Uz knjigu Mirka Kovača, Elita gora od rulje (Zagreb, 2009.)

Elita gora od rulje Mirka Kovača spada u one rijetke esejističke knjige koje u času objavljivanja budu hvaljene zbog aktuelnosti tema koje obrađuju, ali baš to i zasmeta da se uvidi njihova vrijednost izvan granica svoga vremena. Misaoni horizont proistekao iz trenutnih zbivanja uključuje ih u određeni društveni trend, sistem ideja, ideološke konfiguracije, čak politička kretanja, što umanjuje mogućnosti da se uvidi transvremeni potencijal njihovih eseja i sistem vrijednosti koje oni utemeljuju. Subverzivne prema centrima moći koji svojim ideološkim, epistemološkim, etičkim, političkim ili nekim drugim matricama formiraju  zvanične i normativne interpretacije povijesti, te knjige prelaze preko granica svoga vremena utemeljujući forme budućnosti suprotne onima što ih zasnivaju ideološka i politička sila. U pravilu ih akademska zajednica, pogotovo ona odana vladajućoj ideološkoj konfiguraciji, isključuje iz ortodoksno shvaćenog književnog kanona proglašavajući ih nečistom, nepravom književnošću, često i publicistikom, da bi očuvala esencijalistički poredak književnih žanrova i učinila neupitnim ideološki proklamiran sistem istina.

Ortodoksno pojmljen kanon i s njim sukladna hijerarhija žanrova nastoje u literaturama malih jezika kakvi su južnoslavenskiodržati esencijalističko poimanje književnosti, kako se ne bi uvidjela njena umreženost u društvenu praksu i činjenica da ona u većoj ili manjoj mjeri utiče na oblikovanje društvene svijesti i  vrijednosti. Time kanon čuva ideologiju i njoj odanu književnost od mogućnosti da budu ugledane u međusobnoj umreženosti iz perspektive odgovornosti za njihovo djelovanje u povijesnoj praksi. Samo u malim, perifernim i nediferenciranim literaturama moguće je održavati hijerarhiju žanrova prema kojoj je fikcija vrednija od fakcije, dok se roman poima kao  matura literature, a poezija je ništa drugo do izraz pjesničke inspiracije koja pjesnika iz egzistencijalnog, dnevnog i društvenog izmješta u više sfere, u eterični duh u kojemzaneseno komunicira sa nadzemnim silama. Čitav sistem tzv. rubnih i hibridnih žanrova, dnevnici, memoari, eseji, putopisi, raznorodni zapisi itd. isključen je iz ortodoksno pojmljenog kanona i tzv. prave književnosti, mada on čini njen poetički, kulturološki i povijesni kontekst u kojemu se razvija složena međužanrovska mreža i pokazuju modeli upisivanja i transformiranja konteksta u književni tekst.  Upravo su ti žanrovi na vanredan način oslikali ubilačko lice južnoslavenske nedavne prošlosti i ukazali na odgovornost i književnosti i pojedinih pisaca i intelektualaca za takav njegov izgled. U konačnici esencijalističko poimanje literature briše razliku između nje, religije i magije, da bi je pretvorilo u neku vrstu svetog govora u koji se pohranjuje nacionalni bitak smješten u nacionalni jezik.

Rat, otac svih stvari i prekretni povijesni događaj kojimijenja poredak svih društvenih zakona, bez obzira na zlo i zločine što ih nosi u sebi, uvijek iznova prokazuje esencijalističko poimanje književnosti kao eskapističku fantazmu. Književnost se u ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća na južnoslavenskom prostoru potvrdila, između ostalog, i kao skladište slika na kojima su nacionalističke  ideologije gradile svoje predstave i sisteme ideja. One su na toj osnovi svaku nacionalnu drugost prikazivale podanicima kao demonskog, svepovijesnog neprijatelja, te time pribavljale moralno opravdanje za ratne zločine. Nije u ratu razobličena samo književnost, kojoj je esencijalizam pripisivao apriornu etičku funkciju samog metafizički pojmljenog dobra koje se ispoljava u jeziku, nego i uloga pisca kao nacionalnog genija u društvenom polju, poete vatesa koji nacionalnoj zajednici u svom djelu saopštava vječne istine. Mnogobrojni pisci i intelektualci našli su se u ratu u ulogama ideologa i političkih moćnika koji su donosili najstravičnije odluke čije su posljedice masovni ratni zločini, genocid, etničko čišćenje, urbicid i kulturocid.

