Piše: Edit Glavurtić

Čitajući biografiju Alice Herz Sommer prvi sam put čula za koncentracioni logor u Thresienstastu, nedaleko od Praga. Od ostalih se logora razlikovao se po tome jer je delegacijama međunarodnog Crvenog Križa trebao pružiti lažnu sliku o normalnom, čak ugodnom životu zatvorenika, čeških i moravskih Židova. U svrhu propagande gradile su se lažne ulice, slastičarnice i dječja igrališta, uzgajalo se voće, roditelji nisu odvojeni od djece, održavali su se koncerti i kazališne predstave, snimali propagandni filmovi.

U stvarnosti, umiralo se svakodnevno- od gladi, zlostavljanja, bolesti i pogubljenja, nije bilo hrane, zatvorenici su spavali na zemlji, pred malobrojnim zahodima danonoćno su se smjenjivale kolone ljudi, a deportacije prema gasnim komorama Auschwitza događale su se stalno. Odrasli i djeca, posebno zaslužni Židovi, koji su se u Prvom svjetskom ratu borili na strani Njemačke, mnogi znanstvenici i nadareni umjetnici, osobito slikari i glazbenici. U jednom trenutku u logoru je bilo toliko glazbenika da su se mogla sastaviti četiri simfonijska orkestra, prema riječima Alice Herz Sommer.

Mnogi su prokrijumčarili svoje instrumente, rastavili bi violinu ili violončelo, pa u logoru ponovo sastavili. I svirali. Ta me slika danima ne napušta, jer je prepoznajem. Umjetnik koji u kaosu treba privid normalnog života, pa se brani glazbom, jer dok svira zaboravlja. Glazba je utjeha i spas, humanost i ljepota suprotstavljena krajnjoj brutalnosti i ludilu. Kao krhka vjera u život, i nada da možda ipak postoji sutra?

Kako su mogle zvučati te ponovo sastavljene violine kad bi majstorova ruka izvlačila iz njih ton? Kao plač? Rezignacija? Krik? Mirenje sa sudbinom? Slika toliko bolna da ne mogu zamisliti dubinu očaja, straha i besmisla.

Često se pitam kako se katastrofa tih razmjera uopće mogla dogoditi, u kom je to trenutku pijano naklapanje iz minhenskih pivnica shvaćeno ozbiljno, a masa povjerovala malom austijskom kaplaru? Gdje su tada bili intelektualci, znanstvenici, umjetnici, gdje su bili umni ljudi, i kako to da nitko od njih nije prepoznao monstruoznost ideje o rasnoj čistoći dok je još bila ideja, i suprotstavio se ludilu dok je još bilo moguće?

Nisam povjesničar, ali logika mi govori da odgovor mora biti u tome da opasnost nije prepoznata kao opasnost. A kad je požar buknuo, bilo je prekasno jer svi su uvjeti bili su tu – socijalna kriza, nezaposlenost, nezadovoljstvo … vječite podloge svih prevrata. Kakve god ideologiju netko prodavao masi, pozadina su uvijek moć i novac. Uvijek. Ostalo se lako postigne manipulacijom, strahom i terorom.

Pitam se kako je moguće da ljudi to ne vide? Zar je nezadovoljnu masu tako lako obmanuti? U taj scenarij razuman čovjek teško može povjerovati, pa ga ignorira i poslije skupo plaća svoju pasivnost. A ljudskom gluposti nije teško manipulirati, povijest to neprestano dokazuje.

Ipak se bojim da nismo puno naučili. Zaborav je ponekad blagoslov, a često i prokletstvo. U svakoj gnjevnoj gomili nad kojom se zgušnjava oblak mržnje vidim opasnost, sjenu koja se prijeteći proteže iz bavarske pivnice. Mržnja nikad nije donijela dobre plodove, na kraju je uvijek prožderala samu sebe, ali slaba je to utjeha kad su posljedice ludila nebrojeni grobovi, znani i neznani.

Pa mislim na nesretne violiniste koji su se davno kroz logorski dimnjak vinuli u nebesa, ostavivši prethodno svjedočanstva o najdubljem ljudskom u sebi, o glazbi kojom su branili humanost pred bezumljem i terorom. To ljudsko svatko bi u sebi trebao čuvati kao najveće dobro. Kao jedino dobro.

Jer ako izgubimo violinu, što nam drugo preostaje u ovim nesigurnim i čudnim vremenima?