Božica Jelušić: Neki naši MORTIVI…

1. a. ivan

Piše: Božica Jelušić

U jutarnjem razgovoru spominje mi M. P. bizarnu zgodu s nedavnih “Podravskih motiva” u Koprivnici. Za vrijeme kad je trg ispunjen buljukom ljudi, ponajviše umjetnika i umjetnika-samozvanaca, održava se izložba crteža slavnoga IVANA GENERALIĆA. Na izložbi je 20-tak posjetitelja, od toga trećina po “službenoj dužnosti”, kao predstavnici Grada, medija i sl. Ostali se (vani) baškare, produciraju, love pozornost i reklamiraju svoje sitnobe i mišje formate u takozvanoj “kulturi”.

Nije to ništa novo ni neobično, dakako. Čemu priznavati nekoga tko je postavio tako visoku ljestvicu, dao pojmu “naivne umjetnosti” esencijalni sadržaj, strukturu, zamah i energiju, kojom će osvojiti svijet? Čemu otkriti da si se napajao na tom izvoru, pelješio po smočnici i hambaru, hranio se na jaslama punim zdrave i svježe hrane? Zahvalnost se bilježi kao slabost, divljenje kao nedostatak samopouzdanja. Sve je izvrnuto naglavačke, piramida etičkih vrijednosti stoji krnja i škrbava u jednoj sveopćoj poplavi kiča i nekompetencije.Samoreklama bez srama, duh probitačnosti i merkantilna filozofija jedine su konstante našega vremena.Čini se da ćemo kroz aljkavo i nepostojeće “estetsko obrazovanje” takav model ostaviti i našoj djeci- koja bi unutar Unije trebala promovirati zavičajne vrijednosti!

Kako je to jadno, zapravo…Taj Geno, koji je znao “presenetiti svijet” jednom ljubičicom u zamrzloj šumi, bijelim jelenima ili koraljnom krošnjom s dna Panonskog mora, niti potrebuje niti očekuje pozornost gomile, na bilo kojoj razini (ne)postojanja trenutačno vibrirao. On je znao za života što je njegova misija, gdje mu je mjesto, gdje će naći ljubavi, mira i zaklona da dovrši svoje grandiozno djelo. Loviti ribu skutren pod vrbom, kositi djetelinu, uživati u nedjeljnom objedu s obaveznim “picekom i tormanovim sosom”, bilo mu je draže nego skupljati akademske naslove, bedaste povelje i slušati zamorna trućanja o “umjetničkoj praksi”. Poigravao se javnim zanimanjem za svoj rad, ponekad dolijevao ulje na vatru, ironično namigivao, pravio se da ne zna što je izvan katastralnih granica Hlebina i susjednog sela…

Umjetnik, znao je, ne živi od bljeska i pljeska, kratkotrajne pozornosti i dobivenih novčanih utakmica. On živi samo i jedino od plamena hranjenog zanosom, žudnjom za postojanjem, ljubavlju- ma od kuda ona dolazila i ma kakva bila. Sve ostalo je laža i paralaža jedne frivolne stvarnosti, plitke sredine i kokošjeg sljepila provincijalne ljubomore. Baš kao što su to i ovi istrošeni, odrpani Podravski moRtivi, kao što neslučajno otipkah na osjetljivoj tipkovnici…

Freud bi o tome svakako mogao reći pravorijek.