I klizi Ines širokom gradskom ulicom i klizi spora koraka koji se doima bezbrižnim i dokonim i lijevo i desno baca pogled koji se doima pristojno ljubopitnim i tome se pridružuje smiješak koji izgleda nekako distanciran, ta ona je tek promatrač, odavno ona ne sudjeluje u tom nekakvom vanjskom životu, nije joj to potrebno, i klizi ona tako iza prolaznika mladih i starih, neki hodaju smireno i odlučno, neki su užurbani kao da je uključen kakav alarm, kao da žele prevariti vrijeme, kao da žele uhvatiti slamku spasa, tako jure ovom širokom ulicom koja je nekad bila namijenjena šetnji, Ines se ljuti na svoja zapažanja, već mi pada raspoloženje a tek sam krenula od kuće, opet će me zgrabiti tjeskoba, moram usmjeriti misli nečem lakšem, zapovijeda sebi, moram skrenuti pogled ka djeci, djeca doduše lete još brže ali njih ne nosi alarm već poziv na nešto još nedoživljeno, na malu veliku avanturu, baš tako – malu veliku – rekao bi njen mali unuk, i klizi ona glavnom ulicom grada s mišlju na svog četverogodišnjeg unuka, klizi i baca pogled na mladu majku koja jedva jedvice ulovi svog neobuzdanog dječaka čiji pogled je ispitivački i izazivački kao i Valov pogled kad ga je Ines jučer ukorila, kao ukorila a jedva suzdržala smijeh, jučer je naime njen četverogodišnji Val rekao jednom od svojih opasnih Skylandera da ide u picku matelinu i ona ga je pitala što mu je ta mala figurica među igračkama skrivila i zna li tata kakve on ružne riječi govori i on je rekao kako je tata saznao i onda je ona od njega tražila da potanko opiše taj razgovor s tatom a on je pričao i pričao i upitao nju, svoju baku, zna li ona kako je sve to završilo, i završilo je – kaže – tako da se tata na klaju smijao, i klizi ona i smije se u sebi, baka svoga četverogodišnjeg unuka, klizi širokom ulicom iza malih dječaka i djevojčica i njihovih roditelja, gleda mlade majke, neke pretjerano nemarne, neke pretjerano lutkaste, bolje reći barbikaste, i opet iskrsne slika njenog unuka koji joj pored lutaka Buzza i Woodyia pokazuje malu Barbiku, golu, i ona ga pita gdje su joj gaćice i suknja i on kaže da ih nije zaboravio nego ih namjelno nije htio uzeti i ona pita zašto i on kaže da Barbiku više voli gledati golu, i ona se opet u sebi smije i gleda majke Barbike i sjeća se sebe mlade i vidi konkretne slike i konkretne situacije i onda slike iščezavaju jer se ona nađe iza dvije starije žene, sigurno imaju blizu osamdeset godina, malo se lecne kad u sebi izgovori tu brojku, nije ni ona predaleko od toga, gleda ih okom preciznog urara, nešto u spoju dijelova škripi, neki kotačići ne spajaju se skladno, ruke vise mlohavo, ali žene su dotjerane i njegovane, osjećaš i miris parfema, finog i skupog, kompenzacijskog, pod šeširima ondulirana kosa uredno složena na smežuranim vratovima, jedna je u hlačama i širokoj pelerini, zgodno prikrivanje kilograma, druga je u haljini što smiono otkriva noge, splet napuklih kapilara, iskočenih vena i izbočenih koštica, čvornata stabla sušnih predjela, jeza je podilazi dok gleda taj prizor i zato diže pogled ponovo na damski šešir, da razbije nelagodu, ali šešir je preblizu vratu, onom koji je najprije uočila kao smežuranost, i što reći: javio se lik Aljone Ivanovne, da, one iz Zločina i kazne, one sićušne starice što ima vrat nalik na kokošju nogu, da, da, Dostojevski je zove staricom iako ima šezdeset godina, hajde uzmimo u obzir to da se granica starosti kroz stoljeća pomaknula, ove dvije žene možda imaju i preko osamdeset, i možda bi pogled na njihova lica potro ono što pokazuju noge i vrat, možda su ta njegovana lica sačuvala mladolikost, možda su lijepa, ona bi se rado našla ispred njih da stekne kompletnu sliku o njima, ali pređe ih glumljenom nonšalantnošću i nastavi gledati lica koja idu iz suprotnog smjera, i opet trčkaraju djeca, i opet vitke djevojačke noge uz čvrsti hod mladića djeluju kao da lebde, zapravo oboje lebde srasli tijelima, stasiti i lijepi, ona pomišlja na njihovu sobu obješenu u zraku kao naranča, zašto sam tako zaokupljena mladošću i ljepotom pita se, zašto hodam i stalno uspoređujem starost i mladost, ona tako i fasade zgrada gleda: ova je starija, ova je mlađa, više mi se sviđa ova starija, više je u nje duše, jest, ona je opsjednuta mladošću