.

Tafofilija je riječ čije je porijeklo grčko: tafosoznačava grob, a filia je privlačnost ili sklonost k nečemu, ljubav za nešto, ili pak opsesija. Stoga je definicija tafnofilije: 1. Povećan interes za groblja i grobove; 2. Ljubav spram sprovoda i sklonost posmrtnim svečanostima. 3. U psihijatriji, morbidna privrženost groblju i rakama.

. . .

Rijec je o Nekrologici, naime o logici iskorištavanja smrti.

Kakvu korist mi živi možemo imati od mrtvih?

Čemu to pitanje?

Pa to je presudno pitanje poetike i habitusa balkanski umjetnika, literarnih, dramskih i filmskih autora.

Primijetio sam to davno, o tome sam pisao, citiralo se te moje teksrove po znanstvenim radovima, ali me je tek nedavno usputni prijevod jednog Weiningerovog fragmenta ponukao da do kraja rasvijetlim fenomen maurauderstva, ili kako se tu otužnu figuru marodera hrvatski prevodi kao – potragljivca: onog koji ide po tragu vojske i pljačka.

Weiningerov fragment glasi:

Daß es kein Raubmord gibt, damit hat Nietzsche selbstvesrtändlich Recht. Einen Mord um Geldes willen gibt es nicht. Aber der Raub ist keine ‘Einflüsterung der armen Vernunft’ des Mörders, sondern er gehört zum Morde: das Rauben ist ein völliges Töten; der Gemordete hätte noch immer Realität, wenn er Geld besäße: darum muß er beraubt, d.h. völlig getötet werden.

(Ne postoji razbojničko umorstvo, u tomu je Nietzsche samorazumljivo u pravu. Nema ubojstva radi novca. No razbojstvo nije došaptavanje jadnog uma ubojica, nego pripada ubojstvu: pljačka je savršeno umorstvo; umoreni bi još imao realnost kad bi posjedovao novac: stoga mora biti opljačkan, to jest potpuno ubijen.)

Anticipirajmo: artistički potragljivac čini istu stvar: ide po tragu smrti i mrtvima ukida jedini preostali realitet: dostojanstvo smrti. Njenu intimu. Ono ugrabljeno, moralni je kapital: jedini preostatak ljudskosti, sjećanje na pokojnika. Potragljivac taj kapital privatizira: on je moderator uspomenjavanja. PR memorije. Perception manager povijesti. U konačnici investitor ppokradenog moralnog kapitala žrtve uložrnog u vlastito estetsko poduzetništvo.

Autor je Narikača: punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Narikača, ona koja dokida realitet smrti uključujući je u simbolički poredak svojim profesionalnim opijevanjem.

Da bi pjevao/stvarao, njemu je žrtva neophodna, i to je cinizam njegova kreativnog mentaliteta. Cinizam je prosvijećena ideologija, ona koja zna svoju laž. Pokažimo tu laž.

Autorova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane nešćutno se bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, dakle komercijalizacijom žrtve, dok druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio uprihoditi za svoj rad nagradu

Autor je u svojoj autostilizaciji Notar Historije, na Balkanu najčešće onaj koji nakon odlaska prvoga – Andrć – zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu vazda potaman. Ako usfali, već ćemo se poklati iz estetskih potreba.

U tom smislu, najupečatljiviji simbol Autorovr sudbine Stari je most u Mostaru: most koji nedostaje, srušeni most, na Neretvi ćuprija, čista je sublimacija estetskih težnji autorovih:maroderska esetetika ratišta poslije bitke, proljetnih trava orošenih krvlju, urešenih handžara, uzaludnih, izgubljenih života, vojski, sultana i raje, i vječnih perfidnih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve to popisati, potom uredno uvezati najbolje u kakvu Aprilsku kroniku pa isporučiti Zapad koji svoj Balkan voli kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, i tako tom Zapadu pružiti još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, zauzvrat za to očekujući adekvatnu nagradu: ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Bardu potlačenih. Računa Autor, i njega će valjda neka dopasti, i dobro računa. Europa ima nečistu savjest, i svaki Cannes i Berlin nemoćan je pred predrasudom da je istina života tamo gdje se živi u dreku, u smrti njenog balkanskog Vražjeg vrta.

