Piše: Esad Kočan

Niko nije kriv za pogibuju destina ( nikada se neće sazanti tačan broj) Roma negdje na pučini Jadrana, između Crne Gore i Italije. Sve okrivljene podgorički Viši sud je, nakon petnaest godina dugog procesa, oslobodio. Ne brinite, crnogorsko pravosuđe će lako podnijeti profesionalnu sramotu što, ako su ovi nevini, nije pronašlo one koje je trebalo pronaći, i dokazati im krivicu. Ne brinite, crnogorsko društvo će junački pregrmiti saznanje da niko neće odgovarati za mučeničku smrt onih, čija su tijela valovi donijeli do njenih obala. To su samo djeca Roma. Uzela ih sudbina.

OBALE NEMA (Monitor, 27. avgust 1999.)

Valovi nose mrtvu djecu. Nepredvidivi su pravci strujanja vjetrova;
niko ne zna još koliko će ih, kao uljuljuškanih u kolijevkama, zaspalih,
doploviti. U tri riječi možda može stati čitava istorija ljudskog brodoloma.
U plavoj se sumaglici, vjekovima valjuškaju smrznuti snovi o drugoj
obali. Tone tinte prolivene su kako bi u osami, pod sjenkama krvi,
čovjek dokučio smisao svog gmizanja pod zvjezdama. Manje se zna,
a čitava je nauka smišljena da bi se nekako pred tim istim čovjekom
opravdali putevi božji.

Šta su te noći radili ljudi, zna se: jedni su, kao beskonačno puta do
tada, svijali račun po kojem ispada da je zločin isplativo zanimanje; drugi
blagovremeno okretali glavu da ne vide, da ne budu svjedoci rađanja
tragedije.

Ti koji plutaju morem, ti očevi, majke i djeca, u brod na tajnovitoj
crnogorskoj uvali umjesto vlastitih imena utovarili su zajednički žig:
Romi. Tamo odakle su mislili da se može pobjeći, nijesu bili na svome;
tamo gdje su se nadali da mogu naći spas, ne bi stigli na svoje. Zločin je
pravi zločin, tek kad je posredovan, kad mu je teško dokučiti roditelja.

„Zasad nepoznat broj izbjeglih kosovskih Roma, koji su krećući s Crnogorskog
primorja pokušali da se ilegalno domognu Italije, utopio se na
pučini.“ To je korektno sročena vijest, zbog koje će gosti na našim plažama
kupiti neubičajeno veliki broj primjeraka novina. Ispod te vijesti izmiče
daleka istina o mučeničkoj smrti preko stotinu Roma. Trgovci njihovom
tragedijom samo su radili svoj posao. Lom prenatrpanog broda
Mis Pat, očaj na pučini, i gluhi odjek sudbine – dio je poslovnog rizika.
Sad, otkud toliki kosovski Romi – izbjeglice? Lako je naći svjedoke
koji će potvrditi – boje se, Cigani, albanske osvete. I ljudi od riječi potvrdiće:
bilo ih je mučno gledati raspjevane u srpskom otažbinskom tran220
su, dok povorke albanskih izgnanika odlaze u nepoznato. Bio je, kažu,
gadan taj prizor – kola, zaprege, pretovarena tuđom mukom. Tupost za
bol drugih.

Ta terenska svjedočanstva najviše mogu da zavaraju. Kosovski boj,
kakvo god mu značenje Srbi i Albanci davali, nije mogao biti njihov.
Naravno da su provale odanosti srpskoj stvari, bile koprena. Baš briga
Rome na Kosovu za srpski kosovski mit, drevnija je njihova priča; nasamo
da ih pitaš, niko polovan bakrač ne bi dao za albanski san o kosovskoj
republici. Drugo je ubiti i biti ubijen zbog dobrog konja, vranih
očiju, zbog mjesečine, ali liti krv zbog nečeg tako nestvarnog kao što su
države i granice – od te bolesti slabo koji Ciganin obolijeva. A šta bi se
to, zamrkli u ovoj državi, svanuli u drugoj, važno promijenilo u njihovim
životima?

U proljetošnjem talambasanju po srpskim otadžbinskim notama,
nije bilo istinskih uvjerenja – cvilio je njihov strah. Na razdraganim karnevalima
protiv cijelog svijeta, pjevali su kao pred pijanim gostom da
ga umilostive; plaćali su ulaznicu za trajanje, zato jer znaju da mogu biti
sljedeća, uvijek najjeftinija žrtva.

Srpski je režim kosovskim Romima činio ono što radi svim svojim
podanicima: upotrebljavao je njihove najružnije osobine, budio njihovu
lakomislenost, kako bi što više prljavih poslova u što kraćem roku bilo
uspješno obavljeno. Tu smo bar svi na istom.

U albanskom osvetoljubivom gnjevu prema Romima najružnije je to
što njime pokrivaju dubinu vlastitih predrasuda. Samo oko prekriveno
teškim zastorima predubjeđenja može ne vidjeti – nijedan Rom na Kosovu
nije bio, niti je mogao biti, uzrok ničijeg stradanja; neki su mogli
poslužiti kao pomoćno sredstvo, vrh batine u tuđoj ruci. Oni, najnezaštićeniji,
najpodesniji su za kolektivnu odmazdu, za lako jednačenje – prevođenje pojedinačne krivice na sve.

Sred beskraja ljudske nemoći i ljudskog bezdušja jedino se ne zna –
čemu bogovi? U neka doba, kad su stari Sloveni i drevni Iliri skakutali
po granama, u dalekoj Indiji, dalekoj postojbini ovih čija tijela plutaju
vodom kao crknute ribe, rodilo se vjerovanje u KARMU. Ono što čovjeka
snalazi u ovom životu, određeno je njegovim vladanjem u prethodnim
životima – to je značenje riječi. Njome je objašnjeno porijeklo
patnje nevinih, nepravičnost sudbine – tako je opravdana ravnodušnost
bogova na ljudska stradanja.

Ničega ni tu nema utješnog, osim vjere da će u nekom drugom svije221
tu, u nekom drugom obličju, stići zora spasa za upokojenu djecu Roma.
Negdje će, možda, opet bljesnuti mjesečina, neko će možda narasti u
divlji nar, u ždrijebe poljem razigrano, jednom će, možda, nekog avgusta,
stasati neka garava -lijepa ko grijeh.

Mi koji smo brodili ovim blatom, mi na čijoj su ravnodušnosti plivale
mrtve dječje zjenice – ako je pravde na nebu – mi ćemo u tom svijetu
biti samo prašina i huk ledenog vjetra. Znamenje opomene.