Piše: Stjepo Martinović

Godinama sam se lomio bih li uopće zapisao ovu priču, ili bolan doživljaj oko koga je ispletena prepustio truljenju u zaboravu… premda je vrijeme rastočit’ ne može. A kad sam naumio ispisat’ je, nisam bio načistu valja li je isplesti oko stvarnih imena, dana, okolnosti… ili oviti paučinom izmišljenih. Sredine nije moglo biti, pa ipak, kada sam konačno odlučio bacit’ je na papir, opredijelio sam se za inačicu obestrašćenu izmještanjem u vrijeme i prostor lišene konačnosti. A ta počinje viješću o jednoj smrti.
Kritičan tren zbio se banalno: momak u kafiću, uz espresso mi je donio i novine – koje sam, po navadi, počeo listati otraga. I tako, nakon letimična pogleda na tustu posvudušu, koja se obnaženim celulitom razvalila preko cijele zadnje stranice, naletio na fotografiju Narodnog Heroja u crnom okviru, uza spomen članova obitelji, pojedinosti o ukopu, napomenu da se novac za vijence daruje Crvenom križu… a bez ijedne „kolateralne“ osmrtnice. Ni od generacijskih suboraca – bješe ih debelo nadživio, kao što odavno nestade i udrugā, koje bi izrazile žaljenje zbog odlaska metuzalema partizanske epopeje. Očito, (pre)dugim se vijekom bješe iščlanio i iz šahovskih, filatelističkih, lovačkih, zavičajnih… društava u koja ga nekoć počasno pričlaniše.
Netko sa strane bio bi pomislio da sam se zagledao u obavijest o smrti vrlo mi bliske osobe, a samo bi iskusno oko vidjelo da zapravo zurim ni u što, sučući zamršeno predivo sudbine, koja me s pokojnikom povezala jednom jedinom niti, ali otpornijom na kidanje od violinske strune. Pretpovijesti sam kumovao objavivši, za urednikovanja u davno pregaženu mjesečniku za razglabanje povijesti što se utrnuti ne dade, iscrpnu priču o Sisačkomu partizanskom odredu „u ratu prije ustanka“. Mnogo sam gorke soli pokusao zbog toga uredničkog propusta, jer se njime pobijala partijska dogma o ustanku narodā i narodnostī Hrvatske u Srbu; drčan i jogunast onih godina, tu sam kritiku doživio kao priznanje za vjernost istini… naivno i promašeno, čemu gorčinu nije izbrisala ni rehabilitacija Capine grupe devedesetih i slavljenje početka njenog djelovanja kao Dana antifašističke borbe. Ali, kao što najvećim zabludama redovito kumuju najbezazleniji povodi, toga se napisa i mene Narodni Heroj sjetio kada je, iz ogluhe zaborava, odlučio objaviti ratna sjećanja: Da se ne zaboravi kako je to zaista bilo.
Njegov mi je zahtjev – tvrđi od upita, zamjetno hladniji od prijedloga – prenijela mlađa mu kći, sveučilišna profesorica, šarmantna žena mojih godina, neprirodno prozračna tena i neodgonetljive sjete u krasnim crnim očima, a smješka nalik grču kojim sramežljive cure odvraćaju nasrtljivce u prigradskom vlaku.
— Otac je rekao: ti i nitko drugi — prenijela mi je preko mramornog stola u Palaceu, ne iznenadivši me ni studenim „otac“, ni partizanskim „ti“. — Jasno ti je, on to sâm više ne može sve i da hoće… pa bi, kako mi reče, istresao sve u tvoj diktafon, te kasnije bacio oko na ispis. I to možda, jer ti bezgranično vjeruje.
— A ti… nisi to mogla, ili Irena? — pokušao sam se obraniti, jer su obje sestre umješne spisateljice, starija i etablirana publicistkinja.
— Kažem ti: ni govora. Po njemu, ratnički memoari isključivo su muški posao. Znaš li ijednu ženu koja je opisala boračke uspomene? Mislim, zaista ženu…
Je li me razoružala molećivim pogledom – razumio sam: uzda se u moju moć svođenja očeve revolucionarne patetike na probavljivu mjeru – ili me namamila nečim skrivenim ranijim piscima takvih žitija, pristao sam, te sljedeća tri mjeseca odlazio na Šalatu četiri-pet puta tjedno, da bih slušao sipljiva starca osuta smeđim pjegama, s neprekidnim curkom sline iz lijevoga kuta usana… snimao, poticao ga pitanjima, sve više u vjeri da će nastati zanimljiva, u mnogim pojedinostima senzacionalna, žestoko provokativna priča. A onda se zbilo… što je vrag utanačio još onda, početkom osamdesetih, kad je smišljao što se ima zbiti tog ožujka s mokrim kasnozimskim snijegom po drveću oko bolničkog kompleksa na drugoj strani ulice.
