U ponedjeljak je, u nas jedinstvena umjetnička udruga DADAnti, u prostoru splitskog kluba Ghetto održala zanimljiv i raznolik program povodom dvije obljetnice. Jedna se tiče same udruge, koja ovih dana obilježava pet godina djelovanja, a druga nosi globalnu auru – riječ je o stogodišnjici dadaističkog pokreta.

Program je osmišljen kroz dvije ključne stavke; redovitu godišnju Skupštinu udruge koja će za ovu priliku biti lišena suvišnih formalnosti poput dnevnog reda, te izložbu mail arta i vizualne poezije, prikladno nazvanu 100 godina DADE, a za koju je već zaprimljeno tristotinjak radova iz svih djelova svijeta.

Dadaizam je umjetnički pokret (iako se njegovi ‘utemeljitelji’ ne bi složili s takvom klasifikacjom, kao ni podvođenjem pod zajednički nazivnik) nastao 1916., dakle u doba Prvog svjetskog rata u švicarskom gradu Zürichu, tadašnjem utočištu međunarodne umjetničke emigracije. Njegova se bit krje u negiranju i ismijavanju akademizma i klasicizma (tretirajte ovaj pojam u širem smislu), negiranju ustaljenih socijalnih stereotipa i civilizacijskih normi, te na koncu negiranja samog sebe (“Svaki je istinski dadaist protiv Dade!”). Iako ‘pokret’ nije bio strogo fokusiran, najveći je broj kolaboratora pripadao kružoku koji se okupljao u ciriškoj kavani Cabaret Voltaire. Bilo je među njima i književnika i likovnih umjetnika, no apsurdno je po tom pitanju podvlačiti neku strogu crtu – na koncu, jedna od najprepoznatljivijih dadaističkih izričajnih formi jest kolažiranje, koje objedinjuje literarne i vizualne elemente.

Što se tiče imena koja su pružila svoj obol, nužno je spomenuti Tristana Tzaru, Huga Balla, Marcela Duchampa, Andre Bretona, Thea van Duesburga, Jeana Arpa te Louisa Aragona, a zanimljiva je i činjenica da će brojni dadaisti biti upravo oni koji će tijekom naredna dva desetljeća postaviti temelje nadrealizma. O korijenima samog naziva Dade i danas se još lome koplja, no najizglednija je verzija po kojoj termin referira na besmisleno, još neartikulirano dječje glasanje putem nepovezanih slogova (da-da).

Tako su stvari stajale prije jednog stoljeća, no kakva je situacija danas? Ima li Dada smisla u novom mileniju? Odgovor na ovo pitanje pružio nam je Franko Bušić, utemeljitelj i predsjednik udruge DADAnti, te osoba najzaslužnija za realizaciju izložbe koju najavljujemo. Po njegovim riječima, umjetnost nije imuna na tehnološke inovacije, no upravo trend lišen akademske strogosti i lažnog elitizma posjeduje mogućnost njezinog produbljivanja. Dalje, svaki je kreativac na određeni način kritičar negativnih društvenih strujanja, a predodžba današnjeg svijeta sa svim njegovim kontradikcijama i suprotnostima, te izraženim napetostima koje tek što ne eksplodiraju u globalnom kaosu nije bitno drugačija od stanja koje bi mogli zateći da smo kojim slučajem rođeni sto godina ranije.

Prijetnja i bahatost nacional-socijalizma u Njemačkoj dovodi do kolektivne povezanosti berlinske DADE s komunističkim pokretom. To nije poradi ideološke sličnosti, nego slobodarski duh DADE ne trpi nametanja jednoumlja i uniformiranost, pa stane na stranu ugroženog i slabijeg. Iz tog razloga DADA je marginalizirana ili zabranjivana i u marksističko-socijalističkom režimu. Slobodarski pokreti su vječna opozicija, ne odgovaraju niti jednoj vlasti.

Živimo u vrijeme kad na globalnom planu jačaju, čak dominiraju totalitarne ideologije. Čovjek ponovno nije slobodan i biva sodomiziran nametnutim moralnim načelima i s lijeve i s desne strane. Revitalizacija DADE je očekivani učinak.

„Splitski“ – upitno. DADAnti nisu splitski fenomen, nego su međunarodni pokret koji je samo pravno-formalno u Hrvatskoj registriran kao udruga s administrativno-upravnom središnjicom u Splitu. Ali ima ogranke i u Zagrebu, Rijeci i Puli. Zakonske formalnosti priječe u formiranju ogranaka u inozemstvu, pa se razmatra ideja formiranja sijamskih udruga, na primjer DADAnti Beograd.

„Jedinstveni“ – svakako. Ne slučajno baš u ovom dijelu svijeta. Potrebno je imati genetski kod za slavenski humor da bi se ušlo u srž  Tzarinih manifesta. Zapadnjački teoretičari povijesti umjetnosti nemaju tu mogućnost.

DADAnti njeguje u Hrvatskoj zanemarene umjetničke prakse. Pretprošlu godinu posvetili su primarno performansima (pravim performansima, a ne političkoj promidžbi „na prvu“ pod krinkom umjetnosti), prošlu godinu slamu i izvedbenoj poeziji, ovu godinu će najviše posvetiti mail-artu. Ideja vodilja bila je da povodom obilježavanja 100 godina DADE i proslave 5. rođendana udruge u prostorijama kluba Ghetto bude malu izložba, jer splitska publika nije baš upoznata s ovim oblikom umjetnosti. Odaziv je premašio sva očekivanja. Odazvali su se svi najkompetentniji mail-artisti poput Ryosuke Cohena iz Japana, Jima Leftwicha iz Sjedinjenih američkih država, Piera Roberta Bassija i Renate Strada iz Italije itd. Zapanjujuće slab odaziv je iz Hrvatske, što potvrđuje teoriju da su na Hrvatskoj umjetničkoj sceni izrasli snobovi koji ne prakticiraju umjetnost radi umjetnosti, nego poradi novca ili društvenog statusa („a hoće li ta izložba biti žirirana i priznaje li Ministarstvo kulture taj izložbeni prostor“). Regija je općenito podbacila. Više je radova primjerice iz Turske, nego s kompletnog područja bivše države zajedno.

Broj pristiglih radova dovodi nas do problema. Mail-art je fluksuova umjetnička praksa (100 godina DADE je samo tema izložbe). U duhu fluksusa najavio sam da radovi neće biti žirirani, nego da će biti izloženi svi. U nekim državama upozoravaju da neće biti izloženi radovi s pornografskim sadržajem ili radovi koji na neki način promiču mržnju… što nas vraća na ono nametanje moralnih načela i vladajućem totalitarizmu o kojem sam ranije govorio. Mi se toga ne bi pridržavali, nego bi izložili sve, kao što se prakticiralo šezdesetih godina, kad čovječanstvo nije bilo podvrgnuto općoj paranoji u kojoj se na svakog svećenika gleda kao potencijalnog pedofila a svakog istospolno orijentiranog usvojitelja kao potencijalnog silovatelja. Ali, eto, takvi radovi nisu ni stigli. Sve je umjereno i sladunjavo, apstraktna „bombonjera“ umjetnost bez revolucionarnih tenzija.

Po pitanju same izložbe, Franko Bušić napominje jednu znakovitu distinkciju: iako su njezin okvir i tematika načelno dadaistički, sadržaj je više u duhu Fluxusa, posebice kad se u obzir uzme smjerno izbjegavanje klasificiranja i “žiriranja” pristiglih radova – jednostavno će biti izloženi svi!

Živjela DADA! Smrt DADI!