Piše: Romano Bolković

Već sam ovako započeo: Ne da mi se počinjati esej koji ću sutra svakako morati napisati, jer tema o kojoj ću ipak još noćas progovoriti nalaže pažljivo rasplitanje duge, ali moram ipak nešto kazati o prirodi ovog sukoba Stjepana Mesića i Tomislava Karamarka… kadli, dospio sam na kraju svog uvodnog slova do par kartica teksta; stoga, najbolje bi bilo da mi to odmah noćas obavimo:

Bio sam, dakle, čvrsto uvjeren da je taj sukob fiktivan, da je hinjen, da je u funkciji emancipacije Karamarka od dijela njegove političke biografije, čak bih se bio spreman kladiti da je cijela “akcija Boljkovac” izvedena kao političko-promotivni happening čiji su protagonisti svi do reda dio istoga kružoka zaokupljenog otklanjanjem prigovora Karamarku da je Mesićev čovjek, ali, čitajući ovo pismo koje in extenso donosim u nastavku posta, ipak moram konstatirati da bez obzira na činjenicu da su Karamarkovi i Mesićevi sukobi uvijek simbolički, a ne realni, da je njihov timing uvijek takav da Karamakru de facto idu na ruku, da su načelno nerješivi jer u njima i jedan i drugi imaju pravo – Karamarko jer inzistira na antitotalitarizmu, budući da nažalost hrvatski antifašizam nije bio antitotalitaran, pa je, Mesićevom revizionističkom trudu unatoč, jednopartijski komunistički sustav bio diktatura, ona proletarijata, po samorazumijevanju, a Mesić je pak u pravi jer braneći antifašizam, brani ono što je u tom antifašizmu zaista očuvanja vrijedno, a to je pravedna borba protiv nacifašističkog zločina koji je počinjen na ovom tlu, u ovom narodu, koliko god se revizionistički na desnici trudili danas to reinterpretirati ili štoviše zanijekati – da bez obzira na činjenicu da se ti sporovi vode oko povijesnih tema koje doduše pereniraju konstituirajući i današnju crvenocrnu dijalektiku društvene dinamike – ali, da je taj prasukob zapravo ideološka fantazma koju treba denuncirati, jer se u Hrvatskoj ustrajno pokušava vladati tako da se ta dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola te se totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu, pri čemu se s jedne strane tako politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije; ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni. Otkud ta nezajažljiva potreba za prošlošću: Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. – no, i nultima linea, da to nikada nisu sporovi oko tema koje se istinski tiču političke stvarnosti Republike Hrvatske – recimo, čudno da Karamarko i Mesić nisu u sporu oko Kolinde Grabar Kitarović, već se tako skladno, čini se, oko nje kao oko predsjedničke kandidatkinje slažu da je Karamarko za predsjedničkog kandidata izabrao baš Mesićev vanjskopolitički kadar, osobu koja karijeru duguje Stipi Mesiću i Budi Lončaru – nego su to uvijek i samo ustaše i partizani, točnije navodni sporovi o crvenima i crnima, indikativno smješteni ne dalje od 1945.: i to je zanimljivo, nema tu govora o sporu o sedamdesetima, ili osamdesetima, jer tu bi onda morali Očeve Domovine, kasnije utemeljitelje HDZ-a, pa i ponekog premijera, lustrirati, jednostavno onemogućiti u javnom i političkom životu zemlje, a to je nemoguće, jer time propada ne samo HDZ, što bi možda Mesiću u nekim okolnostima i bilo prihvatljivo, nego i poredak koji i njega uvelike. Kažem, bez obzira na sve te notorne čininjenice, Mesić je ovaj put, možda i ne želeći takav efekt, možda želeći sve najbolje, odmaknuti se naime od Karamarka upravo u trenutku kad treba podržati Kolindu Grabar Kitarović, kako njegova sjena ne bi pala na njenu kandidaturu i time demotivirala dobar dio HDZ-a, učinio nešto što se više ne da popraviti: u dugom je tekstu koji varira sve i sva, donoseći čak i apologiju komunizma ( očito, Jakićev rukopis, taj stvarno ne zna kad je dosta i nema granice, taj uistinu duguje građanima RH svaku lipu koju su na njega potrošili plaćajući ga kao savjetnika predsjednika RH u Uredu Predsjednika zemlje koju on, budimo pošteni, niti uvažava, niti poštuje, niti cijeni, a niti mu je politički sustav te zemlje po volji, nego bi Jakić Jugoslaviju i socijalizam, pa to ti je ), dakle usred tog galimatijasa Mesić je kazao:

“Eto, možda će šef HDZ-a (i njegovi epigoni) ipak na kraju krajeva nešto naučiti. A kada smo već pri učenju, dat ću mu i jedan savjet. Nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere, a još je manje dobro da veže ruke predsjedničkom kandidatu svoje stranke. A g. Karamarko je učinio upravo to. Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina. Prerano ste otkrili karte, gospodine Karamarko.”

