Piše: Mihael Pinter

“Sloboda” je službeno peti studijski album ”Olovnog Plesa’’. Snimljen je 2009. godine u Zagrebačkom studiju ”Kromasonik’’ i zapravo je prvi ozbiljni studijski (sa svim onim čudnim spravama i puno gumba) uradak benda odmaknut od lo-fi uvijeta dnevne sobe i osobnog računala u kojima su nastala sva tri albuma koja su mu prethodila. U zbilji Hrvatskog diskografskog izdavaštva album “Sloboda” ipak je odigrao ulogu trinaestog praseta i završio u ladici razočaranja i vječitog “Hamletovsko-Clashovskog” pitanja underground bendova: “Should I stay or should I go?”

‘’Olovni Ples’’ se srećom odlučio na “go” izdavši ranije ove godine fantastičan album “Ludilo”, no gorak okus “utamničene slobode” je zasigurno ostao. Sigurna luka među valovima diskografskih mora, je bio i ostao Zdenko Franjić sa svojom etiketom Listen loudest, tako je i “Sloboda” konačno nakon dvije godine “ležanja” našla svoje mjesto pod izdavačkim suncem, da bi se u kasnijem periodu (konačno) zasluženo skrasila pod etiketom eminentnog Croatia Recordsa.

“Olovne pjesme za Olovni Ples” (2007), “Noć bez jablana” (2008) i “Gnijezdo bez sokola” (2009) prva su tri albuma ”Olovnog Plesa’’ od kojih je stvorena retrospektiva benda uobličena na albumu “Sloboda”. Tu je i bonus pjesma “Tango” koja će se kasnije pojaviti i na albumu “Ludilo”, nastala u projektu Ritam&Riff časopisa “Poezija” i “Relations”.

Nakon ulaska u studio bend je snimio sedamnaest pjesama, a trinaest je u konačnici objavljeno. O samom izboru pjesama, kao relativno dobar poznavatelj benda, imao bih nekoliko primjedbi od kojih je najznačajnija izostanak predivne “Cvijetom cvjetaj srce moje” i moćne Matoševe “1909” sa “Gnijezda bez sokola”. Na albumu se našla ‘’Gospodarica duše” iako se tekstualno i muzički ne uklapa u koncept ”Olovnog Plesa’’ jer u sebi ima previše duha devedesetih i ostavštine ”Majki’’ i ”Kojota’’. Naravno, ne vidi se ništa loše u utjecaju ”Majki’’ ili ”Kojota’’, ali ”Olovni Ples’’ ipak ima prepoznatljiv lirički i muzički izričaj koji bi se mogao okarekterizirati kao “poetski folk rock blues”, dok je ova pjesma rezultat nekih prijašnjih varijacija.

Ostatak albuma, manje-više uistinu predstavlja najbolje od onog što su napravili u rasponu od 2007. do 2009. godine, a kvaliteta studijske snimke je bolja u usporedbi sa originalnim lo-fi snimkama na ranijim izdanjima. Bend zvuči daleko iznad statusne pozicije koju zauzima na našoj otužnoj sceni. Najveću vrijednost koju donosi ”Olovni Ples’’ predstavlja približavanje poezije običnom puku. Udahnuli su život mnogim stihovima često spominjanim ali rijetko (van obrazovnog sustava) uistinu čitanih pjesničkih velikana.

Probajte poslušati pjesmu “Budi svoj”, svojevrsni kamen temeljac benda nastao na lirici Augusta Šenoe, nakon toga u tišini uzmite samo tekst pjesme i pročitajte ga, poezija tada dobija boju, miris, okus. Ili recimo “Hrastovački nokturno” A. G. Matoša, koja se pretvara u psihodeličnu etno-ska rokačinu sa zastrašujućim urlikom Stipe Periše i lirikom koje se ne bi posramio niti sveprisutni “mračni” Edgar Allan Poe:

“Već je zorja, a ja ne mrem spati, po hiži me hinca mislih črni roj
Kokotiček već kriči za vrati: Hajči, smiljček, hajči picek moj.”

Vjerujem da ”Olovni Ples’’ nije pokušao naći eminentnu mainstream izdavačku kuću kako bi “zaradili pare i imali roadie girls” nego je čisto iz razloga da uistinu dobru i posebnu ideju promoviraju na jednoj višoj razini ostao u dubokoj alternativu kojoj pripada.

Zašto ne uspijevaju možemo se svi zapitati neovisno o tome koliko vam se sviđa ili ne sviđa ono što ovaj bend radi, gdje su kultura i emocije, gdje su sve one vrijednosti kojima se tako rado volimo razbacivati a na koncu ih zamijenimo šarenim artiklima i materijalističkim pobudama? Zbog čega namjesto lijepote uživamo u hibridnim produktima ala dvoglava neman Rozga-Bajaga?

Je li “Samotna ljubav” jedna od najboljih ljubavnih pjesama koju sam imao priliku čuti? Za mene jest. Matoševi stihovi u interpretaciji Tomislava Zorića alias Nevjernog Tome zvuče upravo teško, mučno, bolno, baš kao i one bilješke o neuzvraćenim ljubavima koje se nariču u tišini hladne sobe s glavom zabijenom u pernati jastuk.

“Ljubav nije sreća! Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli”

Teško onom koji jako voli – ali nadovezao bih se – teško onom koji o poeziji i kulturnoj baštini u Hrvata zbori. Toplo vam preporučujem ”Slobodu” i priliku da Matoš, Sudeta, Tadijanović i Šimić uđu u vaš dom u interpretaciji ”Olovnog Plesa’’ slušajući dijelove hrvatske kulturne baštine u blues-folk/rock kaputu.