Bilo je to ovako: s početka 1992., zarana nakon prve emisije “2u9” – prva je emitirana 7. prosinca 1991. – pozvao sam u goste Josipa Manolića. Moj firmani kum, VInko Vinci Potočić mi je bio veza s Jožom. Vinci je inače bio protukandidat Franji na prvim izborima u Dubravi, jer je netko morao, da sve skupa ima demokratski legitimitet, pa je izbor pao na Vinka, no to je jedna d(r)uga priča.

Uglavnom, došao sam ja u Bakarićevu vilu na Ksaveru, tamo je tada Manolić imao ured, ujutro, oko osam, devet, osiguranje nije bilo vidljivo ni namtljivo, jedna tajnica, Manolić s papirima na kupu ali ne prevelikom, i moram priznati da je upoznavanje prošlo bez ikakvog formalizma, a o emisiji jedva da smo prozborili – uostalom, čim je pristao nastupiti, Manolić je ionako sve već i o emisiji i o meni znao.

Dakle, na dan emisije došli su oko dva – a “2u9” išao uživo, dva sata, phone-in, bez delaya i ikakve cenzure – s psima, mislim dva trenirana peseka olfaktorno osjetljiva na eksploziv, i tu su se svi, inače žovijalni kao zloćesta djeca, naglo uozbiljili: ja i inače tijekom svog života kao da nisam bio odavde, kao da su me vanzemljaci oteli pa toga trena spustili usred nekog gustopovijesnog zbivanja, pa sam u čudu gledao OTV koji inače vrije kao košnica, cikti – ta bili smo svi oko dvadeset i nešto! – mladalačkim veseljem i kipti objesnim doskočicama, sada šutljiv kao kartuzijanski samostan: svi po sobama, uredima, kancelarijama, studijima, tehnici, i cijelo popodne kao da je netko isključio ton, sve se odvija u tišini poput klandestine operacije, kao u potaji.

Znam da mi ne ćete vjerovati ali mene je to silno zabavljalo i hladan k’o šricer na stolu moje kancelarje (tada sam još vjerovao u postojanje duha u prirodi) čekao sam da odem na večeru, i dočekam gosta koji će, naravno, detonirati javni prostor i svratiti pažnju na OTV do krajnjih granica.

To make long story short, upitam ja u prvih pola sata emisije nekim potpitanjem gospodina Manolića da otkad se on i predsjednik Tuđman poznaju; ta, susjedi su desetljećima, prvi su ti suradnici, i ništa logičnije no da ponešto saznamo o tom odnosu.

Kadli će meni Joža konspirativno da se njih dvojica znaju iz osamdesetih: jesu susjedi, pa su uređivali živicu, što li, i tako se upoznali. Da je netko Joži u danima njegove penološke karijere kazao takvu laž ja mislim da bi se on počeo smijati, čak ne bi bilo ni waterboardinga. Ja se nisam smijao, nego sam se zamislio.

I, pokazao previdljiv afinitet da shvatim što se zapravo zbiva iza te očite potrebe da se zakrije odnos Tuđmana i Manolića u tim prvim godinama nakon obnove državnosti, da biografije ostanu u polutami. To je važno mjesto, tu valja zastati. O tome sam već puno puta pisao, recimo ovako:

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelagelovih, Borges kaže da je “stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti.” U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje…Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se – dopustimo si teorijsku slobodu – ipak u bespuću sijeku. Kao i ona prethodna, Oca domovine, nazvanog tako po Aralici, koji nije bio Katon, jer je to časno ime, ako je vjerovati Berkoviću, u nas pripalo Vladimiru Primorcu, dočim bi Ciceron bio Vlado Gotovac. Otac domovine ne samo da je školski primjer tih paralelnih životopisa ostvarenih u jednom životu, nego je ta dvostrukost života Franje Tuđmana uvjet mogućnosti njega kao Oca domovine – Boris Buden obrazlaže zašto:”Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom.(…) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer.”

Dakle, zainteresirao sam se za tu temu do te mjere da je to privuklo pažnju te ekipe toliko da su 1995., pri racjepu HND-a na dvije frakcije, onu Stipinu i onu Jožinu, Stipa i Degoricija došli do mene doma, i ne bi li me privolili za svoju liniju ispričali mi kako je Joža poslao Franju na BIlogoru u partizane 1942., a moguće da se poznaju još od 1938. godine. Kako je Manolić mogao slati Tuđamana u partizane? Tih dodina za Drugog svjetskog rata Manolić postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku, pa nikavo čudo da je Franjo bio i kao mlađi a i hijerarhijski daleko ispod Jože i svakako da je Manolić mogo odigrati ulogu o kojoj su govorili Mesić i Degoricija, ali i prije i poslije njih i brojni drugi moji sugovornici.

