Piše: Marijan Grakalić

Ne postoje pretplatnici na svjetlo iako svatko ima svoju vlastitu sjenu. No gledajući fotografije Marije Braut kojima je ona ovjekovječila zagrebački Gornji grad stiče se dojam da ipak postoji netko tko je njegov osobiti izvor, meštar, barem kada se radi o onom treptaju kad ono bude zahvaćeno u slici koja prestaje biti pukim dokumentom kako bi time ujedno postala dijelom nečije osobnosti a time i umjetnošću. Izražava se tu ponajprije lirika jedne suptilne prirode koja znade zatočiti draž trenutka, prepoznajući i predočavajući time neponovljivost koja će već idućeg časa nestati s ovog svijeta, dajući time ovjeru zgranutoj i u hipu otetoj neprolaznosti što ju je snimio fotografski objektiv. U svakom je pogledu Marija Braut odavno nadrasla potrebu ikakve hvale, pa tako ova fragmentarna izložba koja donosi tek petnaestak od mnoštva njenih brojnih radova vezanih uz Zagreb, predstavlja tek malenu ali jedinstvenu prigodu njihova izlaganja na mjestu gdje i sama provodi svoje svakodnevne rituale i druženja s ljudima kojima Gornji grad nije tek mjesto obitavanja već i životni izbor. Dakako, isto kao i njoj jer Mariju Braut najviše susrećem na Gornjem gradu, posebno u Cinkušu. Ona je tu uvijek. Može se reći kako se taj mali dio grada i Marija vole javno, jer tu više i nema nekih tajni. Ona je neki oblik artističkog prastanovnika Gornjeg grada kojeg je ovjekovječila brojnim fotografijama prostora i ljudi, događanja. Ima tu neprestano uzbudljive poetike pogođenog trenutka, pa tako kada se razgleda slijed tih slika koje donose njene fotografije, osjeti se onaj spomenuti dojam neprolaznosti koji uzdiže posebnost svakog časa i čini ga podjednako djelom i zemlje i neba, svijeta. ali i tog jednog jedinog pogleda, trenutka i njene osjećajnosti.

Važno je napomenuti kako je Marijina izložba šesta ove godine predstavljena u galeriji svratišta ”Cinkuš”. Tu su 2011. godini izlagali Stiv Cinik, Božo Glumac, Ivica Kiš, Nena Brkić, Mijo Vesović i sada Marija Braut. Na taj način ovaj prostor postaje sve značajnije mjesto intimnih i malenih projekata zagrebačke vizualne i likovne kulture, istodobno na neposredan način dovodeći kulturu i umjetnost tamo gdje pripada, u svratište koje živi i opstaje u samom srcu naše metropole. Izuzetan je to primjer umjetnosti kao onog živog i vječnog uzbuđenja bez kojeg nije moguć opstanak ljepote, ali uz to i način da se upravo ona pokaže kao mjera i način revitalizacije Gornjeg grada i njegova života.