Stoga jre reflektirana djelatnost ovdašnjeg Autora biti knjigovođa mrtvih duša. To je artistički core-business Science Fiction Republike Jugoslavije.

Dakle i u riječ, marodersko sastoji se u instrumentalizacijiji mrtvih koji time postaju žrtve, Autorove žrtve – žrtve mu naime služe tek kao izgovor stvaranju. Žrtve u tu umjetninu unose nešto što se ne može osporiti i čime smo gotovo ucijenjeni, pred čime se neminovno moramo pokloniti i tako pognuti glavu: unose vlastito dostojanstvo kao vanestetsku vrijednost, koja, da bi postala estetskom, u toj transsustancijaciji zahtijeva dematerijalizaciju žrtve: da bismo im dokinuli posljednju realnost, da bismo zataškali porijeklo tog moralnog kapitala netom pokradenog po bojištima (Bosne) i po povijesti Balkana, koji, kako kaže Winston Churchill, proizvodi previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, u procesu privatizacije & pretvorbe dostojanstva žrtve u moralnu supstanciju literature, Autor mora stvoriti privid vlastite neophodnosti, mora opravdati svoj boravak i ulogu na bojištu, pa makar ili naročito poslije bitke: u tu svrhu Autor je navukao masku Narikače, kako ne bi bilo preočito da je posljednji onaj koji nanosi make-up na leš.

Kad smrt ne možemo učiniti smislenom, možemo je barem uljepšati: romansirati.

Budući da sam spomenuo nabadu komercijaliziranja žrtve, u ime dostojanstva te žrtve Autori bi dobro učinili za balkanske mrtve kad ne bi učinili ništa – najmanje što mogu učiniti jest prestati tržiti njihovu nesreću u investiranju u vlastite umjetničke karijere.

Sve drugo, ratno je profiterstvo. Ta pretvorba i privatizacija žrtve na ovim prostorima, kakvo je historijsko iskustvo, može trajati do unedogled, što znači: do nove inspiracije, da budem sasvim ciničan, do novoga rata.

Nu, tko za to haje! Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa: autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ne za sudbinu svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, kaže Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit.

Stoga za potrebe Europe uvijek neki balkanski Cigani lete ili bivaju uzdignuti u Nebo, što je opća struktura maroderstva: samo nam dajte neku Fukaru, i mi ćemo je već dostojno upokojiti: make-up na leš, rekosmo.

Mrtvi ionako ničemu ne koriste ako ne koriste živima, ponajprije doslovno, a budući da Balkan stvara previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja – vrijedi danas ponoviti – Autori su s vremenom zaključili da u maroderstvu nema ničeg sramotnog: abnormalno je ponašanje u abnormalnoj situaciji (kakva je balkanska vijekovima) sasvim normalno, uči Frankl, pa ako je održivom razvoju neophodan i kanibalizam, a jebogati, pa pojedi bližnjega, ionako je mrtav.

Bogumilskom ili već nekom drugom nevjerničkom Bogu hvala na prezrenima na svijetu, jer o čemu bi Autor pisao/snimao svoje filmove/priče da nije Cigana/prosjaka, izopćenika uopće, pa će tako i Denis Kuljiš, povodom bosanskog klasika Karahasana odrezati:

“Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu – svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno.”

Autor je dakle samo zanatlija, primijenjena je to umjetnost: imaju oni svoj esnaf, ti Maroderi, i on je samo trebao naći nišu. Kao korolar općeg pravila, niša imena: Nekrolozi & Naricanja, sasvim će poslužiti. A priori obvezuje na ozbiljnost, taj pobjednički oblik zbunjenosti. Tu nema mjesta duhovitosti, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne: nema s Autorom šale!

Na Balkanu čak nema ni Bergmana da nam pomogne psovkama malog Alexandera, ako je na Balkanu zaziv toga imena uopće dopušten. Nekrolog je povrh svega žanr čija ekonomija počiva na starodrevnoj pogodbi koja se podrazumijeva: budući da se o mrtvima pristoji sve najbolje, Narikača će umjesto nas obaviti geste žalovanja upravo kako ne bismo iskusili istinsku žalost zbog smrti bližnjih koju oplakujemo, a mi ćemo joj u zahvalu priznati najhumaniju (su)osjećajnost koja je u stvari visokoprofesionalizirani ritual oplakivanja, rutina.

