Dragi Marijane,

Jako sam se razveselio tvom pozivu da za posebno novinarsko izdanje posvećeno nadolazećoj nogometnoj groznici uzrokovanoj, jel, brazilskim Svjetskim nogometnim prvenstvom napišem “ponešto o navijačkim himnama”, kako si mi šturo napomenuo u fejs poruci.

No, nakon neprospavanih noći u razmišljanju o ovoj temi,preslušavanjem inih pjesama povezanih s nogometom, te čitanjem niza internetskih članaka iz ozbiljnih i neozbiljnih rakursa, shvatio sam da je sve pametno već rečeno, da popisi svih navijačkih himni postoje na internetu, pa svako voli svoje, da su mnoge pjesme plagijati drugih pjesama, i da se kao navijačke pjesme pojavljuju neke druge pjesme koje nisu pisane u tom duhu. Kao recimo “When the Saints Go Marching In”, We Will Rock You”, pa “Rivers of Babilon”, ili recimo “Hey Jude” (?!). Uglavnom nisam našao nikakav motiv da se sad ja nešto ozbiljno bavim analizom ili nekim sociološkim pristupom toj temi. I to iz više razloga.

Prvi je nadasve jednostavan.

Ja nisam klasični ljubitelj nogometnih utakmica, ne pratim rezultate, a i klađenje na njih mi nije ni nakraj pameti.Tako da se moje zanimanje za nogomet svodi samo na eventualne događaje kada to napucavanje lopte između 22 igrača, i zalutalih sudaca na terenu, prerasta u neki skandalozno-sociološki fenomen, koji najčešće prouzroče fanatični navijači nekog kluba (ili ih Mamić izrežira, u našem nogometnom prvenstvu ), ili na televizijsko praćenje Svjetskih prvenstava svake četiri godine.

Drugi je taj, što osobno, uz šank razgovore već se niz godina družim s navijačima Dinama, i jednim Hajdukovcem (pa i navijačima reprezentacije posljedično) koji, osim što redovito troše pola i više svojih redovitih plaća na, pive, karte, majice, putovanja i slične nužne životno potrebne troškove vezane uz utakmice “odabranih” nogometnih ljubimaca, u navijanju ostvaruju nešto što meni definitivno nije jasno.

Naravno, onda kada ne gledaju utakmice zajedno sa mnom uz pivo na šanku, nego se odluče uživo biti prisutni na nogometnim stadionima.

Naime, ti nogometni navijači, tijekom dva sata koliko traje prosječna nogometna utakmica, (stanka za reklame uključena, produžeci, i eventualni naknadni tv komentari)- a što ja recimo postižem, seksom, dobrom knjigom, vrhunskim vinom, i tako tim sličnim stimulansima serotonina (ili kako se već zove taj hormon!?), definitivno postižu – užitak – i to onaj vrhunski koji traje nekoliko sekundi a i više…  😉

Doduše, ne mogu reći da i sam nisam upadao u tu kolektivnu euforiju urlanja zbog fenomenalno zabijenog gola, vazda nepravedno dodijeljenog crvenog kartona, i sličnih trenutaka koji čine dobre utakmice smislenima., ali nikad nisam uspio postići taj vrhunac potpunog prepuštanja radosti što je neki nogometaš zabio gol, trčao terenom, skidao majicu, i navijačima čudnim pozdravima ruku odavao počast što ga slave kao superheroja. A nikad nisam niti poželio zapjevati neku prigodničarsku pjesmu , kao znak podrške “hrabrim momcima na terenu”.

Pa je treći, ali ne i manje bitan razlog taj što sam neko vrijeme u životu pisao o razno raznim glazbenim fenomenima popularne glazbe pokušavajući pisanjem prvenstveno pojasniti sebi, pa onda i drugima što je to vrijedno u glazbi koja ima jednostavnu glazbenu i tekstualnu strukturu, toliko jednostavnu da je uz par ( doslovno par, dva, neee) mjeseci vježbanja na gitari može svladati svaki pučkoškolac i pritom napraviti recimo, odličnu navijačku himnu za svoj omiljeni klub., daklem što je to vrijedno u tim navijačkim pjesmama.

Odgovor je jasan.

Novac na prvom mjestu, dobro se zarađuje od eksploatacija istih, a na drugom mjestu nema ništa što bi bilo važno za one koji nisu navijači po svojem životnom odabiru. Tako da navijačke pjesme vole isključivo navijači i “oni koji će to tek postati”.

