Piše: Pavle Svirac
Fotografija: Mio Vesović

Nakon Nove godine, svi živi koje poznam navrli su na mene da im sredim popust na tretmane u Salonu ljepote doktora Močinića.

Onako obžderani francuskom i žlundravim odojcima iz Bille, kao zombiji su mi se javljali i molili me da ih odvedem Močiniću. Samo ih to, emocionalno su me ucjenjivali, može izvući iz odurne postblagdanske depresije pomiješane s ovom odurnom južinom koja nikako ne prestaje i zbog koje biljke misle da je proljeće, pa je tamo kod nas u Đakovu pšenica počela klijati baš poput novih naraštaja hrvatskih pisaca koji će, kao i ta sjebana, lažnim proljećem obmanuta pšenica, zgasnuti s prvim mrazom.

Tako mi se nakon sto godina javio i Srđan Sandić. Čak sam mu se i razveselio, iako mislim da se stara, ugasla prijateljstva ne bi trebala obnavljati. To je kao da ponovo ideš sastavljati porušeni dvorac od Lego kocaka, dosadno, zamorno, brate. Ovo „brate“ sam pokupio od svoje stare. Tako je ona stalno sad kada sam preko blagdana bio u Đakovu, brate ovo, brate ono. Baš se totalno poseljančila uz starog.

Zakazao sam Sandiću da se na nađemo kod Pimpeka ispred Ciboninog tornja jer je Močinićev salon odmah tamo, u prvoj ulici desno. Nakon prvih općenitih pitalica u stilu kak si, kaj ima, počeli smo se jedan drugom odurno, prvo kao nenametljivo, a onda nametljivo hvaliti krepiloidnim književnim uspjesima. Zbog tog se zapravo i mrzim nalazit s ikim koji ikakav kurac piše, režira, slika. Ne možeš mu se ničim pohvalit, a da ti se i on odmah nečim ne počne kurčit. To mi se često dešava i s Čadežom.

Na primjer, preksinoć kad smo u skladištu Limba pili čaj od maka iz vojne čuturice , nisam se mogo suzdržat da ne spomenem da sam u tetkastom Jutarnjem svojom knjigom uvršten u kulturne događaje protekle godine. Čadež je samo mehanički kimnuo glavom i kao navijen počeo govoriti kako su njegovi stihovi, zajedno s Vitmanovim i Bajsićevim, uklesani u spomenik palim borcima u Kninu i da bi si Pogačar i ekipa iz časopisa Poezija dali odrezati jajca za to da im neko ukleše stihove u spomeničku ploču. Onda mi je na kompjutoru iza šanka išao na internet pokazivati te stihove. Šankerica je pizdila jer smo joj, onako naguženi nad kompom, guzicama zakrčili prolaz. Sve je nekako postalo mučno, nelagodno, a opojno djelovanje makovog čaja dodatno mi je pojačavalo tu nelagodu koje sam se pokušavao otresti pljujući Čadežu novi roman svoje šefice Maje Hrgović. Tu njezinu prozu sam, u namorifiziranoj duhovitosti, nazvao „Julijana Matanović u trapericama“.

U Močinićevom salonu Sandić se razbaškario kao beg. Bez kompleksa svukao je džemper i podmajicu. Želio je totalnu depilaciju prsa, po mogućnosti laserom kao u nekad davno popularnoj seriji Galaksija.

– U novoj godini odlučio sam se potpuno riješiti dlaka – rekao je. – S tim dlakama si previše sličim na onog fašističkog, malograđanskog kretena Franju iz „Tko pjeva zlo ne misli“ kojeg su jučer po osamdeseti put reprizirali na HTV-u da bi se Hrvati opet mogli busat u prsa kako i oni imaju jebene komedije koje su poput vina. Što starije, to bolje.

– Što ti je u Franji fašističko? – pitao sam.

