.

NOVI RAT KUCA NA VRATA

.

Evidentno je da neko u tajnosti priprema snenario za početak novog rata. Gospodari rata su ponovo u akciji, opet se pred našim očima iste igre igraju. Ministar rata Zukan Helez tvrdi da se dronovi već uveliko proizvode i to na više lokacija.

Ovaj „USAID guverner“ kako ga amerikanci od milja zovu je uplatio 4 miliona maraka nekoj šnajderskoj firmi iz Tešnja kako bi se radnici obučili u šivanju „nevidljivih“ vojnih uniformi. Dakle, para ima dovoljno, uniforme se šiju, oružja neće manjkat. Moglo bi se onda na koncu konca i ratovati ako zatreba, nedo Bog.

Nije se zgoreg prisjetiti da je Fahrudin Radončić tokom suđenja Naseru Keljmendiju izjavio da je Alijina SDA platila milion maraka da se iscenira početak rata u Sarajevu.

Dakle, prodaju nam isti „fol“. Ono što se trebalo desiti 8. Ožujka ove godine desit će se prema najavama nekih portala tokom svibnja uz pomoć rezolucije o Srebrenici.

.

ŠTA SE TO U SARAJEVU SPREMALO 8. MARTA 2024.?

.

Evo otprilike je ovako isplaniran osmomartovski pokušaj izazivanja rata. Umjesto „dimne zavjese“ portalima je prostrujala jedna iznimno upadljiva vijest:

„Turisti iz Banja Luke po prvi put nakon rata preplavili sarajevsku Baščaršiju“. Opa, otkud sad iznenada oni u tolikom broju?

To je bila udarna vijest koju su u jutarnjim satima na praznik 8. marta objavili portali u Sarajevu. Na ovu baš radosnu i zaista nesvakidašnju vijest „kako su turisti iz Banja Luke preplavili Sarajevo“ niko nije reagirao, jer su ljudi bili doslovce zatečeni. Čuda su moguća, pomislih, možda ipak dolaze neka vedrija i bolja vremena.

U večernjim satima tog istog (prazničnog) dana portali prenose šokantne vijesti kako je na sarajevskoj Baščaršiji sa pet hitaca upucana (N.N) ženska osoba.

Nisam pobornik teorija zavjere samo bih podsjetio da je rat u Sarajevu počeo ubistvom srpskog svata na Baščaršiji koje se desilo (kakve li slučajnosti) stotinjak metara od mjesta gdje se desila ovogodišnja pucnjava koju pomenuh.

Jedva da je prošlo nešto više od dva mjeseca od 8. Marta, a situcija se u gradu dramatično pogoršala. Svi govore o ratu. Po gradu diskretno kruže već „formatirane“ paravojne formacije koje skoro otvoreno „peljuše“ kase po mahalskim granapima i besplatno na nečiji mig sipaju gorivo po benzinskim pumpama.

Zapaljiva retorika je uhvatila sumanut zalet, velika i opasna igranka samo što nije počela. Ova novoformirana zajednička armija BiH je maltene pukla po šavovima i pitanje je vremena kad će svak na svoju stranu da krene. Još nam preostaje da vidimo ko će biti novi „Caco, Ćelo, Juka, Zuka i.t.d.

„OD OLOVA DO TRNOVA, PREKO BRDA I DOLOVA“

„Staze, lica i predjeli“, metafora za brojne ljudske sudbine. Svega tri riječi a u njima se skrivaju toliki životi. Ponovo smo u pokretu. „Romantika bez pauze“ što bi se reklo. Tumaramo kao u snovima nekim davno zaboravljenim stazama i predjelima. Prisjećamo se dvorca Duino i „Rilkeove staze“. Prilazimo i kucamo na „vrata tišine“. Dvorac je stoljećima pripadao familiji Thurn a od 2003. godine je otvoren za posjete. Izgrađen je u 16. stoljeću, a u njemu je Rilke napisao svoje najljepše stihove u zbirci Devinske elegije. „Ne velim da možeš Božji podnijet glas“, pisao je Rilke. „Ali slušaj ono što struji, neprekidnu vijest koju tišina stvara“. Kada duva jugo, u ovom dvorcu se počnu dešavati čudne stvari. U tim dugim noćima nesanice ponekad se iz zidova začuje šapat na jeziku latinskom: „Memento mori“ ili u prevodu „Sjeti se smrti“. Tada po običaju naviru pitanja: ko smo, koja je svrha našeg postojanja, kuda idemo, zašto smo na ovom svijetu? Odgovore ćemo ponajprije pronaći u stihovima Rilkeovih Elegija:

„Anđeli ( priča se ) često ne znaju da li hode među živima ili mrtvima. Bujica vječna u oba područja sve uzraste zahvata sobom. Ali mi, mi kojima su potrebne tajne. Tajne tako velike. Mi, kojima često iz tuge napredak blažen procvijeta, da li bi smo bez njih mogli postojati mi“?

