Što uopće govori riječ svjetlostu izvornome značenju ako ne ono spajajuće u riječima svijet i svjetlo? Kako određujemo epohe? Oholost proizašla iz uvjerenja u napredak našeg vremena na ishodu metafizičkoga Zapada još uvijek povijest dijeli na stari, srednji, novi vijek i nešto što posve neodređeno zovemo modernošću, post-modernošću, čistim ništa jaza povijesnih svjetova. Stari je vijek zatvoreni krug u samome sebi, orfički kotač vječnosti koji ne poznaje iluziju o napretku. Srednji nam je vijek «doba mraka» ma koliko se god francuska nova historija od Fernanda Braudela do Georgesa Minoisa upirala odagnati takvu sliku svijeta kao pogrešnu, ili iz njega poput Johana Huizinge izvući apokaliptičku misao dekadencije, smrti epohe u metafori jeseni kao sumračnoga godišnjega doba u kojem se svjetlost zastire do smiraja blagoga iščeznuća. Novi je vijek doba prosvjetiteljstva. S njime konačno mehanička, samopokrenuta ljudska moć stvaranja jasne i razgovijetne spoznaje stvari (clare et distincte iz Descartesovih Meditacija o prvoj filozofiji) briše granice između prirodne svjetlosti i ljudskoga mraka. S prosvjetiteljstvom svijet postaje beskonačna iluminacija. I zacijelo nije slučajno da će navjestitelj epohe totalne modernosti («Treba biti apsolutno moderan!«), pjesnik-prokletnik Arthur Rimbaud svoje posljednje poetske fragmente nazvati Iluminacijama. Apsolutna modernost svijeta bez slike, jer je sam svijet postao slikovna zgoda svakog mogućeg predmeta kao «ikone» u hiperrealnome prostoru virtualnosti, sagorijeva u vječnoj «luči» blistavih gradova. Što je Rimbaud poetsko-fantazijski vidio kao «iluminativnu» povijest onog što predstoji svijetu postavljenom na temelje znanja, moći, osvojene svjetlosti s kojom prirodno postaje tehno-poetsko, dovršava se danas u našim zasljepljujućim sferama uma. Kulturpesimistički filozof nove lumino-kinetike, Paul Virilio, preobrazit će proročki govor poetskoga vidovnjaka u logičke metafore stvarnosti koja nas ne okružuje, već koja nas usisava.

«Mi smo prvi naraštaj u povijesti koji je svjedočio osvajanju prostora, ali nadasve brzine koja je omogućila osvajanje stvarnog vremena trenutnosti, a istodobno prisustvujemo o otkriću posljednjeg oblika energije, KINEMATSKE ENERGIJE, energije ‘u slikama’, ili, ako hoćete, ‘u informacijama’, koja se na taj način nadovezala na potencijalnu i kinetičku energiju.»

Svjetlost je energetička moć novoga doba. Ali istodobno i njegov temeljni problem. Dostatan je samo jedan katastrofični trenutak, onaj «strašni čas» iskliznuća iz sustava svjetske osvijetljenosti da se svijet od iluminacija vrati u stanje pretprirodnoga mraka. Ako više nema prirode, onda je i mrak postao kulturalni fenomen, nekovrsna druga priroda. Ako više nema slikarstva od trenutka kad je lumino-kinetička umjetnost suvremenosti šezdesetih godina 20. stoljeća sliku nadomjestila «događajem» rasprskavajućih svjetiljki u snopu spram zaslijepljenoga motritelja, onda ni prijelaz od voštanice do lampe više ne znači drugo no podsjećanje na neku davnu prošlost u kojoj su flamanski majstori i Georges de la Tour stvarali iluziju povjerenja čovjeka i okolnoga svijeta. U trenutku katastrofičnoga događaja sve odjednom pokazuje da napredak nema veze s ljubavlju spram svjetla/mraka, nego da je u njegovu oholome habitusu već upisan znak ravnodušnosti spram vremena uopće. Dostatno je, dakle, da nestane električne struje iz nepoznatih razloga. Može to biti tzv. elementarna nepogoda poput snježne dionice, kako je pjevao Paul Celan, da se iznova vratimo lampi. Što nam još govori ta zagonetna, mistična riječ/svjetlo u predmetu rasvjetljenja intimnoga prostora poput kuće, stana, sirotinjskoga svratišta, stare gradske ulice, primjerice u praškim labirintima Kafkine «zlatne uličke» ili u maglovitim noćima Zagreba, kad se niz Opatičku ulicu sve do Kamenitih vrata spušta neka nepoznata prikaza? Ne treba prizivati «svjetlost voštanice « suptilnoga fenomenologa Gastona Bachelarda da bismo u bljesku shvatili kako lampa omogućuje drugi način doživljaja svjetlosti, kako je zapravo riječ «o» posljednjoj mogućnosti svijeta slike kao ljubavnoga razgovora čovjeka sa stvarima oko sebe blago osvijetljenih/zamračenih. Neprozirnost svijeta uvjet je mogućnosti da bi slika uopće zasjala. Jer što još može sjati u apsolutnoj brzini svjetlosti? Lumino-kinetika hiperrealnosti nove umjetnosti života megalopolisa više nema razloga za blagost spokojstva. Gdje je sve brzina i svjetlost se od blagosti lampe preobražava u visokooptičku strukturu vidljivosti koja se mjeri svjetlosnim signalima digitalizirane slike video-arta ili, pak, one vrste skenirane svjetlosti CT-zraka koje nam sve što jest oslikavaju «hiperrealistički». Ne, ovo nije doba lampe. Kao što ovo nije doba slikarstva i pjesništva, jer je svijet bez slike slikovno tiranski upućen motriteljima kao subjekt-objektima događaja, tako je ovo doba digitaliziranih svjetiljki doba nepodnošljivo vječne Ivanjske noći. Govor o lampi doista je nostalgija za onom vrstom svjetlosti koja još bijaše primjerena ljudskome doživljaju svijeta kao iskonske slike.