– Ma čitav taj film mi ima nešto fašističko… Sav bazdi po lešini Austrougarske. To ispijanje gemišteka, pjevanje popijevki za ručkom, ti mlinci, šarani, to slavljenje odurne malograđanštine i ismijavanje žena koje nisu pristale ući u ropstvo braka. Tako su se isto u Austrougarskoj svi živi humoristički listovi iživljavali nad neudanim ženama. Plašile su ih te neporobljene žene, pa su od njih pravili karikaturalne usidjelice kako bi ih se manje bojali. Jer ti su fašistoidni Austrougari željeli isto što i Željka Markić i njezina udruga „U ime obitelji“: da žene čuvaju svoju čednost prije braka, a onda da u braku budu vjerne i uslužne mužu koji je prije braka sve u šesnaest torbao služavke i pralje po predgrađima. Sifilis se širio kao devedesetih kod nas stvarnosna proza. I ti muževi su u brak svojim čednim, neiskusnim katoličkim ženama dolazili zaraženiji od nilskih komaraca. Klice sifilisa prenosile su se na djecu, sjebavale im vid, kralježnicu, mozak… Nije ni čudo što je Frojdu tada u Beču cvjetao posao. – sjedio je Sandić na stolu za depilaciju dok je doktor Močinić pripremao depilacijske trake i mast; laser je za Sandića ipak bio preskup.

– Fakat – rekao sam. – A to kako su Austrougari ismijavali usidjelice, tako je Zuhra u onom svom šou ismijavao homoseksualce. Glumio ih je kao neke maloumne, nakinđurene morone. U Hrvatskoj satiri gejevi su zamijenili usidjelice.

– Da, Zuhra je jedno vrijeme s onim Kečkešem stalno glumio geja. Valjda on, kao i većina muškaraca podsvijesno i jest gej… Podsvjesno je to osjećao i plašio se te podsvijesti. Pa se, da suzbije strah, krenuo rugati gejevima, karikirati ih. Ali vidjelo se da, kao i Kečkeš, baš uživa glumiti geja. U toj glumi jedino je mogao nesputano pustiti na volju svojoj podsvijesti – Sandić mi je, dok je to izgovarao, s onom svojom bradom i kao kolomast crnim dlakama na prsima, izgledao kao neki ekscentrični Frojdov unuk.

– Vjerojatno je slična stvar i s Raosom – dometnuo sam. – Vidio sam, i ti si bio gore u Društvu pisaca kad je napravio ono sranje… Nisam ti se mogao javiti, od suzavca…

– Bilo je to strašno… Kad je taj luđak počeo prskati suzavcem, ja i Matvejević smo se zaklonili iza Mani Gotovac. Imala je na sebi neku široku haljinu koju joj je skrojila poznata splitska koreografkinja Marija Žarak Maca. Matvejević i ja bili smo kao kozlići u onoj priči o vuku i sedam kozlića. Fakat mi je došlo da se sakrijem u zidni sat – prisjećao se Sandić; u glasu mu se još osjećala groza.

– Na kraju smo svi mi muški stajali tamo ko zadnji papci, Petković se zamalo rasplakao kad mu je Raos slučajno u naguravanju ključem zarezao dlan, Karakaš se držao zida, Visković je nešto bezopasno brundao… Jedino se Mani razgoropadila i počela se derat na Raosa da je malokurcni, iskompleksirani gorštak kojeg su njegovi gorštaci odbacili jer nije bio za ništa, ni za ženu, ni za vojsku, ni za lopatu, nego samo za knjigu… Pa je sad tu među zakržljale pisce došo glumit nekog kao zdravog gorštaka, a od tih gorštaka je zadržao samo visinu, a sve ostalo mu je zakržljalo, otromboljilo se od previše prevođenja, pisanja, čitanja – prisjetio sam se i ja incidenta u Društvu pisaca.

– Pa da, to je taj mentalitet „Tko pjeva zlo ne misli“. Glupavo gospon-Fulir-komedijašenje koje na kraju završi u nasilju, fašizmu. I Raos je uvijek bio kao nekakav benigni, pučki zabavljač, pisac masnih erotskih pričica… Ali čim se stvorila pogodna klima, evo njega sa suzavcem i fućkaljkom, vrijeđa i ponižava, tjera ljude iz prostorije, harasira. Sve to dosta podsjeća na Njemačku i Austriju 1933. – zloguko će Sandić.

– Zato ti i pišeš isključivo artističke, širokom puku nerazumljive dramske tekstove na tragu Ivane Sajko. I ti i ona previše ste, kao i Tomaž Panudur, osviješteni da bi svoju poetiku srozavali na pjevušenje u masno uho malograđanina koji se, raspaljen seksualnim herc-romanima ala Moderna griješnica, u trenu prometne u ratnika koji ubija, otima žene zabrijavajući da je hrabri vitez iz Zagorkinog romana Vitez slavonske ravni… Mom starom je to jedan od najdražih romana. – Osvrnuo sam se da vidim misli li doktor Moćinić više početi s depilacijom.