Za neke su se te besane noći u ovom dvorcu pretvarale u agoniju sa tragičnim završetkom. U Duinu je, recimo, austrijski fizičar Ludwig Boltzmann za vrijeme ljetovanja 1906. godine napravio samoubistvo. „Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa Anđeoskih“, pitao se Rilke u jednom stihu svojih Elegija.

Austrijski prestolonasljednik je svojevremeno par dana prije posjete Sarajevu boravio u pomenutom dvorcu Duino. Za vrijeme večere je vladala turobna atmosfera uz pitanja familije: zašto mora uopće putovati u tu divlju i zaostalu Bosnu?

Danas znamo da je to bila njegova „posljednja večera“, a tokom košmarne noći ponovo se iz zidova mogao čuti šapat: „Memento mori“ (sjeti se smrti). Sutradan nakon besane i košmarne noći Franc Ferdinand je ipak krenuo na to putovanje bez povratka.

Iako je „smrt neprovjerena glasina“, kako neko reče, potvrđivanje života i smrti pokazuje se u Rilkeovim „Elegijama“ kao jedno te isto. Smrt je od nas okrenuta, ona je naša neobasjana strana života, strana i daleka. A prolaznost se svuda stropoštava u duboko bivstvovanje, kako reče pjesnik: „ Mi smo pčele nevidljivog. Nous butinons eperdument le miel du visible, pour laccumuler dans la grande ruche dor de l Invisible. ( Mi zaneseno skupljamo med Vidljivoga da bismo njime napunili veliku zlatnu košnicu Nevidljivoga).

–

„WORLD VISION“ – NOVA PANORAMA SVIJETA

.

„Onaj ko ima viziju treba pod hitno ići ljekaru“, znao je ponekad reči legendarni njemački kancelar Helmut Šmit. Balkanski političari slijede ovaj savjet. Oni nemaju vizije i nisu je nikada ni imali.Ali je zato naš nobelovac I. Andrić povremeno patio od ove boljke. Onaj, ko je sanjao o dalekim perspektivama , morao je nekako dobiti uvid u Panoramu svijeta koja je za njega u djetinjstvu bila ništa drugo do „terra incognita“. Mnogo godina poslije, oživljavajući sjećanja iz djetinjstva a ona su kod Andrića bila duboke kao bunar, rodila se ideja o ovoj priči.

