Piše: Vlado Franjević

U lipnju sam bio opet tu. Nakratko. Čitao poeziju na dvije različite zagrebačke lokacije, posjetio dvije izložbe, sastao arhitektu koji mi je pričao o njegovoj velikoj ljubavi, posjetio frenda iz mladosti (nije bio doma – možda je u ono vrijeme baš prekapao po kontejnerima), pojeo dobre ćevape i tak-tak ribice u Dubravi, posjetio kolegu umjetnika na brzaka u Varaždinu, zalio cvijeće u Mijinom stanu, šetao se vrućim gradom tražeći dobru klopu (pri tom mislio na „Stari fijaker“ u Mesnićkoj – bio je zatvoren a ulica pred njim raskopana i prašnjava)… Kontaktirao sam jednu novinarku, spremala se na dalji put. Mislim da mi je i opet obećala platiti kavu. Jednom. Kad se uistinu sretnomo. Kontaktirao sam elektornskim putem i jednog pisca, novinara, šefa jednog literarnog festivala. Probudio se popodne. Dežura u vječno noćnoj smjeni.

Na jednoj od izložbi sam upoznao Paju, jednog od ne znam više koliko ono Kraljeva ulice, i pozdravio gospođu Braun, legendu hrvatske fotografije.

Napravio sam usput i u trku fotografije i video-zapise. O svemu tome izvjestio ovdje http://www.vlado.li/2014/07/01/zagreb-lipanj-2004. (Tek tjedan dana poslije postavljanja ove dokumentacije u slikama i tekstu, bio sam upozoren da sam fulao deset godina – u naslovu, u adresi poveznice!) Joj kak me takve nepreciznosti i površnosti srde!

Uskoro smo opet tu. Možda među vama, možda s vama. U Folnegovićevom naselju, u knjižnici «Ivana B. Mažuranić» pričat ćemo o Kneževini Lihtenštajn, predstaviti najnoviji projekt Spiralni Kanali: «Objasni taj svijet», čitati naše kakve-takve a literarne zapise, prisutnima predložiti slušanje Marija Šenice na gitari, odgovarati na pitanja ak’ će ih biti… Već sam si sad počel mantrati:
„Vladek nesmeš puno piti, nedaj da te digne (ili strga) atmosfera! Ponašaj se. Odgovoran si prema ljudima, domaćim životinjama, biljkama i semaforima!“

Pitalo me se i pita malo-malo pa opet što su to Spiralni Kanali? Na to pitanje uvijek dodam nešto a nešto oduzmem od onog što bi smjelo biti konstanta jedne definicije! Mislim si, ako je sve u mikro i makro svemiru u pokretu i vibracijama zakaj ne bi bilo normalno da se i moja definicija projekta kojeg sam započeo razvijati 2004. u Estoniji – a zatim dosad, sa kolegicama i kolegama, realizirao i u drugih sedam zemalja Evrope – ne mijenja, neprilagođava… (?)
Danas je to jedna već poprilično glomazna internacionalna konstrukcija ne kanalizacija i kanala nego mreže kreativnih i umjetničkih snaga raznih religija, političkih i inih svijetonazora, umjetničkih i(li) literarnih izraza i tehnika. I iskreno humanističkih pobuda. Centralni dio pak toga je dosad bilo uvijek fizičko kopanje Spiralnog Kanala u zemlji i konstruiranje Kanala iznad površine zemlje. 2011. smo takav jedan projekt realizirali i u Vukovaru.
Sad će se u Zagrebu dogoditi jedna druga, finija forma pokretanja i okupljanja ljudi oko Kanala! Ili „Kanala“. Ovaj će biti imaginaran. Morat ćemo ga zamisliti… Ako ga već ne osjećamo, a ako nam je do njega stalo. Do njeg nam može pak stati, ako znamo da nas okuplja točno ta i takva energija „spiranog kretanja“.
Ne, ovdje direktno nema vračanja i vradžbina i nema ezoterije. Na smislenom nivou nema ničeg od tog. Ali… Cijeli je svemir samo jedan veliki hokus-pokus. Sve opcije su i dalje otvorene. Polazim od toga da pojma nemamo…
Spiralni Kanali se mogu i smiju razumijeti i kao alat za istraživanje društava ali mene posebno veseli kad se razumije kao točka spajanja, mjesto rituala na kojeg dovodimo pisane i grafičke poruke, manje ili više jasne šifre s raznih strana, na kojima se energije raznih predznaka formulirane u te i takve dakle poruke dodiruju, izmjenjuju, oplođuju…