Iako odmah u nastavku teksta Mesić veli: “I sasvim na kraju primjedba osobne prirode. U istome je razgovoru u programu HTV g. Karamarko izjavio kako se i on, poput mnogih, u meni razočarao, ali da je i naučio. O tome jesu li se u meni mnogi razočarali, najbolje govori činjenica da sam dva puta na slobodnim i demokratskim izborima pobjeđivao kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske. Inače, ja sam taj koji bi u odnosu na njega s punim pravom mogao izjaviti isto. Naime, g. Karamarko je bio moj šef kabineta dok sam obnašao dužnost predsjednika Sabora, a vodio je i izborni stožer uoči predsjedničkih izbora godine 2000. I to je bio jedan drugi Karamarko…”, što je nevjerojatna greška, cijeli taj pasus, koji je, skolastika će kazati, objašnjenje koje optužuje jer nije traženo, dakle koje otkriva ćemu cijeli ovaj poduži Mesićev tekst i otkud sad odjednom opet sukob oko ustaša i partizana, oko Tita, u zemlji s 400000 nezaposlenih, i zašto sad treba pokazati da se Karamarko i Mesić sasvim osobno, a to je poanta, eto, više ne gotive, a kad se jesu šmekali, onda je to bio neki drugi Karamarko – što je farsa, jer Stipe će već sutra Karamarka u intimnom krugu pozdraviti s tipičnim: Gdje si, sokole? – unatoč svemu, a naročito intenciji usprkos, stvar se otela kontroli: “Nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere, a još je manje dobro da veže ruke predsjedničkom kandidatu svoje stranke. A g. Karamarko je učinio upravo to. Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina.”, kaže Mesić, da ponovim.

O, to je nepopravljivo. Ova se šteta sada ne da nadoknaditi.

Stipe Mesić tvrdi da Karamarko sabotira Kolindu Grabar Kitarović, i što god tko, a naročito hadezeovci, sad mislili o tome, to nikako neće proizvesti homogenizaciju u HDZ-u oko vlastita predsjednika i njihove kandidatkinje, a najmanje će cijeli taj kalambur građani koji su glasovali za Mesića pozdraviti glasajući ovaj put za Kolindu Grabar Kitarović koju, prividno, Mesić ovdje uzima u zaštitu od samoga – Karamarka!

Ovo je silan udar na Kolindu Grabar Kitarović i sad je sve ostalo samo završnica šahovske partije. Sad mi je već Kolinde Grabar Kitarović i žao, a ako je iole razumna, nakon ovih riječi odustati će od kandidature, ma koliko je i ma tko je na nju nagovarao: ovdje se vidi u svoj svojoj kristalnoj jasnoći ono što sam od početka govorio, a riječ je o činjenici jasnoj kao toskansko jutro poslije kiše: Kolinda Grabar Kitarović samo je figura u igri starih struktura, istih onih koje su raubale i Jadranku Kosor; u toj igri konce uvelike vuče sam Stjepan Mesić, njemu je naročito do ishoda predsjedničkih izbora stalo, i sirota Kolinda Grabar Kitarović nema ni najmutniju predstavu o tome u kakvu je močvaru zabasala: u onu koja uzima tisuće života, a nije vrijedna ni jednoga od njih. Našla se usred tragikomedije, jer, njena će žrtva biti farsična. Farsična, jer se povijest ponavlja: jednom je tako žrtvovana Jadranka Kosor, sada to čine Kolindi Grabar Kitarović, doduše s tom razlikom da je Jadranka Kosor bila lišena ove nevjerojatne ambicioznosti, zbog koje propast Kolinde Grabar Kitarović neće ama baš nitko žaliti: najmanje Mesić ili Karamarko, kako sam Mesić tvrdi, a on, mislim, poznaje Tomislava Karamarka.

