Slikovnost: Dušan Gačić

Kada se jednom u snu ivanjske noći pojavo Oberon, vlenjački kralj, vrsnik magije i iluzije, poeta i vodič koji zna kako stići do Babilona i njegove imaginarne knjižnice u kojoj postoje sve knjige, pa čak i  one koje još nisu napisane, bilo je sasvim jasno da nas više ništa ne može spasiti od književnosti. Najranije svjedočanstvo o tome prenio nam je sam vitez Huon od Bordeauxa, nesretnik koji je greškom ubio princa Charlota, sina Karla Velikog, pa je u Babilonu tražio spas i iskupljenje, znanje, a možda i ljubav. Nešto o tome govori istoimeni srednjovjekovni pjesmarij (chanson de geste) iz 13. stoljeća, koji je kasnije doživio više obrada i verzija. U Shakespeareovoj pastorali ”San ivanjske noći” Oberon magičnim cvijetom nastoji upokoriti svoju ženu, prekrasnu vilenjački kraljicu Titaniju, dok se u kasnijoj i radikalnijoj predstavi Thomasa Dekkera izvedenoj 1606. pod naslovom ”Babilonska bludnica”, Oberon uopće ne spominje. Ipak, može se naslutiti kako je on prikriven u predstavi trećeg, tajanstvenog kralja ili mudraca, uvijek značajnog u književnim djelima zato jer nije dorečen, pa onda čitatelju ostaje još veća sloboda alegorija.

Književnost sudbonosno prati to stalno neznanje kad smo mi u pitanju pokušavajući, alegorijski ili ne, opisati i napisati sve što može, pa bilo to stvarno ili tek imaginarno. Pogledajte samo Oberona, tamo je kraj ivanjska krijesa i smišlja neki novi nestašluk o kojem će onda pisati oni više nespokojni ali željni dobre riječi i priče. Doduše, postoji stalna bojazan da je pisanje izmišljeno zbog drugih stvari, na primjer plaćanja računa, slavljenja idola ili naprosto kao prevara koja je inspirirala već spomenutog Thomasa Dekkera u njegovoj alegorijskoj predstavi jedne engleske kraljice kao babilonske bludnice. Uostalom, ne trebamo sve ni znati, sveznajuća je književnost ona najdosadnija.

Mnogo je tužnije zamisliti recimo usamljenog Oberona bez svih onih vrckavih dosjetki kako kisne na izgubljenim kišama Zeline, dijeli sudbinu čokota i nada se da će u vinu kojeg pravi biti sadržan onaj čudesni apeiron, elan vital, eliksir koji čak i knjigama i njihovim likovima udahnjuje život i veselje. Možda je istina i to da smo zato ovdje, u pravoj zasjedi na književnom festivalu Četiri književna doba. Gdje je Zelini pripalo ivanjsko ljeto, Sarajevu jesen na Miljacki, Pančevu zima uz Tamiš, a Sloveniji proljeće na sunčanoj strani Alpa. Pisci i tu imaju svoje obitavalište tiskano na papiru, gdje, vjerovali ili ne, objedinjuju sve. Znao je to dobro stari Oberon…