Uostalom, Dubravko Ivaniš, zvani Ripper, s pravom može ubrojiti u svoja maestralna djela “Dinamo ja volim” pjesmu koju je napisao s dvadesetak navršenih godina svog života, i koja spada u pjesmu koja mu je obilježila glazbenu karijeru.

Isto tako, tu pjesmu smatram definitivno jednom od najuspjelih navijačkih pjesama svih vremena, uz naravno, prauzor “You ll never walk alone” iz davne 1963.godine, one grupe, mislim da se zove Garry and The Pacemakers.., za onaj klub Liverpool, iz one zemlje na sjeveru, iznad ove naše zajedničke nam Nove Austrougarske. 🙂

Na internetu se lako može pronaći niz razno raznih top lista najvećih navijačkih pjesama svih vremena u svjetskim razmjerima, pa onda hrvatskih pjesama koje najčešće pjevaju navijači, iako nisu pisane kao navijačke pjesme, kao što sam prije spomenuo.

Eh da, ima i ona Thompsonova “Lijepa li si“ na tom popisu, tako da ono što smo pričali u birtiji o onom naslovu (“ Ček, jel Thompson napisao navijačku himnu?”) za ovaj tekst definitivno otpada.

Da, ima i Thompson pjesmu za navijače. Doduše, te navijače ne zanima samo nogomet, oni navijaju i za zemlju skrojenu po njihovom modelu u koju se mnogi “klasični” navijači nogometa ne bi baš uklopili. A ni ovi iz mojih šank razgovora ljubitelji nogometa nisu nimalo oduševljeni time da bi eventualne uspjehe naše nogometne reprezentacije u Brazilu, slavili uz Thompsona.

Ne bi, vjerujem, dapače siguran sam, njihov izbor bio niti Dino Dvornik u “suradnji z naravo” tj. Borisom Novkovićem. No, Kawasaki 3P i njihovu pjesmu gdje se u refrenu spominje deminutivni oblik ženskog spolnog organa, često sam imao prilike čuti kao njihov glazbeni odabir u popraćivanju fenomenalnih uspjeha naših vrlih novih nogometaša.

A onda mi je sinulo jedno pitanje, naime koju bi to navijačku pjesmu kao zanimljivu, najdražu ili po nečemu bitnu, izdvojile žene, bez obzira jesu li one sklone navijanju ili su samo usput čule neku melodiju koja im je ostala u uhu.

Kratka anketa, na uzorku od tri odabranice, dala je slijedeće rezultate:

Prva nije imala pojma o svemu tome, i nije ju niti jedna pjesma previše oduševila, druga je preferirala pjesme sa sjevera i juga, tj. one di se spominje Dalmacija, bila boja,bili cvitak, i slično, a treća je izdvojila pjesmu od Marka Lasića -Nereda “Igraj samo…” uz podršku zaprešićkih boysa.

Uglavnom, niš posebno, žene ne kuže tu navijačku spiku, jel…a Nered je sposoban kakav već jest i za ovo prvenstvo napisao novu himnu “Hrvatski sin”, za koju očekuje da će navijači neštedimice trošiti svoja grla pjevajući je sve dok traje prvenstvo.

Eh, da ima i ona druga koja se pojavila od B. Mihaljevića i Faye, “ Uvijek vjerni”, pa umjesto zaključka,budi siguran da ću ja, uz pivo i pogled na televizor, sigurno zapopevati ove prekrasne stihove, “ jedino za tebe zemljo ponosna / uvijek vjerni smo kada igra Hrvatska / jedino za tebe srdce kuca mi / moja krv tvoja je živiš u meni”.

A raspisivati se o nekakvim strukturnim, sociološkim, estetskim i inim kriterijima u pogledu na živu rijeku navijača i njihove glazbene odabire, koji o tim kriterijima, kao i patuljci pojma nemaju, zapravo je uzaludno. Uostalom…

Saaamo je jeeedno u mom živootu vrijeednooo….

Tvoj Siniša. Radaković

P.S. Ak trebaš DJ-a za puštanje prigodnih himničnih napitnica i napjeva, slobodno mi se javi, al kako ja za glazbu živim svim srcem, od glazbe povremeno i živim, motiv je valjda jasan.