odvojiti iz njegove blizine. Uspjela je da se nametne i postane njegov vodič i prevodilac tokom boravka u Njemačkoj. Ne postoje dokazi da je među njima već tada bilo „nešto više“ od simpatija, ali se to lako može zaključiti s obzirom na to da je ona već sljedeće godine otišla na Kubu i pridružila se kubanskim „barbudosima” (bradonjama). Kao volonter oduševljeno je učestvovala u radnim akcijama širom zemlje, u kampanji opismenjavanja stanovništva, izgradnji škola, u medijima. Radila je i u Ministarstvu prosvjete, bila član Kubanskog instituta prijateljstva s narodima, bila je aktivna i u borbi za prava žena.

U vrijeme kada je odabrana da učestvuje u gerilskoj ekspediciji u Boliviji, dobila je nadimak “Tanja”, po kome je ostala zapamćena. Koliko je Če Gevari bilo stalo do nje govori i podatak da je za tu opasnu misiju naložio da je priprema Danijel Alarkon Ramirez, poznatiji kao Beninjo, koji je trebalo da je obuči vještinama samoodbrane, uključujući korištenje pištolja, kao i presretanje i kodiranje radijskih poruka. Kubanci su ovu revolucionarku zapamtili po inteligenciji i hrabrosti, a Beninjo je posle tog perioda provedenog sa njom, govorio da je “milostiva, lijepa, ljubazna, ali veoma komplicirana.”

U novembru 1964. godine Tanja, koju su njeni saborci zvali i “La Geriljera”, otišla je u Boliviju u svojstvu tajnog agenta, čiji je zadatak priprema terena za novu borbu.Tamo je boravila pod imenom Laura Gutjeres Bauer, radeći kao učiteljica i kolekcionar bolivijske narodne muzike. Vrijedno je prikupljala informacije o pripadnicima bolivijskog visokog društva i slala ih Čeu na Kubu. Nestrpljiva i nemirnog duha, Tanja se 1966. godine priključila gerilskoj grupi Huana Vitalija Akunje, čemu se Če usprotivio. On nije htio Tanju za saborca, jer je znao da je misija za koju se spremao suviše opasna.

Bolivijski vojnici postavili su Če Gevari zasjedu u mjestu Vado del Jeso. Tanju su ubili dok je prelazila Rio Grande, a sa njom i još osam njenih drugova. Mario Vargas Salinas, oficir koji je komandovao vojnicima je pucao u Tanju. Za taj „podvig“ je ovaj uniformisani pingvin, kasnije unaprijeđen u generala.

Finalni trenuci „bitke na rijeci Rio Grande“:

….Pred našim očima se pojavila blondina prodornog pogleda, lijepa kao što ponekad mogu biti lijepa svitanja u Patagoniji. Dolazili su sa sunčane strane obale. Duge sjenke kasnog ljeta su pale do polovine rijeke. Obala spasa koje su se gerilci pokušavali dočepati, bila je u sjeni i skoro polutami. Tamo su vojnici skriveni u zasjedi nestrpljivo čekali da „odrade“ svoj posao, jer ih nakon toga očekuje fešta i duga, pijana bolivijska noć. Blizu je finale ovog dramatičnog okršaja na rijeci Rio Grande. Tanju i njene gerilce je još par trenutaka dijelilo do odlaska u legendu. Približavaju se polovini rijeke dok na drugoj obali vreba smrt. Onako suncem obasjani, bili su lijepi kao mladi Bogovi. Vojnici u zasjedi sa punim cijevima, drže prste na obaraču. Prije smrtonosnih rafala još ima samo toliko vremena za poneki pogled, na čarobno lijepi krajolik. Prelazili su rijeku sa podignutim rukama iznad površine vode, noseći ruksak i oružje. Pucnjevi su prekinuli tišinu i sve je bilo gotovo. Preplašene ptice, sa obje strane rijeke Rio Grande, su prhnule u nebo i sa sobom ponijele duše palih heroja. Vojnici su obavili zadatak, ali eho njihovih pucnjeva odjekuje rijekom Rio Grande, sve do danas. Neka od televizija je snimila tijelo kubanske heroine kako pluta kraj vrbaka, uz obalu rijeke. Te potresne slike su izazvale šok u Njemačkoj, Kubi, Argentini i širom Svijeta. Mnogo je suza proliveno. Beživotno tijelo revolucionarke je plutalo rijekom sve do 6. septembra, kada su ga ti isti vojnici sahranili zajedno sa ostalim pobijenim revolucionarima.Tanju su izdali bolivijski seljaci za „šaku dolara”, a mesec i po dana kasnije, poginuo je i Če Gevara. Zasjeda koja je napravljena Tanji je klasična „Sačekuša“, a nama je poznata iz rata u Bosni, jer je na sličan način likvidiran general Blaž Kraljević koji je, kakve li slučajnosti, također imao osam pratilaca i svi su stradali skupa sa njim. U nastavku jedan dirljiv stih francuskog pjesnika Fransoa Vijona:

.

„Devet nas je bilo svega. Života mi smo htjeli.

Ali nas pobiše i svi smo pomodrjeli.

Živjesmo ko i ti. Sad nas više nema.

Nemoj osuđuvati – bezumni su ljudi.

Prigovor nikakav od nas se ne sprema.

Pogledaj, pomoli se, a Bog će da sudi.“

.

Bolivija je ipak 50 godina poslije, odala počast Če Gevari i podigla mu spomenik. Na ceremoniji otkrivanja spomenika se pojavio predsjednik Bolivije Uve Morales u majici sa likom Če Gevare i izjavio: „Uvjereni smo da će borba trajati sve dok postoji kapitalističko carstvo“.

Na Kubi se Tanja ubraja u Ikone Revolucije. Tanjini posmrtni ostaci su 13. listopada 1998. godine prebačeni na Kubu, gde je upriličena sahrana sa državnim počastima dostojna prave heroine. Sahranjena je u MAUZOLEJU-ČE GEVARA u Santa Klari pored svojih suboraca.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 09. 05. 2024.