Ovo s 1938. Manolić nikada nije potvrdio ni osporio, iako ja ne vjerujem da su se tako rano upoznali – Joža mi je pričao pri pripremi autobiografije o svojim prvi aktivističkim danima, dijeljenju letaka s ocem 1935. godine po Podravini, i ne bih rekao da je kao osamnaestogodišnjak sreo Franju, iako, velim, nikada mi to nije opovrgnuo.

Kako god, ta se dva čovjek znaju cijeli život, od početka WWII, i koliko god toga ne znali o njihovim životopisima – odlazak u Moskvu jednoga od njih jedna je od tih tema – jedno sigurno znamo: priča o povijesti obnove hrvatske državnosti službena je verzija događaja, a upravo ova volja za prešućivanjem kontinuiteta tih odnosa i suradnje govori nam da će povijesničari budućih naraštaja, samo ako imaju hrabrosti i poštenja, imati pune ruke posla oko razumijevanja procesa koji je trajao najmanje tridesetak godina prije početka famoznih devedesetih. O tome sa često razgovarao s pokojnim Bilandžićem, Dule je vidio da razumijem stvari, pa smo znali razgovarati o crnilom prekrivenim rečenicama i pasusima historiografije druge polovine XX. stoljeća u nas s velikom strašću i veseljem. Hrvatska nije nastala niotkuda, out of the blue, najmanje u dvije, tri godine okupljanja po Plješivici – to je sve farsa, tada je sve već bilo odlučeno i gotovo, pripremljeno i u zemlji i na visokim međunarodnim adresama – i tko se želi baviti i današnjom Republikom Hrvatskom i njenom novijom poviješću, morat će predano i bez predrasuda, ponajmanje one o nacionalnoj državi kao eshatonu života nekog naroda – proučiti životopise i odnose protagonista i aktera tih zbivanja konca osamdesetih i početka devedesetih: veze, na koje se nadovezuju rizomske strukture desetaka i stotina aktera i epizodista, su postojane, trajne, pereniraju desetljećima, a začetak im je u četrdesetima.

I stoga Dan antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj ima naročit značaj.

I da, da ne budem nepravedan prema Stipi Mesiću: ne znam jeste li se ikada pitali otkuda uopće Stjepan Mesić kao taj Treći čovjek? OK, Franjo Tuđman je očito pripremljen za ulogu koju je sjajno odigrao, Manolić je uz Stevu Krajačića godinama, Tuđamanov je susjed, kako je jednom meni kazao: Moglo bi se pričati o tome tko se kome pridružio., no odakle Stipe Mesić koji sjedi u tom trojcu, vidno odvojenom od ostatka ekipe, i prvih godina obavlja sve najbitnije funkcije u SFRJ i RH: od posljednjeg predsjednika predsjedništva Jugoslavije do predsjednika Vlade i Sabora Republike Hrvatske. Kako to? Slučajnost nije. Nema tu slčajnosti, čak ni Hrvatska nije slučajna država.

Naši povijesničari, obojica, bave se dnevnopolitičkim pravorijecima: oni su tu kad treba u mainstream medijima kazati što jest da jest, a što nije da nije, from Plato to Nato, od majmuna do AVNOJ-a s apendixom: RH. O ovim događajima oni kao biva pojma nemaju, jer i oni imaju svoju sistemsku ulogu: oni su selektori službenog znanja koje se onda kao znanstvenoverificirano ispostavlja školnički, medijski i u najširoj difuzi kao ideološki pravovaljana a društvenopoželjna istina.

A u stvari, što je na stvari time se nitko ne bavi, ni stvarnim biografijama Oca obnovitelja Republike Hrvatske, niti njihovim odnosima, niti povijesnim procesima i zbivanjima u kojima su desetljećima sudjelovali a koji su doveli do emancipacije RH iz SFRJ, niti itko išta govori o ulozi međunarodnih sudionika tih procesa – recimo, Tuđmana u švedskoj vladi kao mladi tajnik prima u drugoj polovini sedamdesetih u devedesetima hiperaktivni Carl Bildt; Tuđman je putovao Europom desetljeće ranije no što je priznavao, budući da bi to priznanje bilo kompromitantno: iako je pripremao sve što će se zbiti desetljeće kasnije, ta bi priprema bila dezavuirana priznanjem da je dok drugi, Gotovac i Buduše ili Veselica, robijaju, on putuje u Švedsku ili Španjolsku, očito sa znanjem onodobnih državnih službe, ergo držanoga vrha, očito s nekom misijom – pa se tako ne razumije ama baš ništa ni o Drugom svjetskom ratu ni o ulozi Hrvata u partizanskom narodnooslobodilačkom otporu.

Ali, možda to tako mora biti. Kao da se išta zna o stvaranju i prve i druge Jugoslavije, pa nikome ništa.

Ako postoji išta lažnoga na ovome svijetu, onda su to nacionalne povijesti.

Ili su mitologije ili su ideologije, ili se to dvoje prepliće.