Nenad Miščević (Zagreb,1950 – Rijeka, 2024): Sada, nakon što ga više nema među nama ovdje, valja ga pamtiti i pomno čitati.

Kao nekoga tko se rado odazvao sudjelovati na sportskoj manifestaciji Homo si teć (na čakavskom: hajmo trčati).

Kao nekoga tko izlazi iz knjižare Mladost nasred riječkog Korzu specijalizirane za literaturu na stranim jezicima s povisokim i jedna nosivim snopom knjiga.

Kao nekoga ne baš sretnog što nije uspio, zbog krutih birokratskih procedura, ali prvenstveno zbog obične nebrige i prostodušnosti, organizirati nešto veći broj ovdašnjih predavanja Donalda Davidsona.

Kao nekoga tko je ranije stanovao gotovo preko puta Pičmanovog Sušačkog nebodera gdje danas prebivaju u suživotu Hrvatski kulturni dom, galerija Kortil i koncertni Pogon kulture.

Kao nekoga tko se mudro i blagonaklono suzdržao od prijekorne, ironično ili kakve druge reakcije na ponešto trapav citat, preuzet od O. Wildea: “Glavno je da se govori, pa bilo to i pozitivno”. Samo ga je ignorirao, opet usputno na Korzu.

Kao netko tko je među rijetkim ovdašnjim misliocima (pored npr. S. Žižeka i R. Kordića) imao priliku u Parizu pratiti izbliza predavanja P. Ricoeura, G. Deleuzea, E. Balibara i L. Althissera.

I dotadašnjem zavičajnom časopisu Dometi otvarati vrata svijetu koji ne poznaje fenomen ne samo Gervaisove “filozofije deminutiva” (M. Stojević) jer je zaokupljen idejama i diskurzima koji bi da su od kozmopolitskog značenja i karaktera.

U nimalo bliještećem ruhu, Miščević u svojoj prvoj knjizi Marksizam i post-stukturalistička kretanja (1975), premda sebe nije ubrajao ni u marksiste ni u poststrukturaliste, uspijevao je pronalaziti način za recepciju tada još, ovdje, nepoznatom i suvremenom diskurzu. Npr., “Da bi se na mjestu negativiteta stavilo razliku i nejednakost, potrebno je zaustaviti ovu igru zrcala i ispostaviti nesimetrično drugo, takvo drugo koje samo neće imati ništa drugotnoga. Takvo apsolutno Drugo, tvori jedno od temeljnih kategorija mišljenja razlike”.

Uz to, povodom Deleuzea: “Ako je dakle za klasičnu dijalektiku negativitet proizvoditeljska moć, za mišljenje razlike on je nešto proizvedeno, i kao svaki proizvod skriva proces i zgodu koji su ga proizveli. Produktivnost negativiteta je privid koji on pozajmljuje od stvarne konkretnosti razlike, da bi ovu potisnuo i prikrio”.

I tko je potom uspijevao (olako?, oteško?) okupljati, dan za danom, skupinu ovdašnjih analitičkih filozofa (N. Smokrović, M. Matulović, E. Baccarini, B. Berčič, S, Prijić …).

Pa mu onda konvencionalan zbogom u stilu “živio je i radio, tada i tada” jedva da i treba. Mora biti da su Miščevićeve knjige ipak, još i danas, sigurno pohranjene na više od jednog mjesta te lako dostupne redom svima zainteresiranima. Pa onda i zaštićene od propadanja i zaborava. Kojima ostaju spremni i voljni prihvatiti misaone izazove što tek izranjaju. Grabeći korak ili tromim kretnjama, uz bezbrižan smiješak ili uz poneko trljanje prstima po vlastitom tjemenu.

Naprosto hvala.