NEMA STRIPERA DO VOODOO LEPTIRA

Postoje oblici pjesničkog šamanizma koji se ne mogu prispodobiti s velmožništvom tuzemnih (meta)književnih fortifikacija. Nema ulaska u dublji, istinosniji duhovni i umjetnički život bez urona u poeziju vlastitog bića, u njegove svjetle, zakrabuljene aspekte ali i sjenovite, vatrožudne oblike. U kolopletu taština, podmetanja i brbljavosti, stvaralačka biografija Franka Bušića isijava posve zaseban energizam,  sveudilj žareći kao plodna fikcija umjetničkog suvereniteta u vrevi anonimnosti potrošačke automatike. Bušić je vatren pjesnik, osebujan slikar, izvrstan performer, zgodimičan glumac, virtuoz dadaističke iritacije. I baš zato: prešućivan, zaobilažen, supsidijarno omraženi gloginjavo kurcomlaćen. U Blitvi naši(je)h dana.

Nema nikakve sumnje da će i ova, novoizdignuta Bušićeva stihozbirka SEKRET PROTUKONKLAVA također podjariti svu tu malomišćansku, i kriptofašističku motiviku i žargoneriju ad satietatem. U subverzivnoj cjelini ali i zbog svakog pjesničkog ciklusa odvojito: TARTUFI POST MORTEM, NOSOROG(NI)JE PODRUMSKA BILJKA, TEGOBE ZABRĐENOG FEMINIZMA, NEKA PROKLIJA ŠALA, KLISTIR PIJUNA). Jer: Bušićev umjetnički genij i svetkom i petkom traži zastarjeli kanon koji valja stvaralački razbiti. To groteskno, ironično i crnohumorno razobličavanje odvija se u znaku opore, ubitačno neporecive jednostavnosti. Bušićev je lapidarnik sočan, igriv, tematski prorijeđen, razumije se, dolično izglobljen – da rogobori iz nikad dovoljno rasfarene hermeneutike signalizma – i konačno, slupan, s velikim užitkom, u sudaru s lascivnom betončinom heretičkog bezuzmaka.

Poezija Franka Bušića iznosi prizore iz stvarnoga života: nimalo idilične, pače gnjevno prokrvljene ispod kože, i purgativne, u smislu dva prsta lažne pobjede u izgladnjela usta (a takozvani mali čovjek nipošto nije glavni junak, nego brzoispiruće govno na kiši). Ta poezija ne boluje od prevelike zapažljivosti, jer, Bušić nije orakul. Usuprot, on piše poeziju vrhom prenadražena glavića, i pritom umače pero u frigidnu svagdašnjicu (kao preiskusan diverzant ničijeg ešalona). To se sviđa Generaciji Z. Štoviše, Bušić uživa nemalu popularnost među ekranlijama Nove gađetanije. U tom je smislu Bušić mlad pjesnik, u današnjoj tehnotronskoj vizuri star tek neodmaklih 27 godina.

Bušićevo čitanje i dešifriranje svagdašnjice satkano je od prekarnohrvalačkih i skatološko-kolokvijalnih motiva, a egzistencijalni hibris se neprekidno uprizoruje obiljem vodopropusnih situacija i opožarenih slika u ćudoredno karamboliranom svijetu „organizirane neodgovornosti“ (U. Beck), u kojem ništa nije sveto, i sve se trži, a neokućen ljudski život vrijedi manje od jednog tartufa. Iniciran u primordijalnu snagu jezika, kao punokrvan pjesnički glas s prve crte trećemilenijske kakofonije, autor piše paprenom tintom, vazda intimiziran s eksperimentom. Pritom oštrobrani svoj kutak duhovnosti, svoju pjesničku supstanciju. Uostalom, umjetnička egzistencija je kreševo koje plamti svaki dan, u svakom trenutku prisutnosti, i kroz bijelu bjelcatu noć, čitav niz „malih smrti“ na putu oslobađanja od uskoće i isključivosti vlastitoga ega (prijelaz od psihološke prema duhovnoj razini). Ovu proždrljivu i sveugrožavajuću anomiju pjesnik podnosi slijeđenjem sebe sama; šestarenjem oko vlastite rane: izlaze iz mora bezglava tijela / i kliču ti rukama (Bijeg od strahova). Međutim, ta brzogoreća sumnja u hramonični duh cjeline, srećom, ne uvire u glibožedni estuarij negativne (meta)poetike i brzogriznu koroziju pjesničke imaginacije. Dapače, u osebujnom načinu organizacije teksta, verbalno-ludičkom ritmu i zvukovnim vrijednostima prometejske tvorbe, Bušić o(p)staje (kano) sasma svoj, riječju: samoživ peharnik kulta dionizijske emfaze.