Spazio sam ga kako nas iz kuta pomno sluša širom rastvorenih očiju.

– Samo nastavite – prošaptao je. – Rijetko u ovom svom salonu imam prilike slušati ovakve rasprave. A baš sam ih se poželio. Kao mlad, drugovao sam u Sarajevu s Hemonom, Jergovićem, Semezdinom Mehmedinovićem, ali onda su oni otišli na svoju stranu, ja na svoju. Ali uvijek ću se sjećati tih naših razgovora o filmovima, književnosti, rok muzici… Vas dvojica ste mi sad vratili djelić te atmosfere. Hoćete li da vam poručim pitu od sira iz Dragaša?

Rekao sam mu da bih radije da što prije izdepilira Sandića.

– Dobro, momci. Ajmo onda na depilažu.

– Depilaža… – promrmljao sam. – To zvuči ko da smo vas do sad pilili u mozak svojim moronskim spikama, a sad ćete vi nama, za osvetu, opalit depilažu.

Sandić se prvi namjestio. Doktor Močinić mu je počeo lijepiti depilacijske trake po prsima. Činilo se kao da popločava džunglu u Manausu. Već od samog pogleda na to zaboljela me svaka dlaka na mojim prsima i vratu.

– Tako si lijepo govorio o mojoj drami… Zašto je onda nisi došao pogledati? Dao bih ti besplatnu kartu… Aleksandar Vinko Hut Kono gledao ju je osam puta zaredom i uvijek nanovo pronalazio skrivena značenja, svaki put drugačije tumačio pojedine detalje… – začuo sam Sandića.

– Ako ćemo biti iskreni, kao što mi ljevičari obično jesmo, zanimljivije mi je gledat biljar na Sport channelu, nego te tvoje, Pandurove i Sajkine predstave.

– Za tebe je ljevičarstvo očito povezano s najtežim socrealizmom. Ti očito voliš samo onu umjetnost ala Kako se kalio čelik, u kojoj ti je sve nabačeno crno na bijelo. Nije ni čudo da se tvoj ukus u likovnoj umjetnosti nije pomakao dalje od Krste Hegedušića i zagorskih naivaca koji tak lepo crtaju štalice i kravice, iste onakve kakve pasu vu tvom Đakovu – nadureno će, cinično Sandić.

– Ajde, barem da me nešto povezuje s Krležom – odvratio sam pomirljivo; nije mi se više dalo nadjebavat, bojao sam se da u očima doktora Močinića ne ispadnemo kao neka kosmatija verzija Loleka i Boleka.

Močinić je krenuo depilirati Sandića. U jednom trenutku Srđan me čvrsto uhvatio za ruku kao što trudnica na porodu uhvati muža.

– Izdrži još malo… – bodrio sam ga dok je jaukao. – Bit ćeš gladak i lijep kao oni vampiri iz Đarmuševog najnovijeg filma u kojem ostarijeli rokeri glumataju neke velike kulere, a zapravo su jadne pozerčine koji se u svakoj sekvenci snobovski razbacuju referencama iz književnosti i znanosti, ali na onaj najmoronskiji, neuko snobovski način.

Nakon što je izdepilirao Sandića, Močinić je pogledao prema meni. Rekao sam da ću svoja prsa izdepilirati neki drugi put.

Na odlasku, doktor ljepote pitao nas je možemo li njegov Salon preporučiti ljudima iz medija, kad se već stalno krećemo među njima? Po mogućnosti ekipi s HTV-a…

– On vam zna ekipu s HTV-ovg trećeg programa. Ilinčića, Kurcpahića, Stanojevićku, a očito se nekako uspio slizati i s njihovim glavnim šefom Deanom Šošom… Taj je u Jutarnjem stavio njegovu knjigu na onu govnarsku listu najboljih umjetničkih ostvarenja u protekloj godini. – Sandić je glavom pokazao na mene.