Što god da je Mesić htio, pa čak ako je na najsofisticiranijim katovima Karamarkova think-thanka htio pomoći, udaljavajući se javno od njega ovom svađom koja je kao ljetna oluja, iznenadna i gromovita, učinio je upravo suprotno. Politika je jednostavna igra, zna to Stipe Mesić, jednostavna iz jednog jedinog razloga: ljudi nisu pametni koliko misle da jesu, i nije teško njima manipulirati, upravo zbog njihovih taština; kažite im da su manipulirani, i jedino vam to neće vjerovati, vjerujući pritom na najprozirnije obmane i laži. Stoga je Stipe ovaj puta grdno pogriješio, jer, iako on nikada ne drži sva jaja u istoj košari, pa je već i na drugoj strani osigurao sutrašnjicu, mislim da je ovaj napad na Karamarka ne može ostati bez posljedica, čak i na parlamentarnim izborima: rekavši da Karamarko daje „do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina.“, Mesić se upravo objesio o konop zvona koje nadaleko zvoni na uzbunu, i nikakav Čačić ili Bandić, nikakvi treći putevi ne mogu minimizirati domet HDZ-a, pa i Tomislava Karamarka, kao Stipe Mesić. Što god da sada o Karamarku kaže, što god da ispod žita odigra, Mesić je na tren zaboravio da građanin nije toliko suptilan, da njega te metarazine ne zanimaju, da je on čuo njegovu tipičnomesićevski genijalnu poruku – genijalnu u smislu urođenog smisla za jednostavno komuniciranje s najsporijim u konvoju – i da će se, nakon što je Helena Puljiz jasno dala do znanja čime se bavi protivnička strana, a bavi se karikaturnom karakterizacijom Karamarka kao Tuđmanovog impersonatora, cijela ova fanfaronada završiti u plašenju građanstva Karamarkom kao – novim nastupajućim superpredsjednikom, reinkarnacijom Franje Tuđmana očišćenog od grijeha komunističke popudbine! A to je strašno: Tuđman lišen Manolića, Tuđman minus Šarinić, Tuđman umanjen za Valentića, e, to je Kujundžić, a ne Karamarko.

Stipe Mesić upravo je Tomislava Karamarka sveo na Milana Kujudžića, a Hrvatskoj poručio: evo, taj vam želi biti novi Tuđman! Sve što sam ja učinio, a demokratizirao sam zemlju, kako god da okreneš, otvorio je prema svijetu, etc.etc., sve to zaboravite, jer vaša je budućnost vaša prošlost. Vi i nemate budućnosti, jer je ona već prošla. Zadnji je to čavao u lijes Hrvatske, time poručuje Mesić, i, da sam ja Tomislav Karamarko, ne bih se više bavio dokazivanjem očitog, da je antitotalitarizam savršeno in, jer jednako osuđuje totalitarna zla XX. stoljeća, nego bih se pozabavio pitanjem: Dobro, je li meni Stipe Mesić stvarno prijatelj?

Ne govorim ovo ni prokaramarkovski ni promesićevski: govorim ovo jer ovdje tertium non datur. Ovaj put, naime, ako smo se i igrali, malo smo se zaigrali: ovaj put Mesiću se desilo nešto što i Casanovi. Poslušajmo što:

Casanova je, priča Mannoni, htio na prevaru zavesti neku naivnu seljančicu. Izigravao je čarobnjaka, okultistu, no iako je znao da je sve to tek šarlatanska šala, usprkos tome sam je u nju povjerovao. Noću se preobukao u kostim magičara, na podu je papirom označio veliki krug, i oko tog magičnog područja počeo je brbljati čarobne formule. Odjednom se dogodilo nešto neočekivano: razbjesnila se oluja, počelo je grmjeti i bljeskati, i Casanova se uplašio. Pomislio je: Iako sam dobro znao da je oluja sasvim prirodna, usprkos tome uplašio sam se i zaželio da budem u svojoj sobi. U strahu koji me je zgrabio uvjerio sam sebe da me strijele neće mrviti zato što ne mogu ući u krug. Bez tog lažnog vjerovanja ne bih niti minutu ostao na tom mjestu.

Iako je dakle riječ o sasvim svjesnoj prevari, krug je ipak bio „magičan“. Casanova je, da zaključimo, nesposoban izvršiti Aufhebung, ukinuti-uzdići-preobraziti naivno vjerovanje u simboličku vjeru, i sam pada natrag u naivno vjerovanje (u magičnost kruga). Ako se vanjska distanca manipulanta sruši, tada on ne dosiže nivo simboličke vjere, već naprosto pada u isto naivno-imaginarno vjerovanje karakteristično za objekt njegove manipulacije.

Riječ je naime o onome što bismo mogli nazvati manipulantska vlast, i odgovara kasnograđanskom društvu. Društvu patološkog narcizma sastavljenom od individua koje izvanjski, bez unutarnje identifikacije, sudjeluju u društvenoj igri, tj. nose društvene maske i igraju socijalne uloge ne uzimajući ih za istinu. Osnovna je svrha te društvene igre prevariti drugoga, iskoristiti njegovu lakovjernost, pri čemu je socijalna maska/uloga doživljena kao manipulatorska obmana čiji je sav smisao da ostavimo utisak na druge. No, u toj igri, u toj manipulaciji, manipulator katkada obmane i sebe.