Lampa je riječ koja i na engleskome, njemačkome, francuskome, hrvatskome još uvijek «gori « istim sjajem. U sinonimnim značenjima ta ista, starinska riječ koja zvuči srodno na već spomenutim jezicima smjera različitim tvarnim oblicima rasvjetljenja: od voštanice, petrolejske lampe sa stijenjem, ručne svjetiljke, žarulje, tinjalice, noćne lampe, plamenice, lučne svjetiljke do neonske cijevi. Njezina sveprožimljuća, apstraktna narav toliko je «konkretna» da ne treba posebno upućivati na što mislimo kad mislimo na nju. Svaki oblik ukorijenjenosti-u-svijetu iziskuje «svoju» lampu. Kulturna povijest Srednje Europe, primjerice, nemoguća je bez figure kandelabra i čovjeka koji pali i gasi ulične svjetiljke. Književnost Musila, Brocha, Kafke, Krleže i Kiša u blistavoj arhi-teksturi jednog već zaboravljenoga svijeta počiva na svjetlosti lampe. Ona je utjeha pred olujnim vremenima, mistika prošlosti, pa čak i strahotni privid budućnosti u znaku nove tiranije svjetla. Hrvatsko moderno pjesništvo 20. stoljeća u dvije je pjesme, posve različitih nadahnuća i poetike, na blistav način potvrda postavke da je lampa metafizička riječ ljubavi i smrti, ekspresionističke erotične slikovnosti i socijalno-melankolične glazbe. Pjesma Antuna Branka Šimića «Ljubav II«

(Zgasnuli smo žutu lampu/Plavi plašt je pao oko tvoga tijela/Vani šume oblaci i stabla/Vani lete bijela teška krila/Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu/Moje ruke svijaju se, žude, mole/Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore/Kroz noć kose moje drage duboko šumore/Kao more)

i Dobriše Cesarića « Balada iz predgrađa»

(I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu/ Na debelo blato, kraj staroga plota, i dvije tri cigle na putu/ I uvijek ista sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka/ I s licem na kojem su obično brige, prođe je u par koraka/ Al’ večeri jedne nekoga nema, nema a moro bi proć/I lampa gori i gori u magli i već je noć…)

U obje pjesme nisu bitni tzv. «subjekti» ꟷ imaginarni ljubavnici, sirotinja i netko tko bolestan leži – već uvjet njihove mogućnosti u izricanju estetske istine neprozirnoga svijeta. Zgasnuti lampu i liti svjetlost «crvenkasto žutu« pretpostavlja već uvijek jedan drukčiji svijet sa slikom spokojstva čovjeka i mraka, neovisno o tomu zbiva li se izvan ozračja «gorke svjetlosti» tragični čin između ljudi, prirode i božanskoga. Lampa je stoga univerzalna slika svijeta u sagorijevanju, nipošto simbol, metafora ili figura njegove u vječnost upisane konačnosti. Kad gori ili se zastire lampa, sja ili iščezava cijeli jedan svijet satkan od snova, fantazije i one vrste fluidne i-realnosti za koju je Fernando Pessoa u Knjizi nemirana paradoksalni način ovlastio sebe samoga/Drugoga da bezuvjetno kaže svijetu nove slikovnosti: «Moja je sudbina dekadencija.«

Posljednja lampa još uvijek «gori» unatoč svemu. S njom se ništa ne može. Ona je daleka i prisna poput drevnih riječi ljubavi (eros i philia) i istodobno fantomski tuđa, apstraktna, preobražena u vječnu noć otuđenih «gradova svjetlosti» kroz koje prolazimo poput duhovno praznih nomada, samotni u svojem tumaranju beskonačnim ulicama, «zaslijepljeni svjetlošću» neonskih reflektora, i sve što preostaje u takvome prozirnome svijetu bez slike svodi se na beskrajnu samoću stvari. Lampa više nije ono «nešto» uzvišeno, metafizičko, nego puka stvar proizvođenja izvora svjetlosti. Slikarstvo stoga nije moguće u ovome svijetu bez slike ne zato što je nekoć davno Marcel Duchamp odustao od svjetlosti i postao velemajstor šahovske igre, nego zato što više nitko ne potrebuje lampu osim u krajnjoj nuždi kao instrument iščekivanja do dolaska električne struje. Kad lampa od iskonske utjehe čovjeka pred silama brzine svjetlosti i mraka postane puki «predmet» preobrazbe, dovršena je jedna dugotrajna zgoda povijesti (filozofije i umjetnosti). Prosvjetiteljska žudnja za iluminacijama svijeta ozbiljena je u sjajnome ništavilu blještavila. Pronaći «svoju» lampu u tom panično-paranoičnome svijetu apsolutne vidljivosti kao da se pokazuje istovjetnim onom obznanjenome reklamnom sloganu cyberkulture:

«Može nas izbaviti jedino novo umijeće užitka.»

(Treći program Hrvatskog radija, emisija ‘Riječi’, 2004.)