Piše: M. Grakalić

Pričajući o književnosti i društvu s doktoricom Ankom Dorić postaje posve razvidno kako motivi što se vežu uz nastajanje literarnih slika i književnih djela nikako nisu jednostavni ili jednosmjerni. Doduše, nije medicina jedini motiv koji je privlači pisanju jer je i prije godinama pisala a poslije je, odmah nakon faksa, neko vrijeme radila kao novinar i urednik u Centru za kulturu i informiranje u Virovitici. To da doktori i medicinari imaju i književnu dušu poznato je i potvrđeno brojnim primjerima: Čehov, Celin, Bulgakov, Musil itd.. U našoj literaturi liječnici su bili Dimitirje Demetar, Ivan Dežman, Miroslav Feldman, a među suvremenim primjerima ističe se Ivo Balenović sa svojim ”Metamorfozama” koje su kasnije i scenski i filmski obrađene.

Anka Dorić zajedno je s Julijanom Matanović napisala roman ”One misle da smo male” (2010), a koji je nedavno doživio već svoje peto izdanje. Roman je veoma aktualan i zapažen, pa je tako dobio i književne nagrade ”Kiklop” i ”Mali princ”. Anka kaže da se roman sada prevodi na nizozemski i da će uskoro i tamo biti objavljen. No njezin artistički angažman očituje se i drugdje jer je u prvom hrvatskom edukativnom filmu za mlade o spolnim bolestima Damira Kantocija i Sandre Tomljenović, ”Jutro poslije” što ga je producirao ”Fade in”, glumila demartologicu ali i stručno uredila scenarij.

Dinamika ovih uradaka i njihova upućenost donose pravu svježinu. Odmaknuti od bilo kakve predstave o lažnoj i blaziranoj zasićenosti života govore o stvarima koje se često skrivaju pod društvenim tabuom. Dakako, nisu to nikakve predstave kakve se nalaze u seksološkim priručnicima već veoma aktualne priče gdje se kroz svima bliske životne situacije osvještava spolnost i njezina higijena. Ustvari, Ankina i Julijanina knjiga važne je i zato jer je napisana na pristupačan način, pa mladi mogu tu pročitati kao biti s nekim zajedno na jeziku koji im je blizak

Pričamo ovdje na Dolcu o svemu, najviše o onom objektivnom svijetu koji postoji oko pojedinca i u kojem se kao u kakvom trileru raspada sustav javnog zdravstva pa već zato dostupnost stručnog mišljenja postaje ekskluzivna. U vremenu što je prevuklo svoju epohu zdravlje je također žrtva okolnosti i kapitala kao i same medicinske institucije. Na neki način i njezin roman napisan za ovo novo vrijeme blagodari podosta onom prošlom u kojemu su se stjecala znanja i uvidi kako bi uopće nastao. Zbog toga on pripada, ustvari, svakom vremenu. Naravno, i onom budućem unatoč neuglednoj neusklađenosti koja se već sada nazire kada se pogleda prerušavanje svijesti o zdravlju u odavno zaostale dogme. Jedva čekam novu Ankinu knjigu.