i ljepotom, i dok tako gleda vitke djevojačke noge opet iskrsava slika Valova, ona se na trenutak pita zašto se njenim mislima toliko mota slika njenog unuka: je li to zato što je slika čarobna ili zato što je treba podsjećati da je baka, ili, da budemo precizni: podsjećati na godine, kako god – javila se slika Vala kako diže nožicu i pokazuje gležanj, gledaj kako mi je tvrd, kaže, svima je gležanj tvrd, kaže ona njemu, a zašto je tebi mekan kao da je od plastelina, vraća joj pitanjem i ona blijedo zine nad tom poredbom, vidi zločeste percepcije, vidi ti male ptice rugalice, ni svjestan nije što joj radi, pa što je sa mnom – odmah se ispravlja, pa ja se mrcvarim pitanjem ljepote, i pred očima joj iskrsne slika unuke kad je bila malena kao sada Val, bila je umiljata i slatka, šećer i med, ljudi su ih zaustavljali samo da kažu kako je lijepa a ona je govorila kako nije vazna lepota nego ovo tu i upirala prstićem u čelo, ma kakva ljepota, nastavlja umovati Ines, pa kako li sam se uvrijedila na onog slikara kojem sam onomad na uvid odnijela svoje djevojačke crteže, svoje prvijence, sva ponosna, sva samosvjesna, i kad sam došla po njegov sud on je sjedio u kafiću s prijateljem i umjesto da me predstavi i kaže nešto o crtežima on je prijatelju namignuo i polušaptom protisnuo te zlokobne riječi, che belle gambe, che belle gambe, da, to je Ines progonilo toliko da se zaklela samoj sebi da nikad – i kad bi bilo moguće – neće ući u taj svijet priznatih umjetnika, bahatih čudovišta, i nije, prestala je pokazivati slike i tek sad, u mirovini, nabavila je sve vrste olovki i sve vrste boja, i akrilne i uljane, i vodene za akvarel i gvaš, i boje pastelne, i zaklinjala se sebi: sad počinje potpuna posvećenost slikanju, život nije završen, ali nije učinila ništa, nisam učinila ništa, govori sada dok hoda širokom ulicom i sjeti se prepirke s najboljim prijateljem koji je u vrijeme parlamentarnih izbora tvrdio da umirovljenicima ne treba dopustiti da glasuju, da je njihov život završen, kako završen, ne trabunjaj, starost je mudrost, neuvjerljivo se suprotstavljala, bojala se da je on u pravu, tko će više primjećivati one koji su u mirovini, i dok se sada sjeća tog razgovora s prijateljem iste sudbine i dok se skupljaju svi detalji šetnje po gradu ona primjećuje da njen osmijeh nestaje – možda je bio namješten, da njen korak gubi lakoću – možda je bio isforsiran, da više ne klizi nego se vuče – možda je ovo trenutak preokreta, možda je upravo stigla starost, evo stigla sam – poručuje, i ona se dalje vuče, zašto sebi dozvoljavam ovakvu nesigurnost, ljuti se, pa moji su roditelji bili poletni i s osamdeset, u koloritu života rastu sretni ljudi – govorio je otac, ne dozvoli sivilu da ti priđe, ne daj se Ines – zakačila bi na to majka, i ona je bila prava njihova kći, živ čovjek, živ čovjek, ma sve dosad, ne, ne, ne daj se Ines, ne daj se Ines, odjekuje u njoj iz pjesme, iz nekih dubina, iz nekih davnina, korak postaje nešto lakši i ona žuri prema kući, evo već je u kvartu, uzima lepezu i maše kako bi zaposlila ruke, kako bi nešto radila, kako bi i zadnje mrkle misli iščezle, i odlaze, misli odlaze novim smjerom i zaokupljaju se torbom i ona traži ceduljicu s imenom one čudotvorne kreme za lice, sad će je kupiti u obližnjoj ljekarni i dok tako petlja po torbi primjećuje dobrodržećeg muškarca, nekih srednjih godina i bodrog hoda, primjećuje da se osmjehuje i izgleda kao da je to baš njoj namijenjeno, jest, njoj je namijenjeno, odlepršali vam euri, curo, saginje se čovjek i pruža joj novčanicu palu iz njena džepa, sitniš je to koji najednom dobiva značaj, ona ga prima iznenađenim prstima i veselo zahvali neznancu, on prolazi pored nje i ostavlja za sobom nisku neočekivanih riječi: odlepršali vam euri, curo, i ona hvata tu nisku noseći je dalje umjesto lepeze, i diže glavu, i dodaje na nisku: uspravi se, curo, ovaj čovjek zna što treba reći, to te ja pitam – rekli bi moji učenici, još nije gotovo, Ines, život nije završen, sad ću slikarski stalak na kotačima dovući na balkon i uzeti plavi akril za nebo i žuti akril za svjetlost i dovlačiti sunčeve zrake u sliku, nije završeno, prijatelju, nije završeno, osmijeh ponovo osvjetljava lice, i korak opet postaje lak i ona opet klizi…