Njihovu ideološku, političku i druge uloge prije, tokom i poslije rata, analizira Mirko Kovač u Eliti goroj od rulje dajući niz argumenata za tezu da su južnoslavenski ratovi počeli u kulturi, gdje su književnost i historiografija bile u poziciji centralnih diskursa. A baš zahvaljujući piscima i intelektualcima  rat je iz književnosti i kulture prenesen u ideološko i političko polje, pa potom u institucije ubilačkih sistema kojima su negativne stereotipne slike nacionalne drugosti i interpretacija povijesti kao stalnih međunacionalnih sukoba poslužile za uspostavljanje ideologije mržnje i moralnu pripremu za praksu zločina. Na toj osnovi Kovač u svojim esejima gradi seriju portreta pisaca i intelektualaca sa južnoslavenskog prostora koji su bili proizvođači ideologije i njeni službenici u ideološkim aparatima države, ali i politički aktivisti, pa i politički moćnici. Osvjetljavajući mnogostrukost veza ideologije, književnosti, političke prakse i spisateljskih uloga u njoj, Kovač razvija interpretativni horizont u kojem više nije moguće povući čvrste granice između nabrojanih fenomena, kako to čini akademski esencijalizam u znanosti o književnosti.

Bez obzira na činjenicu što su se takav esencijalizam i s njim tijesno skopčan eskapizam u ratnom i poratnom vremenu gotovo sami od sebe razobličili pred našim očima, akademske institucije i njihova književna kritika nastoje ihi danas očuvati, da bi učvrstile epistemološku moć koja im priskrbljuje društvenu važnost, iako ih čini sluškinjama vladajuće ideologije. Na taj način akademska institucija, njen književni kanon, hijerarhija žanrova i interpretativni sistem svode književnost na eskapističku fantazmu. Prema njoj književnost proizvodnjom lijepih slika u jeziku dohvaća isključivo univerzalije i u susretu tzv. lijepih duša, piščeve i čitateljeve ostvaruje igru staklenih perli kao jezički konstrukt svijeta nezainteresiranog za povijesnu i društvenu realnost. Time je književnost lišena svojih mnogobrojnih konteksta i modela njihovog upisivanja i transformiranja u tekstu koji je umrežavaju u društveno diskurzivno polje. U njemu ona, u bezbroju razlika koje ostvaruje, nije, kako je pokazao poststrukturalistički metodološki horizont, svodiva samo na jednu ravan interpretacije ili poetičkog određenja, nego je višestruka, ponekad hirovita u svojoj višestrukosti, skeptičnosti, relativizaciji svakog apodiktično normiranog sistema vrijednosti koji se nameće kao ograničenje čovjekove egzistencije.

U malim literaturama sve je unaprijed politično, tvrde Deleuze i Guattari, jer se one u društvenom i povijesnom kontekstu nameću kao simbolički imaginariji za tvorbu nacionalnog identiteta. Ta političnost malih literatura, međutim, ne mora biti njihov nedostatak u odnosu na one visoko diferencirane, literature tzv. velikih jezika, nego čak prednost, kako se to znalo događati u pojedinim povijesnim periodima.  To je naročito dolazilo da izražaja u situacijama kada su male književnosti, kao npr. neke zapadno i južnoslavenske u doba austrougarske okupacije, bile u prilici da razvijaju oslobodilačke naracije i u jezik smještaju utopijske konfiguracije nacionalne budućnosti. Tada se književnost nalazila u funkciji centralnog društvenog diskursa oko kojeg su se okupljale društvene energije različitog tipa, a okviri  romantizma,  realizma i rane moderne širili su se ostvarujući u književnim praksama poetičke hibride.