Iako mislim da je sasvim u pogledu antifašizma u pravu, desilo se to Stipi Mesiću, jer, iako je Karamarko sasvim u pogledu antitotalitarizma u pravu, Mesić ga je nepovratno oštetio: navukavši masku kojoj je svrha uvjeriti javnost da mu je politički protivnik, Mesić je na tren podlegao vlastitoj obmani, povjerovao u nju, i stvarno postao to što je hinjio da jest.

I sada da ja nešto čitatelja naučim, u trenutku kad svi sve podučavaju: Dragi čitatalju, svašta bi htio, ali jedno ne – da ti Stipe Mesić bude neprijatelj. Htio on to sada ili ne, što god privatno činio, javno će to postao: Mesić, a ne Josipović, sada je Karamarkov prvi protivnik. Stvari su otišle u krivo, jako u krivo, vidjet ćete. Iz ove zavrzlame, koliko god se nevinom činila, nitko se od upletenih neće rasplesti.

Što se pak Ive Josipovića tiče, on bi najbolje učinio kad bi jednostavno mirno nastavio obnašati svoje dužnosti, jer ovdje je kampanji Kolinde Grabar Kitarović kraj, pa sve da sam Obama s njom pod rukom putuje Hrvatskom. Ovo je sad čak više ne niti šah, nego dječja igra mlina: što god da Josipović povuče, jede figuru.

Kolinda Grabar Kitarović sad je već izmještena, što je doduše sama kriva, jer je to oduvijek željela biti, valjda joj je to Granić savjetovao, dragi Bože, dobri moj doktor Granić, koji još ima tik od izbora sa Stipom, kad je s 44% popularnosti u tri mjeseca izgubio od osobe koja je bila na 2,5 %, pa je dvije godine Kolindi savjetovao da poput njega emancipira svoj stožer od stranke, koja, sva u panici, demantira da Maček, Kovačević i Granić imaju ikakve veze s Kolindom Grabar Kitarović, iako ne samo da imaju, nego je upravo neugodno da je netko bio takav idiot pa je dozvolio tu vrst rehabilitacije zagorskog spin-doktora, pored svih pametnih ljudi koje HDZ realno ima u PR-u na raspolaganju, no, u ovoj situaciji zametnuti svađu na relaciji HDZ – KGK, posve uništiti kredibilitet HDZ-ove kandidatkinje, zapravo ismijati cijeli taj projekt, posao je dovoljno jednostavan za scenariste hrvatskih sapunica, a ne da bi se njime trebali baviti profesionalni perception manageri ili, ne daj Bože, dokoni geniji negativnih kampanja, a jednog takvog, sasvim slučajno, već se ovoga časa mogu sjetiti, zlu ne trebalo.

