Piše: Denis Kuljiš

Zapravo bih trebao napisati veliki članak o Živku Kustiću. On je krstio Mimi u sv. Josipu na Trešnjevki. Mojoj staroj je bilo stalo, a mi nismo imali papire koje su onda – 1991. – tražili za krštenje, prije nego ih je malo prišarafio papa Franjo.

Neko vrijeme bio sam s Kustićem dosta blizak, u stvarnim prijateljskim i povjerljivim odnosima – tada je bio zamjenik ministra iseljeništva (Gojka Šuška) s teškim zadatkom da te udbaške provokatore koji su se zakrivali ustaštvom vraća ekumenskoj ideji kršćanstva. Moj pokojni razrednik Cesar, Kustić i ja tada samo se dosta često nalazili, jer je Živko pisao za “Globus” važnu kolumnu (Zanovijetanje iz zapećka). Kakav zapećak! On je tu bio jedini ozbiljniji operativac crkve, ostalo su bili bezveznjaci, povampireni klerikalci i likovi poput njegovog asistenta Mikleniće koji nisu ništa razumjeli…

Dosta se Kustić promijenio kad je počeo rat, njegov sin zapovjedao je eklopnom satnijom, mislim, Tigrova, i kad su pale prve žrtve, dosta je otvrdnuo u političkim stavovima, ali iznad svega bila je njegova inteligencija, mogao si razgovarati s takvim čovjekom, a pričao mi je važne stvari, ponešto i o svom životu, poklonio mi je prve literarne sastave (jedan je bio o dječaku po imenu Denis).

Njegova grkokatolika Mileta Vranešića, župnika sa Žumberka uzeo sam zatim kao kolumnista u Gloriju (Mile i ja sjedili smo skupa u klupi u osnovnoj školi – uvijek sam imao te bizarne šulkolege iz klupe, primjerice Juru Jurčevića u gimnaziji), a Mile nam je ondje značio koliko i Živko u Globusu – enormno. Ta širina, činjenica da smo objavljivali Kustićeve tekstove, Ivkošićeve (u njegovoj pravaškoj fazi), Bančeve intervjue, kolumne Ota Hansburga, Mirjane Kasapović i (oprosti mi Bože) Tanju Torbarinu i Slavena Leticu, učinili su to da se list nikad nije prodavao manje od 140.000, a najčešće po 150-160 hiljada.

Nije vic samo u parama, nego o utjecaju, a to je, naravno, povezano, a tu nakladu donijela je širina i – zaista – izuzetnost izuzetnih ljudi poput Živka, kojemu sam zahvalan za ono što smo tada ostvarili, a postalo je moje najznačajnije uredničko iskustvo i legitimacija.

Kad bi postojao neki Elizijum, veselio bih se ponovnom susretu! Inače, ono što su o njemu trkeljali na televiziji u nekrologu bilo je, kao i obično, skandalozno. Da, Živko je bio antikomunist, politički angažiran, ali najveći problem imao je u neprihvaćanju od vlastite crkve, prvo kao grkokatolik koji se ženi i krsti s tri prsta, a zatim kao koncilski orijentiran moderan čovjek, koji je zbog bliskosti s Turčinovićem i krugom iz Kršćanske sadašnjosti dobio crnu točku kod Šepera u Vatikanu i nije mogao napredovati dalje od monsinjorskog čina protojereja stavrofora. A on je, po mojem mišljenju, bio najznačajniji čovjek Katoličke crkve među Hrvatima poslije Drugog svjetskog rata (osim Stepinca, naravno, po objektivnim mjerilima, iako je meni neusporedivo manje privlačna i poticajna persona).

Isus bi se sigurno rado družio s Kustićem, kladim se da bi mu Stepinac bio smrtno dosadan, kao Šuvar Marxu.

Kuharić i ostali nisu mu bili ni do koljena. Veliki tekst koji je objavio u Koncilu iz staračkog doma napavši pohlepu i nekompetentnost Crkve, apsolutno odražava i mišljenje poštenih liberala. Zaista, izniman čovjek.