Međutim, ako se u vremenu imperijalne vladavine na južnoslavenskom prostoru  u književnosti razvijao antiosvajački  ideološki stav i oslobodilački potencijal južnoslavenskih nacija te gradila utopijska vizija južnoslavenskog jedinstva sa naracijama prosvjetiteljske ideje emancipacije, internacionalizma i kozmopolitizma u svome temelju, kraj dvadesetog stoljeća i raspad komunizma donijet će književni obrat u kojem će oslobodilačke vizije iz devetnaestog stoljeća zamijeniti lokalne imperijalne ideologije sa demonizacijom nacionalnih susjeda. Emancipatorski i oslobodilački potencijal književnosti pretvorio se u njenom nacionalistički funkcionaliziranom dijelu u osvajački i mrziteljski prema drugim nacijama, a ona delez-guattarijevska apriorna političnost u čistu ideologiju. Tako je i nastao južnoslavenski književni paradoks  u kojemu pisac zauzima poziciju nacionalnog ideologa a akademska zajednica proizvodi književnu povijest kao mjesto tvorbe nacionalne ideologije, dok zastupaju esencijalističko poimanje književnosti. Kovač ne razvija teorijska obrazloženja tog književnog paradoksa, mada su ona u njegovim tekstovima, ne samo u Eliti goroj od rulje već i Cvjetanju mase i pismima Filipu Davidu, implicitno prisutna, nego analizira ideološke pozicije pisaca, filozofa i drugih kulturnih radnika, pozorišnih ili filmskih režisera koji su na različite načine kreirali velikosrpsku ideologiju i na njoj baziran nacionalni i društveni identitet. Ili su, pak, poslije rata činili sve da poricanjem zločina i nesuočavanjem sa svojom i odgovornošću ideologije, političkih, vojnih, policijskih i drugih institucija sistema za masovne zločine, genocid, urbicid, kulturocid, etnička čišćenja itd.sačuvaju kulturološke i ideološke naracije koje su funkcionirale kao moralna priprema za pomenute zločinačke prakse.

Dobrica Ćosić, Milorad Pavić, Ljubiša Ristić, Branko Pleša, Ljubomir Tadić, Milorad Ekmečić, Matija Bećković, Rajko Nogo i čitav niz drugih srpskih intelektualaca i pisaca dobio je u ovoj Kovačevoj knjizi svoje političke, ideološke, čak i moralne portrete, da bi se na koncu ispostavilo  kako je Kovač, u stvari, razvio alternativni književni, kulturni i kanon društvenog pamćenja. To je Kovačeva manovska gesta iz koje proizlazi čitav niz vanrednih posljedica po južnoslavenski kulturni prostor.

Ako akademski književni kanon polazi od eskapističkih i esencijalističkih postulata, Kovač ga svojim tekstovima suočava sa ideološkim i političkim funkcinonalizacijama koje su provodili neki od najpriznatijih srpskih pisaca. Ako je kulturni kanon previdio da kultura nije unaprijed etična, nego vrlo često etički bezinteresna, čak skladište etički negativnih predstava  o drugima, Kovač je vraća na pitanja povijesne odgovornosti implicitno tražeći redefiniciju njenih vrijednosti. Ako je, pak, društveno pamćenje ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća bazirano na kanonskim naracijama o nacionalnim herojima i žrtvama, Kovač, postavljajući pitanje kulturološke, moralne, ideološke, institucionalne i političke odgovornosti i krivnje za zločine, implicitno razobličuje to pamćenje kao ideološki konstrukt utemeljen na poricanju zločina počinjenih u ime  nacije. Zato se u podlozi Elite gore od rulje raspadaju ta tri kanona pred implicitno postavljenim pitanjima njihovog etičkog i humanističkog sadržaja i upliva nacionalističke ideologije u njihovo profiliranje.