Radnja Andrićeve priče Panorama se dešava u Sarajevu, u davno vrijeme djetinjstva glavnoga lika, kada je u njegov grad iznenada došla na gostovanje ta čudesna prestava. Panorama je zapravo svojevrsni prozor u Svijet, jedini koji je u to vrijeme glavni junak imao: „U nevidljivoj unutrašnjosti te zgrade bile su kružno raspoređene slike u boji; pomoću naročito postavljenih ogledala i jakog električnog osvetljenja one su pred gledaočevim očima postajale uveličane, jarko osvetljene i veoma žive i plastične. Naročita, i opet nevidljiva, mašinerija pokretala je ceo taj pojas slika uokrug.“ Vidimo da je panorama jedan stroj u kojem kruže slike iz različitih krajeva Svijeta, i one za gledatelja predstavljaju jedan mozaik Svijeta. To je jedini način za siromašnog dječaka koji živi u Sarajevu, u tom zaostalom gradu, da putuje Svijetom, i da saznaje o tom Svijetu gledajući slike koje je okretao stroj panorame. „Tišina je bila svečana i potpuna, samo je s vremena na vreme fini dečački sluh mogao da uhvati slab šum, jedva čujnu škripu mehanizma koji pokreće ceo aparat panorame. Ali to je meni dolazilo kao daleka muzika sfera, koja nužno prati hod zemlje i njenih predela kroz vasionu.“ Svaki put je panorama prikazivala neki novi dio Svijeta, neki novi grad, ili neku novu zemlju, i dječak je svake sedmice skupljao novac kako bi odlazio u panoramu i posmatrao neki novi dio Svijeta. Tako je jednom prilikom posmatrao prizore iz grada Rio de Žaneira: „Već samo ime toga grada! Ono je kao čudesna raketa koja sukne uvis u letnjoj noći i rasprskava se na tamnomodrom nebu u dvanaest raznobojnih vatrenih kapi koje padaju lebdeći kroz tamu, dvanaest slova reči: Rio de Žaneiro.“ Taj dječak živi u Sarajevu, jednom gradu koji je u to vrijeme potonuo u mrak i magle provincije, dok su prizori koje je gledao putem panorame nešto sasvim suprotno – odvijao se tu široki Svijet u svoj svojoj veličini i raskoši. Preko te panorame je dječak kreirao mozaik vasione i velikog Svijeta, odnosno svega onoga čega nije bilo u njegovom okruženju. Njegova vasiona je grad Sarajevo, ali u tom gradu dječak ne nalazi ništa od vasione i Svijeta – već samo provincijski mulj i neljubazne ljude: „Sve me to toliko uzbudi i zaokupi moju pažnju, da mi sluh i ne hvata više tihu škripu mehanizma koji pokreće moju vasionu…“ Ne samo Svijet, već čitavu vasionu je zamišljao dječak putem te panorame. Taj dječak sluti da je on zapravo biće vasione, građanin Svijeta, a ne samo siromašni dječak koji živi u blatnjavom gradu, na rubu svih svjetskih dešavanja. Ne samo za vrijeme dok traje panorama, već i tokom noći, u snovima, kroz dječakovu svijest teku slike Svijeta panorame: „Jer, treba znati da pravi život ovih slika počinje tek posle, kad se vratim kući i legnem u postelju. I ne samo te prve noći nego u toku cele nedelje, sve dok ne dođe u panoramu nov program sa novim slikama novih krajeva, novim uzbuđenjima i novim snovima. A ulaznicu u tu svoju noćnu panoramu ja sam plaćao nesanicom i živcima.“ Međutim, kada je tu svoju strast za panoramom podijelio sa svojim drugarom iz škole, susreo se sa drugačijim mišljenjem kada je riječ o panorami i o stvarnosti koju ona proizvodi: „Allees ist nur Schnee von gestern odnosno hotel Promaja“. Lazo zvani Laki je odmah izneo celo svoje mišljenje o panorami. On je nalazio da tu nema ničeg naročitog. Slike, kao i druge slike, slike gradova i mesta o kojima ništa ne znaš, gde nisi bio i nećeš nikad biti. Šta vredi sve to i čemu služi?“ Lazo smatra da su slike slike, a da je svijet svijet, i da je to nešto sasvim različito. Biti u raljama života je u ono vrijeme bila, prije svega, klopka bez nade i izlaza. Dijete sreće, kao što je bio Lazo zvani Laki od duhovne pustoši i beznađa, od očajanja spasla je muzika. Ona je u besanim noćima bdjela sa njim, kao Ponornica tekla tamnim Vilajetom slaveći život. Muzika je mnogima, tada a i tako je i danas, bivala jedina moguća otadžbina, poslednja oaza, vjera, i svjetlost u tmini. Naš kompozitor Goran Bregović je sa puno ljubavi Svijetu odaslao svoja „Tri pisma iz Sarajeva“ i tako je Muzici kroz Muziku spjevao zahvalnost, veliku i plemenitu.

Ipak, dokumentarni spektakl „Panorama Svijeta“ bila je nešto, sasvim, novo u to vrijeme. Danas, jedno stoljeće poslije, susrećemo moderno upakovani „world vision“ koji prozvodi slike stvarnosti za neke nove dječake, i koji putem tih novih panorama grade čitavu sliku stvarnosti i Svijeta u kojem žive. Te moderne panorame su televizija, ali prije svega Internet – koji je i strukturiran na principu prozora u Svijet. Sada neki novi dječaci sjede na stolici pred svojim kompjuterom, i pred njima se nižu slike stvarnosti, kojoj oni nisu neposredni svjedoci, nego je samo posmatraju putem slika, baš kao i onaj sarajevski dječak (budući nobelovac) koji je sjedio pred Panoramom, jedno cijelo stoljeće ranije . Opet je tu riječ o nekim tumačenjima stvarnosti putem fotografije, ili pak putem filma, gdje se montažom kadrova tumači stvarnost Svijeta, a ta tumačenja se putem televizije ili interneta prenose do ogromnog broja gledalaca, koji na osnovu toga grade svoju sliku stvarnosti. Sve su to zapravo isti prozori u Svijet, samo je tehnologija drugačija.