Jezik je jedan od uvjeta bivanja u svijetu, ne samo za sporazumijevanje u svagdašnjici nego i za interpretaciju egzistencije. Očekivano, SEKRET PROTUKONKLAVA je prekrcan ludičkim iskazima DADAnti reprezentativnosti. Dakle, ovdje je određena vrsta umjetničke egzistencije dobila svoj upečatljiv jezični ekvivalent. Bušićev lirski protagonist je senzibilan, estetski upućen i egzemplarno subverzivan. To zapravo znači da je toliko pametan da iskusno prianja uz krajnju jednostavnost iskaza o bitnom: KomuNišta / ČemuNišta (S vjerom u Ništa protiv). Rugobna (ne)suvremenost naše uvelike krivotvorene tranzicije iz birokratskog socijalizma (s tobož ljudskim licem) u neoliberalni kanibalizam (s tobož demokratskom legitimacijom) sveudilj đipa, fijuče i brije u Bušićevoj pjesničkoj deontologiji nultog-bezpreseravanja-o-nama-pretežito-kukavnima. Strukturna narav njegove poetike dozrijeva na razmeđu vrsne književne tehnike izaumno-argonautske magije. Homo ludensrado prihvaća igru i lako se predaje slobodi samosvrhovitosti. Jer: Bušićevi mikromanifesti o nadolazećoj poeziji imaju više uporišno-egzistencijalnu negoprevratno-političku dimenziju. Njegova poezija nije samoutješna; ne žmiri pred regresivnim šablonama oštećenog života u kafkijanskoj čamotinji ultraliberalnog simulakruma. U prvom ciklusu TARTUFI POST MORTEM oslikan je turoban pejzažkmetske pokornosti i impulzivnog sebepodčinjavanja kao „uvježbanih prizora poraza“ (Z. Mrkonjić):

bravi ne brane domovinu

domovina se brani riječima

a ne bravima

riječ je ključ

kojim se bravi zakračunaju

u kaldrme

u pustopoljine

na vidikovce

ovce opstale i preostale

a nedorečene riječju

(Afeudalizam)

Franko Bušić je u svemu svestran i osebujan umjetnik čiji su stihovi ujedno i sugestivne šifre otpora plutokratskoj mekdonaldizaciji  kulture, koja se tejloristički vješto ambalažira na nultoj točki emocionalne inteligencije. Osim toga, i još jasnije, njegov umjetnički profil krajnje je nepodesan za ulogu bonusoidnog zaposlenika mjeseca. A to je razvidno već iz same temetsko-motivske jezgre ove stihozbirke: tijelo (većma pothranjeno), simpatija/antipatija, erotika, borba među spolovilima, bespoštedna kritika bigotno postojećeg. U takvoj avanturi, privatni pravopis se podrazumijeva. Tako, čest ritam brzalice rasplamsava govornu energiju. Dakako, tu su i sraslice, većma podsmješljive kalibracije, koje također predstavljaju važan interpretacijski signal. Dok nešto dulje pjesme u ovoj zbirci imaju pak narativnih, anegdotskih idiskurzivnih sazvučja (Gadi mi se moj radni stol, Pjesma iz inboxa, Naša realnost, Podne u OKC Abrašević). Autor gaji neskrivenu sklonost vivisekcijskom fetišizmu. Njegovo je izrugivanje prvenstveno usmjereno prema učmalosti i rugobi lilipoetskog sinekurizma i njegovih oligarhijskih rotacija (svako toliko žari na granici aktualističkog osvrta). A ivšićevski minimalizam, i severovski osjećaj za tvarnost riječi, ovjereni ovećim životnim iskustvom, atestiraju zavidnu učinkovitost takve nakane.