Tek kao ogled, uzmimo i zavrtimo jedan pasus, jednu misao: „Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima…“. Znam, čovjeka na prvi pogled zavede ova opaska da je Karamarko svojom izjavom obvezao Kolindu Grabar Kitaorović da je, možda i mimo svoje volje, ponavlja, mada, nitko ne zna zašto bi tome bilo tako, nitko, osim recimo mene, u mogućoj situaciji, zamislimo to tako, nekog usputnog savjeta Ivi Josipoviću da u presudnom sučeljavanju Kolindu Grabar Kitarović upravo na ovom pitanju zadrži i ne pusti je dalje što je duže moguće, ali, budući da je to ionako izlišno, jer je već sada sve jasno, valja obratiti pažnju na skriveni motiv ove logike: Karamrako dakle možda neiskreno govori o Titu, proganjajući ga iz Ureda Predsjednika samo zato da bi na to obvezao Kolindu, čime indirektno daje do znanja da joj želi propast na predsjedničkim izborima! Čekajte! Kakva misao: Karamarko dakle, tvrdi Mesić, možda uopće ne mrzi Tita, nego samo podmeće tu invektivu Kolindi Grabar Kitarović! Što to Mesić hoće kazati? Da je Karamarko zapravo antifašist, poput njega, a ovo je samo trik političke borbe? Nevjerojatno! Pa Mesić u stvari insinuira da je Karamarko zapravo ono što mu predbacuju njegovi najveći neprijatelji: da je realno na poziciji Mesića i Manolića, dok se trudi ispasti Tuđman! K tome, ako je to trik u političkoj borbi, borbi protiv koga? Pazite što tvrdi Mesić, a Stipe nije naivan: u borbi protiv Kolinde, ne Ive! Ne Ive Josipovića, nego protiv Kolinde Grabar Kitarović! Mesić ide i korak dalje, kazavši zašto je Kolinda Grabar Kitarović pravi neprijatelj Tomislava Karamarka, a ne Ivo Josipović: jer on ima ambiciju u onom sljedećem mandatu biti Predsjednik Republike Hrvatske. Oooooo, ovo je stvarno fantastično! Dakle, Tomislav Karamarko će izanđati Kolindu Grabar Kitarović, vjerojatno jer je to i zaslužila, da se ne pravimo blesavi, ambiciozno pomislivši prije osam mjeseci da može biti predsjednica HDZ-a, kad je to jedna frakcija stranke pokušavala izvesti pozivajući se na slab rejting Karamarka koji kao da slabi HDZ-ov stranački rejting, i sada se dakle može zaključiti da Mesićev, Manolićev i Gregurićev nasljednik, koji u stvari ništa nema protiv Tita kao antifašista, strpljivo čeka svoj red, pa, a to je logika Mesićevog izvoda, ide na ruku Josipoviću, servira mu kandidatkinju koju će sabotirati, i onda će, za pet godina, konačno sam postati predsjednikom RH, uvevši valjda HDZ u drugi mandat, čime Stipe Mesić, suprotno vlastitom savjetu, unaprijed otkriva i ne samo svoje namjere. Jedino, finale će izvoda pokazati, to s HDZ-ovim osvajanjem parlamentarnih izbora – iako sam ja u to uvjeren – osujećuje sama akcija koja je upravo pokrenuta: lavina koju ova grudva neminovno, mimo volje aktera, mora izazvati, može već i prve sljedeće parlamentarne izbore odvesti u smjeru u kojemu se danas malo tko u Hrvatskoj nada. Kako to? Jednostavno, samo ne mislite: vi mislite da vi odlučujete o svemu, mislite da imate demokraciju, a od putovanja oporbe u USA na smjeni milenija, pa do Bajićevog upada u demokratski proces progonom Sanadera i HDZ-a, ili sve do ove kandidature KGK koja mora po placeb Bruxellesa i Washingtona, notorno je da je demokracije u Hrvatskoj provizorij, izborna farsa. Stoga, ništa nije sigurno, a kad ništa nije sigurno, počinje tipična hrvatska igra: svi se nude na sve strane!

Zanimljive su mi te evakuacije s desnice u pravcu Pantovčaka, a o tome se zapravo radi: kad su mi ovih dana stizale neobične poruke kojima se poneki utjecajni ideolozi desnice već preporučaju izglednom nositelju i drugog predsjedničkom mandata, pomislio sam: Dobro, nije još ni počelo, a oni već pretrčavaju, pa dovraga, nije valjda da tako malo vjeruju u sebe, bit će da ovu sirotu ženicu stvarno dobro žele izigrati!, ali, s ovim temeljnim tektonskim poremećajem, potpunim pomicanjem Stipe Mesića – OK, nisam to htio pisati, jer sam sebi se češće zabranjujem da javno govorim baš o svim finesama, jer, koga se to uostalom tiče, ali, već se po putu u Ukrajinu moglo zaključiti da će uskoro ošinuti, kad je tako sijevnulo – u pravcu Ive Josipovića ( jer, Mesić može oscilirati u svemu, ali u jednom ne, u svojoj odanosti uspomeni na vlastita oca, u svom zaista autentičnom antifašizmu, konačno, u svom odnosu spram svoje ostavštine, i koliko god se Karamarko do jučer činio samom Mesiću blizak, ovdje je riječ o ozbiljnijim stvarima no što su ove posljednjespomenute, osobne: riječ je o tome da je ideja pomirbe još i prihvatljiva Mesiću ako je izriče Tuđman, sasvim irelevantna kad je spomene Bušić, ali ako tu istu ideju izriče onaj čija u stvari jest, Luburić, e onda Mesić zaključuje: Pusti ti to, Tita pustiti na miru, u Uredu!), u tom pomicanju Mesića prema Josipoviću, povučen je presudni potez ove partije: je li tu Karamarko žrtvovao damu da bi dobio socijaldemokratsku Partiju, sasvim je irelevantno, kao što ćemo na kraju vidjeti, jer, iako smo svi na tren pomislili da je momentum na HDZ-ovoj strani, iz sasvim nepoznatog razloga HDZ igra – crnim figurama. Figurama na koje je Stipe Mesić naročito alergičan, i tu je, po svemu sudeći, spici kraj: jer, Mesić, to nije Stipe Mesić, to nije samo osoba: Stipe Mesić nije čak ni njegov elektorat; Stipe Mesić nije štoviše ni njegov golemi utjecaj, i tuzemini, od ljevice do desnice, i inozemni, od Rusije do Kine; Stipe Mesić, to je ponajprije ona instanca s kojom se moraš dogovoriti ako ovdje hoćeš bilo što. Stipe Mesić, to je društvena mreža. Mreža kudikamo superiorna Facebooku.