– Ja bih radije, ako je ikako moguće, klijentelu s prva dva HTV-ova programa, Nevenu Rendeli, Karmelu ili Barbaru Kolar. Ti s trećeg programa djeluju mi previše nemarno. Bila je kod mene prije neki dan na depilaciji nogu i pazuha Danijela Stanojević. Potrošio sam čitav paket depilacijskih traki, jako se zapustila preko zime, kao da je neka feministica i ljevičarka koja uopće ne brije pazuhe. Ili taj njihov urednik Šoša, ima zulufe ko grmlje, kosu dužu od moje tete Ilone. Iskilaviš se dok to kako tako dovedeš u red, a nema neke reklame… Te kulturne emisije i art filmove na Trećem programu gledaju neki bilmezi koji za tjelesnu ljepotu mare koliko i Jergović za lijep, dotjeran književni stil – potužio se Močinić.

Sandić je, dok smo izlazili iz ordinacije, obećao da će mu dovesti pjesnika Aleksandra Huta Kona, zvijezdu časopisa Poezija koji jako pazi na svoje tijelo i kojem uskoro izlazi prva, dugo iščekivana zbirka poezije u izdanju Društva pisaca. Ja sam sa starim razgovarao na mobitel. Srao je nešto o Šerbedžiji, da ga je sinoć gledao u nekakvom filmu u kojem je ovaj napokon razotkrio svoje pravo lice:

– Nije on nikakav boem, poeta, on je prčeviti Srbin! Kako mu je samo legla ta uloga Srbina Maneta… Ma, to je on glumio samog sebe, zato je tako dobro odglumio, to mu je uloga života, taj lički Srbin Mane! Dobro ga je skinuo, sunašce mu orijunaško… Mane, Mane… Na trenutke mi je bilo ko da gledam sebe u ogledalu, i ja sam prčevit ko Mane, ne dam se zajebavat, odma te roknem sikirom… Samo što ja nisam Srbin, Bogu fala na nebesima!

– Jel to ona crna komedija što ju je režirao Šerbedžijin sin Danilo? Sedamdeset i dva dana?

– E, to je, da… Ako se Šerbedžija ikad pojavi tu kod mene u Đakovu, ima da ga izazovem na dvoboj traktorima, pa da se sudaramo i nabijamo ko u onim autima u luna-parku u koja se ti, papčino, nikad nisi usudio sjesti.

– Samo se nemojte nabijat nečim drugim, spužvastijim, da ne kažem mošnjastijim – promrmljao sam i prekinuo vezu.

Navečer me pisac u ispranim trapericama, Marijan Grakalić, pozvao na plesnjak i na otvorenje izložbe Andreje Hojnik Fišić u svratište Cinkuš na Gornjem gradu. Bili su gore tamburaši, svirali su pjesme Jure Stublića. Plesao sam na njih sa Snježanom Banović. Da nas je Štulić mogo vidjet preko skajpa puko bi od muke… Snježana i ja plešemo na njegovom voljenom Gronjem gradu, oko nas ulja na platnu, pladnjevi s precizno narezanim kolutima jegera i luka… Dok on prevodi onu jebenu Mahabharatu s hebrejskog na jonski.

Poslije su Grakalić i Pero Kvesić iz zajebancije na mobitel zvali pjesnika Gorana Babića koji je devedestih iz Hrvatske otperjao u Beograd i za kojeg govore da je sjebo Igora Mandića i čitav VUS nakon što je Mandić u tom VUS-u napisao negativnu kritiku Babićeve pjesme posvećene Titu, odnosno Starom. Predstavili su mu se ko Joža Manolić i Budimir Lončar, zajebavali su ga da ga čeka hapšenje odmah na granici ako se pokuša ikada vratiti u Hrvatsku.

Te njihove špijunsko konspirativne spike dale su mi ideju da na 24 sata nestanem ko što je neki dan olfo nestala ona crnokosa aktivistica hrvatske desnice što se po imidžu fura na Severinu. Pa da Ilinčić, Rašeta i Danijela Stanojević svakih dvadeset minuta izvještavaju što ima novo u vezi mog nestanka: našli smo u šumi pored Našica čep od Simfonije… nešto u tom stilu. Mislim da bi mi to pomoglo u prodaji knjiga. Ta fora sa nestankom jedino nije pomogla Damiru Milošu ono kad je isto olfo nestao na regati zajedno s jahtom, pokušavajući se isfurat ko neki hrvatski Saint Exupery. Samo, njegovim knjigama ne bi pomoglo ni da mediji jave da ga je na BMX-u u pravcu svemira odvezlo nešto nalik unuku od E.T. – a. (Izvor: Arteist.hr)