Ti aspekti Kovačevih eseja nisu uočeni neposredno po njihovu objavljivanju, a samo nekoliko godina kasnije oni isplivavaju u prvi plan. No, bez obzira na svu ubjedljivost argumenata što ih ovi eseji iznose, i ne samo oni nego i neki drugi njima slični, npr. oni Ivana Lovrenovića,^[1]Slobodana Blagojevića,^[2]Miljenka Jergovića,^[3] Predraga Čudića,^[4]Marka Vešovića,^[5] itd., očuvala se u akademskom prostoru eskapističko-esencijalistička građevina književnog i kulturnog kanona, a danas kao da doživljava svoju reafirmaciju u diskurzivnoj praksi.

Da bi uhvatio ovakav raspon u profiliranju predmetnih pozadina svojih eseja, Kovač već od naslova svoje knjige kreće od stava da nacionalni i društveni identiteti nisu organski cjeloviti, biologistički, krvno-srodnički, već su diskurzivni konstrukti. Njih, dakle, stvaranjem simboličkih imaginarija oblikuju, kako pokazuje veliki broj teoretičara identiteta, a pogotovo Bendict Anderson tezom o naciji kao imaginarnoj zajednici,^[6] nacionalne elite, pa u skladu s tim one i presudno utječu na nacionalne povijesne tokove. Jesu li tokom krvavog sloma Titove Jugoslavije elite južnoslavenskih nacija bile gore od rulje, u kojoj mjeri su one formirale stajališta na osnovu kojih se dogodio taj slom, kakav odnos su uspostavile prema institucijama moći,  u kojoj mjeri su bile bliske tim institucijama i kakve pozicije su u njima zauzimali pojedini pripadnici književnih i kulturnih elita, na koji način i kakvim su se sve strategijama služile da prikriju svoje stvarne ciljeve i na osnovu čega su izvršile mobilizaciju masa da prihvate nacionalističke ideologije? Ta i druga pitanja pokreće Kovač gradeći portrete pisaca i intelektualaca koji su na različite načine dali svoj doprinos južnoslavenskom ratnom užasu.

Da bi potražio moguće odgovore na pomenuta pitanja, Kovač polazi od analize odnosa prema Hitlerovoj nacističkoj ideologiji dvojice svjetski relevantnih pisaca – Knuta Hamsuna i Louisa Ferdinanda Celinea. Hamsun, prema Kovaču važan pisac i zbog svoga djela i zarad poetičkog utjecaja na književnost evropskog visokog modernizma i postmodernizma, doživljava poslije Drugog svjetskog rata javnu osudu, čak gubitak građanskih prava. Slično će se dogoditi i Celineu, koji je zbog podrške Hitleru i svojih stavova odležao i zatvorsku kaznu.Primjere društvenog kažnjavanja ove dvojice pisaca Kovač ne koristi da bi razdvojio društvenu poziciju autora od književnosti, kako to počesto čine ovdašnja akademska kritika i šira javnost, nego da bi ukazao kako su se baš društvenim kažnjavanjem pisaca oblikovale civilizacijske norme koje su omogućile inkorporiranje njihovih djela u svjetsku književnu tradiciju. Hamsun će zbog podrške nacizmu biti kažnjen čak i ludnicom poslije Drugog svjetskog rata, kao i Ezra Pound, a Celine zatvorom, obojica gubitkom građanskih prava. U društvenom pamćenju su, tvrdi Kovač, Celine ove knjige Bagatele za jedan masakr  i Škola za leševe, “zadugo  ostale u vlastitoj tami, a u Rječniku suvremene francuske literature označene kao zločinačke zablude”.

Ovakve civilizacijske norme nisu obuhvatile i one pisce koji su, poput Pirandela, javno iskazali pokajanje za podršku Musolinijevom ili Hitlerovom fašizmu, a pogotovu ne pisce, poput Paula Eluarda, koji su veličali Staljina ili kao Aragon smatrali da je Staljin “iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Pušikina”. Zato Kovač i polazi od dva paradigmatska slučaja, Hamsuna i Celinea, da bi ispitao model društvene odgovornosti za ideološko i političko djelovanje pisca u društvenom polju:”Nitko ne traži anatemu onih pisaca koji su stavljali Staljina iznad Shakespearea, ali bi svakako bilo poželjno da se podjednako rasporede povijesne magle, ili pak da dublje i sveobuhvatnije  progovorimo o sebi samima i užasima našeg stoljeća, o kaotičnim idolima, o padu u barbarizam i djelovanju s antihumanističkih pozicija, o intelektualcima ‘sklonim zločinu, đavolskom outsideru i uništenju civilizacije’, kako veli H.M.Enzensberger. Još bih nekako i mogao razumjeti zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u političke utopije, ali nikakvo razumijevanje nemam za one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka.”