Znam da vi to ne znate, iako vas to učim godinama, znam da to ne vjerujete, znam da sebi to nadasve hadezeovci ne smiju priznati, da ne propadnu zbog istine, ali – Stipe Mesić je Šef. I, sad ga imate protiv sebe. Možda on i nije toliko za Ivu, koliko više nije za Tomu. Možda on to nije toliko ni želio, kako je ispalo, jer je moralo na kraju tako ispasti: HDZ dobiva izbore, HDZ je moćno posložena mašinerija, ali, HDZ je pogonjen energijom koju ni dobar dio ovog HDZ-a ne želi: HDZ kao da je neorormantičarskim nacionalni pokret, HDZ bi da ovo desetljeće bude drugo poluvrijeme devedesetih, HDZ bi revidirao povijest a da ne lustrira, HDZ po prvi put – to nikada nisam čuo ni od koga u krugu Franje Tuđmana – za šibolet ima: Hapsit ćemo!, jer HDZ misli da nema pravne države, nego je svaka osuda bila tek montiran politički proces a svaki notorni kriminalac samo je progonjeni domoljub, i HDZ, ukratko, umjesto u EU kao moderna konzervativna stranka, bez obzira na mogući rezultat na parlamentarnim izborima, srlja u vlastitu konačnu propast: ako ova mržnja u HDZ-u zaista postane alegorizirana, pa uzme neki opipljiv politički lik, HDZ će dovesti zemlju do ruba građanskog rata. HDZ pogonjen resenimanom, stranka je kojoj je jedini program taj da hoće vlast. Mesić, naravno, tu povijest zna: zna tko je tako formulirao svoj program. I, u opreci toj formulaciji, budi se njegov antifašizam. Moram kazati: sasvim aktualan antifašizam.

U danima koji dolaze, nastavi li HDZ ovim putem, ne samo da neće imati predsjednicu, što je od početka bilo izvjesno, pa čak Mesić upozorava da se KGK namjerno izigralo u ime vlastite ambicije, nego će HDZ profilaktički biti osujećen i pred parlamentarne izbore: jedan presuda, i, ne znam, čime će se na izbore?

Da zaključim: nakon ovog Mesićevog pisma, HDZ-ova je situacija toliko teška da im ni Milanović ne može pomoći. A to je onda stvarno teška situacija.

PISMO STIPE MESIĆA

Izjavio je nedavno u programu javne televizije koja mu velikodušno ustupa prostor iz dana u dan, čelnik Hrvatske demokratske zajednice, Tomislav Karamarko, da bi, kada bi postao šef države, kao prvo iz Ureda Predsjednika izbacio bistu Josipa Broza Tita.

I zbog te izjave koja je prošla sramotno nezapaženo, bez reagiranja onih koji su morali, doista: morali reagirati, zbog tih riječi u kojima je sadržan sukus povijesnoga revizionizma s kojim nas desnica bombardira već više od dva desetljeća, zbog toga pišem ove retke. I kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i kao čovjek koji kroz deset godina na položaju predsjednika Republike nije propuštao ni jednu priliku da reafirmira antifašizam kao jednu od temeljnih vrijednosti na kojima bi moralo počivati naše društvo, ne zaobilazeći pri tome – naravno – ni ulogu onoga koji je poveo antifašističku borbu na tlu bivše Jugoslavije, maršala Josipa Broza Tita.

Izjava g. Karamarka kao da sugerira da je sve što sam poduzimao bilo uzalud, da naše društvo nepovratno skreće udesno, odričući se ideja i ideala koji su nosili generacije naših očeva i djedova u epskoj borbi za slobodu što je i danas priznaje i cijeni cijeli svijet. U prilog tome kao da govore i brojne publikacije, od knjiga što se prodaju po sumnjivo niskim cijenama, preko dnevnika i tjednika i više nego diskutabilne vrijednosti, pa do komentara koji se od vremena do vremena pojave i u ono malo preostalih medija što zaslužuju da im čovjek posveti pozornost, a u kojima se Tita po kratkome postupku otpisuje kao zločinca i diktatora. Odbijam prihvatiti da je zaokret Hrvatke udesno nepovratan. I siguran sam da u tome imam potporu većine građana naše zemlje. Jer. bitno je shvatiti jedno: nije u pitanju Tito, ili da budem precizniji, nije u pitanju samo Tito. On je simbol, uništavajući kojega desnica želi uništiti i antifašizam kao podlogu društva što bi ga trebalo graditi u današnjoj Hrvatskoj. Pokušaj g. Karamarka da to sakrije izjavom kako je “Tito ukaljao antifašizam svojim zločinima” i više je nego jeftin i proziran, ako znamo da dolazi od čovjeka koji je ne tako davno izjavljivao kako bi smatrao uvredom da ga se nazove antifašistom. I sada bi on branio antifašizam, i to od Tita? Smiješno i žalosno.