Bližnji vole Autora jer znaju da će kazati sve najbolje, a on voli bližnje jer zna da zauzvrat moraju o njemu misliti sve najbolje, kad već tako iskreno i dirljivo tuguje zbog njihovog bližnjeg svoga. On će bližnjeg opjevati, bližnji će njega nagraditi.

Njemu lovorov, njima vijenac s florom. U biti jednostavna razmjena. Čak nije ni kulturalna, jednostavna, naturalna, funeralna. Gotovo nagonska. I tu Autor igra, računa na taj predracionalni, iracionalni, podsvijesni, u svakom trenutku i na svaki način ne-racionalni moment: na tu, kako je upozorio prijatelj Andrew Harlan, nereflektiranu melankoliju.

Ne znam, možda to sve skupa ima neke veze s nagonom za smrću, koji je kod Freuda drugo ime za besmrtnost.

Stoga je sve što Autor snima i piše Sućutnik: povlašteno je vrijeme radnje prošlost, jer kao što je kod Hegela umjetnost, tako je kod ovdašnjih život, po svom najvišem određenju, ono prošlo. Privilegirano je mjesto radnje bojišnica, doduše izvan puškometa. Radnja – to je rat. Jer, rat je otac svemu i svemu kralj. Domovinski, Drugi svjetski, uglavnom kompendij stradalništva. Sve je to jedna velika historijska čitanka u kojoj Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.Jer, poginule u ratu cijeni i bogovi i ljudi. Naročito na festivalima. Prije gale

Na kraju, pokažimo kako je ipak moguće pisati o žrtvama, dajući i njima i zapisu o njima nekakav smisao:

„Vijenac je nedavno, obilježujući trogodišnjicu smrti hrvatskog književnika Milana Milišića, kojega je listopada 91, u Dubrovniku, ubila četnička granata ponovo tiskao njegovu priču “Život za slobodu”, priču zbog koje je Milišić početkom osamdesetih dospio u zatvor. U priči prisjeća se Milišić jedne žrtve rata, dubrovačkog bifedžije Mirka Šuštara kojeg su odmah po oslobođenju strijeljali partizani zajedno s mnogim drugima na otočiću Daksi. Njegova jedina krivnja bila je u tomu što su u njegov bife na Stradunu zalazili Nijemci i što je bio oženjen Njemicom. Krivnja dovoljna međutim da ga košta života, ali i, naknadno, i anonimnosti jedne posve suvišne žrtve svjetskoga rata. Pa ipak, Milišić toj žrtvi uspijeva napokon dati neki smisao. On upisuje sudbinu tog nesretnog čovjeka u naše kolektivno iskustvo i tako ga vraća u simbolički univerzum stvarnosti onim jedinim sredstvom koje mu stoji na raspolaganju u borbi protiv povijesnog zaborava – literarnom reminiscencijom.

U dnevniku koji je vodio sve do smrti Milan Milišić zapisao je i ove riječi: “Naporedo s tim traje neizbrisivo sjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane – što bi nam mogli obećavati nego slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci.

Milišić je, sigurno na temelju svog literarnog iskustva, znao za problem povijesne žrtve, za rastakanje njene povijesnosti u farsu. Zato je za njega farsa prethodila tragediji. Dati naknadno neki smisao njegovoj žrtvi, kao i smisao nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.“, piše Boris Buden u eseju „Farsa“.

Autoru to nije moguće objasniti, jer lad bi na to pristao,dokinuo bi se.

I stoga ćete gledati i čitati maroderske filmove, drame, literaturu sve do novog rata.

Jedva ga ćekamo, jer kakovih će tek onda filmova i knjiga biti!

P.S.

Zanimljivosr više jest pozicija Autora u odnosu na likove: on je njima suprerioran, ponad njih je, jer oni su ovi ili oni nacionalisti, dočim je Autor iznad toga zla nacionalizma, koji je poharao SFRJ i zaratio narode i narodnosti. Autor misli da je to metapzicika, no Autor je ustvari Jugoslaven. Jedino se te pozicije odriče kad post festum po tragu vojski po bojištima pljačka mrtve.