Dosad je filozofija realiziranja Spiralnih Kanala bila takva da se isti realizira kao vrsta interdisciplinarnog work-in-progress-land-art projekta samo jednom u određenoj zemlji i prema odreženoj temi. Jer je u Hrvatskoj takav jedan projekt već bio realiziran, ovaj puta se koristila međunarodna Spiralni Kanali mreža a kako bi se skupili prilozi prema zadanoj temi pod naslovom „Objasni taj svijet“. Nakon cijelog skupljanja i svih skupljenih priloga svjestan sam slijedeće statistike:
a) iz Hrvatske, moje prve domovine, samo se jednoj osobi projekt učinio dovoljno zanimljivim te je isti sudjelovao jednim prilogom;
b) iz Lihtenštajna, moje druge domovine, na osnovu niti jednog prispjelog priloga zaključujem, ovdje nije nitko našao projekt dovoljno vrijednim i zanimljivim;
c) iz Njemačke i Srbije je prispjelo najviše priloga, odnosno tamo je bilo najviše osoba zainteresiranih za sudjelovanje u projektu;
d) barem dvije trećine sudionika u projektu su profesionalni likovni i literarni stvaratelji i(li) grafički dizajneri i fotografi;
e) dvije trečine sudionika su muškog spola

Probajmo zaključiti, iako to priznajem nije lako, što je sve uistinu projekt Spiralni Kanali. Taj projekt je: a) alat za muđenarodnu i međukulturnu komunikaciju posredstvom razvijanja jedne određene kulturno-umjetničke metode; b) mreža međunarodnih umjetničkih i ostalih kreativnih pojedinaca koji su otvoreni prema formiranju „nove zajednice“ u kojoj svi pripadnici imaju isti ili vrlo sličan te jednostavan nazivnik: vjera u dobro u drugom, u onom nasuprot!

U knjižnici „Ivana B. Mažuranić“ ćemo predstaviti priloge povezane u knjigu. A nećemo ih kao što je to bila dosad praksa, izlagati vješanjem na zidove. Osim toga ćemo ih pokazati u digitalnoj formi i večim formatima nego što su isti u prirodi.

Čut će se izlaganje supruge mi Rajke Poljak, i moje, o Kneževini Lihtenštajn. Govorit ćemo između ostalog kako smo i u ovom projektu financijski poduprti od strane Zaklade za kulturu vlade Lihtenštajna i kako smo na poklon knjižnici u Zagrebu dobili neke lijepe i zanimljive knjige. Između ostalog i jednu od Kneza Hans-Adama prevedenu na hrvatski, s njegovim vlastitim originalnim potpisom. Govorit ćemo i o stvarima totalno drukčijeg predznaka. To je neminovno i neizbježno. Govorit ćemo o vlastitim iskustvima a ne po rekla-kazala principima

Mario Šenica je prijatelj iz mojih mladih zagrebačkih dana i noći. Zadnji put smo se uživo sastali prošle godine za vrijeme trajanja I. Gornjogradskog festivala literature. Prije toga, tamo jedne jako daleke godine, kad smo, majka moje djece – Lihtenštajnka – tada u blaženom stanju sa kćerkom nam, i ja, noćili kod njega. Stakla na orozorima su bili poljepljeni trakama a kako ne bi popucali od mogućih detonacija bombi. Žena u blaženom stanju je, zbog psihoze uzrokovane trakama i pričom o mogućnostima svega i svačega, bila nesretna, bila zastrašena. Kao i onda kad smo u Karlovcu bili opomenuti da svaki čas, kad smo onako razgovarali sa policajcem, može na nas biti ispaljeno ono đubre vrućeg metala. No to je pak jedna druga tema…

Mario Šenica je prije svega prijatelj iz mojih mladih zagrebačkih dana i noći. U mnogima od njih me je razveseljavao sviranjem na gitari. U nekima od noći onih cvilio sam na blues-usnjaku. Kako se sad pak evo čini, mladost nam vraća. Podjelit ćemo ju rado sa svim prisutnim dobronamjernicima 17. srpnja s početkom u 18.30 sati! Mario će svirati na gitari…