No, u svemu tome ima i logike, koliko jasne, toliko i opasne. Na području bivše Jugoslavije antifašističku su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio komunista. I jedno, i drugo, činjenice su koje čak ni g. Karamarko ne bi mogao zanijekati. Doduše, on će vjerojatno reći da je antifašistička borba bila pobuna protiv hrvatske države, što je omiljena teza današnje hrvatske desnice preuzeta od ekstremne ustaške emigracije koja se uspješno integrirala u tkivo Republike Hrvatske. Međutim, tu već imamo problem. Ako je NDH bila hrvatska država, a svakome kome je stalo do časti hrvatskog imena jasno je da nije, niti je smijemo takvom smatrati, onda koji je to antifašizam što ga g. Karamarko brani od mrtvoga Tita? Jer, antifašistički su se borci digli kako protiv nacističko-fašističke okupacije, tako i svih koji su je – objektivno – pomagali i podržavali, a to su u Hrvatskoj nedvojbeno bili ustaše (u ovome kontekstu ne zanimaju me ni četnici, ni belogardejci, ni balisti, govorimo o Hrvatskoj). Iz antifašističke borbe proizašla je federativno uređena Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica s nekim bitnim atributima države, da i ne spominjem to da je i u prvome poslijeratnom ustavu, kao i u onome iz 1974. bila izrijekom priznata kao država. Dakle, još jednom, jer povjesničar Karamarko očito nikako da nauči lekciju: antifašisti su stvorili hrvatsku državu koja je bila dijelom jugoslavenske federacije. I još jednom: na čelu antifašista bili su komunisti čiju je partiju vodio Josip Broz Tito. Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe.

Ili, da još malo pomognem g. Karamarku u svladavanju povijesnog gradiva koje mu nikako “ne ide”: Tito i komunisti koje je vodio krivi su što su postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku. E pa ako šef HDZ-a misli da zbog toga Titovu bistu treba izbaciti iz Ureda Predsjednika, slobodno mu bilo; ali uz jedno pitanje: a za kakvu se to politiku zauzima g. Karamarko i gdje je u toj politici samostalna Hrvatska, odnosno država Hrvatska uopće? Da, znam, sada će doći na red famozni “komunistički zločini iz rata i poraća”. Kao prvo, nitko pametan ne poriče da je zločina bilo, ali za razliku od NDH čija je politika bila zločin, u poslijeratnoj Jugoslaviji, uključujući Hrvatsku, pogotovo u prvim mjesecima nakon završetka rata, ti zločini nisu bili politika, nego – usudio bih se reći, imajući u vidu iskustva drugih okupiranih zemalja – neizbježni pratitelj pobjede. Stradali su i nevini, ni o tome nema dvojbe. Ali, dok su u NDH Srbi, Židovi, Romi ubijani samo i isključivo zato što su bili Srbi, Židovi i Romi, a Hrvati zato što su bili antifašisti, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije nitko nije ubijen samo i jedino zbog toga što je bio Hrvat. Ako g. Karamarko to još nije naučio, bilo bi vrijeme da nauči. Hrvat nije isto što i ustaša. Hrvat nije isto što i šovinista, klero-nacionalista. Hrvat nije spreman diskriminirati, maltertirati, pa i ubijati zbog razlike u nacionalnosti ili vjeri, niti se zbog svoje nacionalnosti ili vjere smatra boljim od svih drugih. I to samo zbog toga. To su ustaše, ali to nisu Hrvati. Osim toga, da pokušamo još jednom (mada se bojim da će i sada biti bezuspješno) razjasniti ulogu Tita u likvidacijama poslije završetka rata. Postoje dvije (!) njegove pisane naredbe da treba “pod svaku cijenu spriječiti likvidiranje zarobljenika”. Nikakvu naredbu koja bi upućivala na zaključak da su bilo on, bilo vrh tadašnje države, naredili nešto drugo, nitko do dana današnjega nije uspio pronaći. Dakle, nema zapovijedi s Titovim potpisom: ubijte zarobljenike, nego naprotiv postoje dvije zapovjedi s njegovim potpisom u kojima se zabranjuje ubijenje zarobljenika.

