Hrvati mi idu na jetru

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
– Bilo što je dovoljno da se uvrijede –

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

(Boris Maruna)

 

Boris Maruna (Podprag, 1940. – Zagreb, 14. lipnja 2007.) bio je visok čovjek, umirena lica s krupnim naočalama tamnog okvira, mirnog govora u kojem bi ipak s vremena na vrijeme izbijao temperament juga i kamena. Bez pretjerivanja, vjerojatno je naš najveći pjesnik koji je ikada pisao u dijaspori,iako ga tamo u tim Barcelonama, Argentinama, u predgrađima koji vode prema pampasima i rodoljubnim klubovima u kojima se već izgubilo skoro sve osim prigodnih veselica i tužbalica, moguće malo tko razumio. Poezija mu i nije mogla bila ukoričena u neku veliku knjigu iznad koje bi se oglasila zvona što najavljuju poetsku svadbu naroda razasutoga na svim kontinentima. No snovi su ono što ostaje i onda kada svako razočaranje prevrši mjeru.Tako je napisao kroniku ‘Otmičara izgubljenoga sna” koja se bavi slučajem otmice američkog putničkog aviona u kojoj je Hrvatska ta daleka i nevidljiva obala. Knjigu što je mnogima postala tek dio impresije njihove vlastite političke poze, a sam Boris kasnije priznaje kako je domovinu ”lakše bilo voljeti iz daljine”. Po povratku u Hrvatsku postaje žestok kritičar pseudo-barkone vladavine Franje Tuđmana i ustvari nemogućnosti da se ostvari i nastani ona obala pjesničkih žudnji u kojoj nostalgija i srce nisu tek posljedicom mržnje, patnje i nepravde.
.
Znali bi sjediti na terasama kavana Trgu u centru Zagreba i pričati satima i danima o svim onim mogućnostima koje su važne da se nadoknadi nekultura, da se razbiju predrasude i da se vide one i danas nevidljive i daleke zvijezde tako bitne za svaku, pa i našu literaturu. Strašno ga je pogađalo razočaranje sa hrvatskom zbiljom, i ponekad mislim da se razbolio i umro zbog toga što to više nije mogao podnijeti. Odlazak u Čile došao mu je kao neko, recimo dopunsko iskušenje nužno pjesničkoj naravi nepomirljivoj prema izostanku zanosa i poštenja što imanentno vladaju snovima. (m.g.)