Ovakvo polazište u Kovačevim esejima vodi ka uspostavljanju obrazaca iz kojih je moguće analizirati odnos intelektualca prema bilo kojem obliku totalitarnih režima, pogotovu onim militarističko-ubilačkim, a da se ne padne u zamku etičke, političke, ideološke ili ma koje druge dogmatičnosti. Sjetimo se, Julien Benda^[7]postavio je tezu o izdaji intelektualaca, uvjeren u prosvjetiteljsku utopijsku naraciju prema kojoj intelektualac dobija ulogu etičkog i svakog drugog korektiva moći i apriornu humanističku i emancipatorsku misiju u društvenom polju. Za razliku od Bende, Antonio Gramshi^[8] govori, uz ostalo, i o oficijelnom intelektualcu koji se umrežava u društvenu praksu i ne uklapa u prosvjetiteljsku misiju sa apriornom etičkom bezgrešnošću, nego je uronjen u društvene odnose u kojim može tvoriti i zlo. Tako za Gramshija intelektualac nije neko ko je sakraliziran i iz te pozicije zaprima veće obaveze, ovlasti ili odgovornosti u odnosu na druge ljude ili profesije u zajednici. Intelektualac uronjen u diskurzivnu praksu, kako pokazuje Edward Said stavom o društvenoj ulozi intelektualca, nalazi se u ulozi tvorca i nosioca moći koliko i njenog korektiva, ali i nekog ko joj se na različite načine suprotstavlja. Intelektualac, dakle, može biti u funkciji ideologa ili službenika ideologije, koliko i nekoga ko tu ideologiju kritizira, dekonstruira ili razobličuje iz pozicije određene utopijske konfiguracije. Takav desakralizirani intelektualac, oslobođen prosvjetiteljske utopijske fantazme o njegovoj posebnoj etičkoj i emancipatorskoj misiji u društvu, zatiče se u različitim pozicijama, nekada u vlasti totalitarnog poretka, pa ideologa zločina, a nekada žrtve u žrvnju vlasti, ali i kritičara moći uvjerenog da utopijom može pobijediti određenu ideološku naraciju. Doda li se ovome Foucaultov^[9] stav o odnosu moći i znanja te teorijska stajališta o kulturnim hegemonijama, jasnim postaje horizont intelektualnih praksi koje su oblikovala mrzilačke ideologije na južnoslavenskom prostoru devedesetih godina prošlog stoljeća.

Zato Kovač i ne skriva vrijednosno polazište iz kojeg razvija svoje eseje. U onom Povratnik s lomače,posvećenom Celineu u uvodnim rečenicama piše: “Pisci, novinari, filozofi, povjesničari koji su u jedva minulima balkanskim orgijanjima činili zlodjela, bilo kao ideolozi ili izravno kao zapovjednici, ugnijezdili su se u našu memoriju. Više nismo u stanju potisnuti ih na dno psihe. Priželjkujemo njihova imena na haškim optužnicama. Oni nas čine saučesnicima u mržnji, bude naše nagone za osvetom, potiču naša loša svojstva, jer vele da i pravdoljublje može prikrivati neku okrutnost.” Naravno, Kovač je svjestan da pomenuti intelektualci kad se ugnježđuju u našu memoriju čine to na višestruk način. Jedan je svakako u obliku psihološke i etičke more koja nas intimno opsjeda kao svjedoke povijesnog užasa. Ali, drugi je daleko društveno važniji. Naime, njihovo ugnježđivanje u našu memoriju dobija u kulturnom i društvenom polju obilježja kulturne, književne i društvene kanonizacije, pa se zločinac pojavljuje kao nacionalni heroj koji se svojim zločinstvom žrtvovao za naciju. Stoga on postaje najviša moguća simbolička instanca u novom nacionalnom i društvenom identitetu nastalom u nekim južnoslavenskim nacijama pred, tokom i neposredno poslije kraja rata. Takvi identiteti formiraju se u kulturnom i društvenom pamćenju preko različitih oblika društvenih rituala kojima se obilježavaju važni povijesni datumi, s njima vezani događaji i ličnosti što ih je u društvenom prostoru kanonizirala akademska i ideološka moć. Pri tom, takovo kanoniziranje je općeprihvaćeno i na različite načine legitimirano u društvenoj praksi. Kao identitarni formativ izveden na osnovu njegovog kanona, takvo kanoniziranje se neprestano održava, reproducira i umnaža u društvenoj svakodnevici preko aliteserovskih ideoloških aparata društva/države:  književnosti, religije, kulture, školstva itd.