Što ne znači da ubijanja nije bilo. Bilo je, kao i u svim do tada okupiranim zemljama Evrope u kojima je osvetnički duh tražio zadovoljštinu nakon negdje četiri, a negdje šest godina nepojmljivih stradanja i terora. I nitko to ne odobrava. No, za mene je relevantno ono što je rekao general Charles de Gaulle. legendarni vođe Slobodne Francuske. Govoreći o sudbini bez suda likvidiranih poslije rata u Francuskoj, izjavio je: “S obzirom na ono što su radili u vrijeme rata, Francuska s time može živjeti.” I nikada nitko u Francuskoj nije postavio pitanje odgovornosti za te likvidacije, a još manje optužio de Gaullea, ili mu zanijekao mjesto u francuskoj povijesti. Imao je sreću što nije bio Hrvat. G. Karamarko bi s njime drugačije rješavao račune.

I drugo, što se nikako ne smije ispustiti iz vida, jer u tome i jest logika svega čemu svjedočimo. Obračun s Titom (pa i njegovom bistom u Uredu Predsjednika) obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali. I ne smeta pri tome povjesničara Karamarka činjenica da povijest vrlo jasno kaže kako je sustav prakticiran u Jugoslaviji pod Titovim vodstvom (samoupravni socijalizam), mada jednopartijski i autoritaran, bio daleko liberalniji i otvoreniji prema svijetu, nego onaj što je ostvarivan u zemljama istočne Evrope kojom je dominirao Sovjetski Savez. I nikako da nauči lekciju da je ta socijalistička Jugoslavija (sve do pred kraj) imala gospodarstvo u kojemu su uspješno bili spojeni elementi planske privrede i slobodnog tržišta, gospodarstvo koje je nalazilo svoje mjesto na nemilosrdnom svjetskom tržištu; a da je sa svojom vanjskom politikom Jugoslavija izborila za sebe mjesto na međunarodnoj sceni, nesrazmjerno važnije i utjecajnije, no što bi joj pripadalo na osnovi veličine, broja stanovnika ili ekonomske moći. I to sve pod vodstvom toga Tita, čiju bi bistu g. Karamarko odmah izbacio iz Ureda Predsjednika, kada bi postao šef države. A egzaltirani televizijski voditelji, na tragu njegove idejne baruštine, već poručju kako “svi jedva čekamo lustraciju”.

Eto, možda će šef HDZ-a (i njegovi epigoni) ipak na kraju krajeva nešto naučiti. A kada smo već pri učenju, dat ću mu i jedan savjet. Nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere, a još je manje dobro da veže ruke predsjedničkom kandidatu svoje stranke. A g. Karamarko je učinio upravo to. Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina. Prerano ste otkrili karte, gospodine Karamarko.

I sasvim na kraju primjedba osobne prirode. U istome je razgovoru u programu HTV g. Karamarko izjavio kako se i on, poput mnogih, u meni razočarao, ali da je i naučio. O tome jesu li se u meni mnogi razočarali, najbolje govori činjenica da sam dva puta na slobodnim i demokratskim izborima pobjeđivao kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske. Inače, ja sam taj koji bi u odnosu na njega s punim pravom mogao izjaviti isto. Naime, g. Karamarko je bio moj šef kabineta dok sam obnašao dužnost predsjednika Sabora, a vodio je i izborni stožer uoči predsjedničkih izbora godine 2000. I to je bio jedan drugi Karamarko, mada je i tada bila primjetna doza nerazumijevanja zbivanja iz naše novije povijesti. Tako da ja zaista s punim pravom mogu reći kako sam se u g. Karamarku razočarao, ali sam iz toga i naučio. A naučio sam u prvome redu to, da on nije ništa naučio, niti je – čini se – sposoban išta naučiti, dapače da svojim neznanjem i uskogrudnošću izravno šteti interesima države, predstavljajući Hrvatsku takvom kakva ona nije, niti kao članica ujedinjene Evrope smije biti.

Pokušao sam, dakle, pomoći – i znanjem, i iskustvom. Mada – bojim se da neki nikada ne nauče. No, nadam se da će barem naučiti hrvatska javnost, odnosno onaj njezin dio kojemu stvari još uvijek nisu jasne. Toj javnosti, onoj većini koja me dva puta birala za predsjednika Republike, ali i svima drugima, bio sam dužan ovo reći.