„Dugo je tako Panorama svijeta sa svojim velikim svjetlima i dubokim sjenkama zauzimala dobar dio moga života i izgledala stvarna i trajna do neprolaznosti. A onda je, posle godinu dana otprilike, odjednom iščezla, kao priviđenje.“ Ta panorama Svijeta i jeste poput nekog priviđenja, u čitavom tom poretku Svijeta koji je dječaka okruživao, a koji je do srži bio protkan oskudicom i siromaštvom, i svim onim što je suprotno svjetlosti panorame. Tako je jednog dana i Panorama nestala iz tog provincijalnog grada: „Jednog dana nestalo je velikog natpisa na ulazu. Vrata su bila širom otvorena. Sva prostorija bila je osvetljena. Neki ljudi su rasklapali drvenu zgradu panorame, dasku po dasku, kao najobičniju baraku.“

Ta Panorama je u Sarajevo stigla iz Beča, iz centra tadašnje imperije: „…veliko preduzeće u Beču, koje raspolaže sa desetinama ovakvih Panorama, uvidelo je da je panorama u Sarajevu nerentabilna i zbog toga je ukida i prenosi u neki drugi grad u državi… (…) Da, Panorama! Iznevjerila je i otišla, i odnijela u grubim sanducima svoja sunca i mora i zemna bogatstva, da ih opet negdje rasprostire pred nekim koji će, povjerovavši u njenu stvarnost i okrenuvši leđa svom životu, provoditi sate na njenim sjedištima od crvenog pliša.“

Tako je panorama sa slikama velikog Svijeta napustila taj grad na rubu imperije, i premjestila se na neko sretnije mjesto: „Učinjena je proba sa Sarajevom kao zaostalim i zabačenim mestom u kom, možda, ima još naivnih gledalaca, ali i taj pokušaj je propao.“ Možda tako propadaju i svi pokušaji koji dolaze iz velikog Svijeta, da se u Sarajevo unesu univerzalne vrijednosti i kosmopolitski duh. Manjkalo je novca. Novac je pokretač svega. Geld regiert die Welt. Svuda i uvijek njegovo Visočanstvo NOVAC. Panorama Svijeta je pogasila svjetla, ali Sarajevo se nije dugo dosađivalo. Monotoniju su prekinuli pucnji u prestolonasljednika Ferdinanda. Cijeli grad je pretvoren u krvavu teatarsku pozornicu čija će dramaturgija potresati Svijet.

Književnik Karl Kraus je ovako pisao o Sarajevskom atentatu: „neki neoprani dječarac-intelektualac već ujutro u osam sati može biti siguran da će u podne državu okrenuti naopačke, te da će mu uz manje napore nego Napoleonu, poći za rukom da promijeni zemljopisnu kartu Evrope. Iza ovog čina ne krije se niko manji, nego glavom i bradom sile napretka i obrazovanja, otkačene od Boga i spremne da skoče na jednu ličnost koja im svom puninom želi spriječiti dalji razvoj na toj stranputici. Smrtni pad prijestolonasljednika na uglu ulice Franje Josipa i Rudolfove ulice je tek austrijski simbol. Ali to je bila i zasjeda intelektualnih sila. A što su tiskarsko crnilo i talenti kadri učiniti protiv Svijeta, o tome moćnici saznaju tek kad počne odzvanjati“. ( die Fackel- Beč, 10. Juli l914. Godine )

Pucnji iz revolvera su podigli zavjesu i upalili svjetla jedne nove predstave „Panorama Svijeta“. The Show must go on. Za one golobrade Talente, kako ih nazva K. Kraus, koji su ispalili te pucnje mogu samo reći: „oprosti im Bože, jer su znali šta rade“. O sudbini ljudi koji su imali role u ovoj velikoj Ratnoj igri puno je pisano ali se malo zna kakva je bila sudbima revolvera iz kog su pucnji ispaljeni. Sarajlija Ivo Kranjčević, simpatizer „Mlade Bosne“, je sakrio u svom stanu taj revolver i za to mu je odrezana kazna od 10 godina robije. Tako nešto bi, vjerujem, uradio i Sejo Sekson. Taj „Karabaja“ naše muzičke scene bi revolver sakrio i onda ležerno, kao da se ništa nije desilo, izveo u šetnju svoga psa Dalmatinera. Prije par godina Emir Kusturica je u Andrić Gradu napravio rekostrukciju sarajevskog atentata. Majstorski urađeno kao i sve drugo napravljeno u laboratoriji ovog velikog umjetnika. Meni se dopalo to što je ovoga puta sve okončano bez prolijevanja krvi. Naš mahalski heroj Campo, pokoj mu duši, imao je brojne okršaje na vrelom sarajevskom asfaltu ali nikada nije potegao revolver. Pobjeda, kojoj je predhodila dobro osmišljena kombinacija sa puno žrtava je poželjna samo u jednoj šahovskoj partiji.

Svjetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Ako je tama to što je potrebno da: svijetlo riječi, oko kamere ili pucanj revolvera bljesne punom snagom, onda je lako jer je imamo na pretek u tamnom Vilajetu.

Nikad nije kasno za novi početak, jer kao što reče M. Selimović, „trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“

.