Osobito je zanimljiv način na koji Bušićev protagonist doživljava drugi spol. Dakle, u SEKRETU PROTUKONKLAVA žena je jezičava nimfeta, histerična alkoholičarka, stjuardesa unikatna klitorisa, jogunasta djevojčura, kvazifeministica, pička solipsistica..i sl. Lako je zapaziti da svi uprihođeni fetiši spolne i rodne samosvijesti odišu upravo uzornim ratoborjem. Zapravo, nije pretjerano ustvrditi da nas u pandemoniju kapilarne političke bestidnosti još samo te neslomljive pičke podsjećaju da smo nekoć bili ratnici. Horribile auditu. PjesmaIšćeš čudnovatog kljunaša u smeđim zaseocima iz ciklusa TEGOBE ZABRĐENOG FEMINIZMA ima amblematsku vrijednostu naznačenom smislu:

postaješ mnoga

na nos naričući nihilizam

koji ti nije svojstven

 

ustoliči se i nariči

 

čvrstoću izlišnu iziskuje

smjer

kojim kao kaniš koračati

 

službenica volje budi

ili odjebi

u valovima

kako i pristoji vodenim bićima

koja glumataju vatrenu odlučnost

Naoko paradoksalno zvuči činjenica da je ovo(vremeno) nesuzdržljivo pristajanje uz pluralitet životnih stilova praćeno sve većim nepovjerenjem u tankostrukost jezičnih igara i poetičkih praksi. Štoviše, lirski protagonist se prepušta ognjici dogmatskog gestikuliranja na rubu elementarne građanske pristojnosti. A neki stihovi kadšto rogobore kao granični slučajevi literarne mizoginije: /hrbat uvijek može poslužiti / za češkanje jaja / a fotka na zadnjoj korici /kao magnet za izlučevine (Masturbirao sam s njenom poezijom). Apologetika mužjačke zasebnosti obično posve zanemaruje činjenicu da se svijet oko nas i u nama ne može objeručke dohvatiti bez pramajčinskog instinkta i ponorne intuicije onog osebujno ženskog svjetopogleda. Avaj, ona olako pristaje na okljaštren status „mjedi što ječi ili cimbala što zveči“. Ne bez vraga, zabilježena su i seizmička ljubavna razočaranja – i strah od intimnosti, što je donekle i razumljivo: larve parazita ljubavi / u mom se gnijezdu više neće izlećii (Svršavanje u nju je kao pucanje u mrtvu životinju). Konglomerat osvajačkih politika neoliberalne ortodoksije i pridruženih klijentelističkih kohorti do katastrofičnih je razmjera poljuljao i razrušio onu bazičnu sigurnost obiteljskog života, čime su na osobito podmukaoi okrutan način pogođene žene, na nižim razinama radikalno fleksibiliziranog tržišta neosigurane radne snage, među inima: / oće kurac J („Šta ima veze što je mala glupa, zna prat suđe, udat će se“).