Kako sam kazivanja, snimljena početkom tjedna, petkom donosio ispisana i redigirana, te ostavljao tih pedesetak listova da ih Narodni Heroj preko vikenda pročita, unese izmjene, dopune, ispravke… i toga sam zadnjega radnog rada donio omotnicu s pročišćenom verzijom prethodno ispričanoga – krajnje delikatnom. Naime, radilo se o nikada ranije uvjerljivo razjašnjenoj dvojbi koliko je Sisački partizanski odred bio pojava sui generis, a koliko šaka jada potpaljena diktatom Kominterne, u kontekstu bijesnog uzvrata Moskve na vjeroloman nacistički napad na SSSR. Itekako je bio zadovoljan: oduševljen artikulacijom njegove istine borca za bolju prošlost, naredio je služavci da otvori četvrt stoljeća star konjak, te uskliknuo da takva prigoda vrijedi i ručno smotane cigarete, zadovoljstva koga se odrekao nakon posljednjega srčanog udara.
Vremešna je Slovakinja nečujno prinijela arhivski Curvoisier i limenu tabakeru s ugraviranim ukrasima, koju sam odmah prepoznao kao proizvod znamenite radionice u albanskom Gjirokastru, rodnomu mjestu Envera Hoxhe. Za moga djetinjstva na dalmatinskom jugu, nije bilo pušača komu ta izvana srebreno-ulaštena, iznutra zlataste boje, biljnim ornamentima ukrašena škatula za škiju nije bila poput statusnog simbola. Imali su je moji stričevi, ujaci, rođaci, njihovi prijatelji… i moj pokojni otac – kazala mi je mati – jednako, kao i njihove, označenu inicijalima urezanim vrškom noža.
Zašto sam to učinio, nikada neću sebi objasniti: pošto je Narodni Heroj odvojio listić cigaretnog papira Rizla i zahvatio među prstima mirisna zlatnosmeđega duhana, uzeo sam tabakeru sa stola i zagledao se u vitice i listiće iscrtane u ponikljenu limu… a onda je, bojažljivo kao da dižem grobnu ploču, okrenuo i zagledao se u ugravirana slova: B. D. Bogdan Drašković…?
— Dugo imate ovu tabakeru? — upitao sam ga, osokoljen francuskim konjakom u venama.
— Od jeseni 1947. Bila me dopala OZNA, ganjali bandu po Dalmaciji — i njemu piće bješe razvezalo jezik — pa razbijali… ma što razbijali: ubijali škriparski ološ po Dubrovačkom primorju. Umalo ostavih kosti u onom kršu. Rat odavno završen, ma se bagra nije predavala. Što je tim blesonjama na umu bilo… vrag bi ga znao. Roditelje, žene, djecu… zatočili im kao taoce u hotelu Excelsior… uzalud. A taj, B. D. – izbezumljen od iscrpljenosti, gladi… kad me vidje, odbaci pušku, diže ruke. Budala! Morao je znati da ne zarobljavamo, samo likvidiramo. Propisno sam ga napunio olovom, pretražio mu džepove – ničeg u njima, samo ova tabakera… prazna. Pa je uzeh za uspomenu.
— Pregledali ste pušku, je li bilo metka u cijevi? — rekoh, ne očekujući odgovor.
— Jedan u cijevi, tri u magacinu. Što li mu bi da me ne ubi?…
Ispričao sam se mučninom od konjaka, otišao iz Mesićeve da više nikada ne kročim onamo. Je li sâm Narodni Heroj zbrojio dva i dva, ili je bljesnulo njegovim kćerima: niti su me potražili, a ni pozvali na predstavljanje memoara; dovršio ih moj kolega iz Vjesnikove kuće. Samo sam, tri dana nakon što bješe pokopan, u poštanskom pretincu našao omotnicu sa zračnim jastučićima i u njoj tabakeru moga oca.