Deset je godina prošlo od ove knjige razgovora s novinarom M. Pavkovićem, od čega ispade biografska knjižica, a fotka je starija duplo, iz mog kabineta u Barnagoru. Što učini jedno desetljeće od čovjeka? Pa, mnogo toga, jednako na fizičkom i psihološkom planu. Nismo više naočiti, ali što se može, jeftine su na pazaru kože, pa je i našu nešto poharalo vrijeme. Nismo više tako rezolutni, ultimativni, dok izričemo stavove o ljudima i pojavama, nismo puni heretičkog baruta, ne praskamo na glupe i podmetnute povode, ne žestimo se na nepromjenljive i uzaludne stvari, niti vjerujemo da isključivo naš ukus vrijedi u estetici, a naš naivni altruizam u društvenim odnosima.

Također, budući da smo “mnoge i mnogo voleli”, znamo da ta kemija ne traje vječno, da smo se trošili bez mjere i često bez uzvrata, no da je podosta toga otišlo u “literarnu građu”, pa je kolateralna šteta donekle ublažena. Nismo pali na bedemu stiha, iako smo se srondali po kaldrmama balkanskim i svjetskim, kamo smo svoje uboge snove pokušali dovesti u mirnu luku i pod siguran krov. Kako su to lijepe, homeopatske fraze, od kojih se čovjeku lice u osmijeh razvlači kao kaučuk, a u grudima treperi naše srce golubinje, spremno i sada, ovoga časa oprostiti, samo da se sve na dobro izvrne i u popravljivi nesporazum preokrene!

Ali nema toga, nema….Biti jezičava i britka, ili udvorna, koncilijantna i diplomatična, svejedno je: mjeru svoje karme svatko ponese i iskuša, baš kao i mjeru darovitosti, koja je najgora kad biva “blizu nečega”, što bolno naslućuješ, a doseći ne možeš. Neudovoljena decimala, treptaj oka, pijetlov korak, nokat i pol od genijalnosti, tako nekako. Pa mahnito tragaš po knjigama, zbirkama, rukopisima, za nečim sličnim, pa kucaš na neizvjesna vrata, muke Tantalove proživljavaš, dok ti se tekst odupire, izvana blista, iznutra se mrvi i ne da ti doprijeti do katarze. I ne pomažu hvale, laude, nagrade i ne zagluše te fanfare i bubnjevi u buci svijeta, gdje slijediš vilinski glasić, nadajući se da će baš ona, iduća tvoja knjiga biti najvjerniji otisak nečega, što si u duši čuvao da ti ime u vremenu održi, kad tebe više ne bude.

Drago mi je što ova knjiga postoji. Donekle je i samoj meni otkrila “smisao zapisivanja”, koji je u načelu jasniji prosječno darovitim ljudima, nego li vrlo nadahnutim i odabranim. Evo, čitam da i Dostojevski ironizira biografizam i biografsko zapisivanja, kao eklatantno poticanje narcističke predodžbe o svojoj važnosti. Moram reći da me nisu nosile takve nakane. Umijeće razgovora je zanemareno, zakržljalo, zatureno među ljudima. Bilo mi je stalo da ga tada malo potaknem i oživim. Potom, za onu kvotu ljudi koji vole moje pisanje prije ” slike o meni”, vrijedilo se potruditi. Tko zna, možda proširimo i ponovimo izdanje, u nekom trenutku dobre volje? A možda i ne, sve po onoj, da je u pjesmama već zapisano sve što je autorica mislila i stvarno željela plasirati o sebi u “slabo čitajuću” javnost.

Kao i uvijek, da ponovimo, i ovdje vrijedi Miloszeva: “Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem”. Uključujući i one vlastite.

PS. Da, ni barnagorskog kabineta skoro neće biti, seli se u vrtnu kućicu, na istoj lokaciji. Srećom, domina terrestra i dalje ne pati od statusne tjeskobe, pa joj to ne čini velike nevolje. Ljepota i obilje posve su relativni pojmovi, samo što to uglavnom shvatimo prekasno.

.