Svijet u kojemu većma ravnodušno tavorimo je filozofski iskvaren, dušobrižnički pothranjen, politički oskrvnut, ekonomski brutalno iskorišten – i samoubilački nastrojen. Naplavljuje nas tvrdokorna različitost ljudskih motivacija sablažnjivo niske ekspozicije: prozebla očekivanja, kratkonoge intrige, agresivna kenjaža tvrdoukoričena palamuđenja,rastočene pripovijesti o vlastitu identitetu. Postoje čvrsti dokazi da ulazimo u razdoblje još većih napetosti i zasljepljenja: utvare upravljaju šumom / toliko usamljene / izgladnjele / šapatom me prizivaju / gluh sam na urlike (Utvare). Sve je Novo, a opet tako Isto u tehnički (pre)okupiranom svijetu frivolnih senzacija bez memorije. Sustiže nas prokletstvo tvrda srca. Apologija novog individualizma transmutira ego u apsolutnu vrijednost. Sve je zaustavljeno na korak od stvarnosti. Rijetki su oni koji žele misliti unikatnom glavom, a nekmoli se sebedarivati za osobno i zajedničko dobro. Oni vitalni subpolitički impulsi sustavno se obezglavljuju i komodificiraju: / ni palach se ne bi više palachao / za nezahvalnu mladež / punu madeža/ i Neznanja o padežima (Evolucijarevolucije). U svijetu modernizirane prevare puno je lakše ostati po strani (kapsulirani u svoje privatne tjeskobe), i tavoriti u opskurnim elektronskim kavezima: / imaginarni prijatelji /imaginarni neprijatelji / virtualna djevojka / i nedopušteni minus na računu (U-u-u ja ne postojim). Ta „hipertrofija aparata za komunikaciju i autistične igre“ (V. Žmegač) zorno ocrtava magnitudu svenazočne alijenacije.

Sablazan martolozne politke sveudilj potpiruje moralnu, političku, izvozno-proizvodnu i demografsku krizu hrvatske samostojnosti. Prvo je torpedirana hrvatska brodogradnja, zatim, hrvatski bankarski sustav naprosto je pogubljen; kiklopska država je previsoko razrezala PDV (zamašnjak ordinarne pljačke narodnih truda i organskog zajedništva), a, “naši lijepi oduzetnici“ (J. Županov) postarali su se da inteligentna i cjelovita strategija gospodarskog razvoja nikad ne ugleda svjetlo opstanka i prosperiteta. Očekivano, autor ne gaji iluzije o preporodnom potencijalu bahatih, potkupljivih i zlohotno umreženih nomenklatura:

lijepa i gladna zemljo

nogu raširenih prema istoku

a tobože zapada željna

 u tebi je

u tebi je

beli zagreb grad

(Zemljopis i tako-to)

Dapače, po svojim talentima, Franko Bušić ima zavidnu moć sučavanja s turobnom stvarnošću. Autor stihozbirke SEKRET PROTUKONKLAVA iskričavo je nesklon na LAŽini južnatoj ležat. Ovdje se ne montiraju „gotovi elementi“ klijentelistički atestirane biografije. Ovaj jurodiv prejasno vidi: / krv iz očiju porculanske lutke / kao iz kakve lažne gospe / dok baba u transu pleše s ikonom /koliko još do sutra (Suze krv sperma).

Nu, naravno da ima, i uvijek će biti egzegeta malograđanskoga ostracizma, koji tu subverzivnu poetiku per essentiam ne bi dotaknuli (bolje reći: misaono iskusili) ni teleskopskim fujfuj-štapom, mariniranim u 69 postotnom sladoru egzaltirane bombonijera lirike. Međutim, takvima uvijak valja ukazati na onu bitnu razliku, ili, suptilnije kazano, obogaćujuću neistovjetnost u vatrospremnoj umjetničkoj formaciji:

od malih nogu se susreću

s klanjem kokošiju svinja teladi

i pokojeg dečka koji se zagledao

u njihovu djevojku na zabavi

dobrovoljnog vatrogasnog društva

pa očvrsnu

i ne postanu pjesničke plačipizde

kao ti i ja

(Ljudina selu zdravije žive)

Od Bušića se može očekivati nov skok u istraživanje neucrtanih ambisa naše jezive (ne)suvremenosti. Biti perunist bez iluzija, to je danas najvitalnije pjesničko opredjeljenje.

P.S. Komandante Tzara, sve dok čujete orgazmičke uzdahe iz Mažuranićevog šetališta 9, znajte, tu ima galvaniziranih dadaista. A kad se kreševo stiša do nečujnosti, dopušteno je zaključiti: da je nestalo sardina.

(Promocija zbirke pjesama Franka Bušića „SEKRET PROTUKONKLAVA“ održati će 21. 7.  u klubu Ghetto, Dosud 10, u Splitu s početkom u 20,30.)