Međutim, Kovač mu ne suprotstavlja neki teorijski artikuliran alternativni kanon, nego civilizacijske norme iznikle na slučajevima poput Hamsunovog ili Celineovog. Tenorme povlače slijedeći stav: ”Te ideološke zlice”, nastvalja Kovač prethodno citiranu tezu, “sve češće nazivamo ratnim zločincima. Katkad pomislim da se u tome krije barem zrnce oholosti. Postoji granica do koje se može jahati na emocijama, a onda nastupaju dokazi. Osobno mi se čini da su dokazi očigledni, treba prolistati novine ili pogledati TV-priloge što su ih zlotvori ostavili kao tragove, ali to još nisu dokazi koji će nekoga otpremiti u Hag. Bit će da se ideolozi zločina mogu kazniti tek simbolički, uz neku zgodnu govornu figuru.” Kovač je, dakle, svjestan da one civilizacijske norme primijenjene na Hamsuna, Celinea i ostale pisce koji su na različite načine bili za Musolinijev ili Hitlerov fašizam, naprosto ne važe za južnoslavenske krvave ratove. Međunarodni pravni poredak nije predvidio javnu, pravnu, etičku ili ma koju drugu kaznu za ideologe zločina. Razlog tome je nepostojanje zakona o denacifikaciji, kakav je donesen neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, a sukladno tome u ovdašnjima kulturama i društvenim prostorima nema ni mogućnosti za uspostavljanje jaspersovski tipologizirane krivnje i odgovornosti za zločine počinjene u ratu. Zato Kovač i razvija slijedeću misao: “Opet sam nedavno upao u zamku i izjavio: mi ih moramo imenovati (misli se na intelektualce kao ideologe ili naredbodavce ratnih zločina, op. E.K.). Ali tko je to mi, kakvo je to bezlično tijelo? Javno mnijenje? Pa javno mnijenje je bilo uglavnom za te zlotvore. Mi je zapravo nemoć pojedinca i uvijek neka mimikrija. Simon Wel veli da je mi poraz inteligencije. Onda u svoje ime: sve sam više uvjeren da će ideolozi zločina ostati nekažnjeni.”

Danas, kad su neki od njih umrli, kao npr. najgori od svih, Dobrica Ćosić, ovo Kovačevo uvjerenje pokazalo se ne samo tačnim nego je izostanak kazne za intelektualce i pisce kao ideologe ratnog zla i zločina omogućio da se oni inkorporiraju u novi simbolički imaginiraj nacionalnih zajednica kao najveće nacionalne vrijednosti, čak neka vrsta nacionalnih svetinja. Na taj način međunarodni pravni poredak koji je kazne predvidio samo za političke i vojne funkcionere omogućuje u postraćudruštvenu legitimaciju mrzilačke ideologije kao vrhunaravne nacionalne vrijednosti. Drugim riječima, nakon ratnog užasa nastupio je društveni mrak u kojem je ideolog ratnih zločina sakraliziran postajući uzorom nacionalnog djelovanja. U nekoj vrsti poslijeratne  moralne jednačine reklo bi se da je, imajući u vidu sakralizaciju Ćosića i drugih ideologa ratnog zločina, društvenom polju nametnuta maksima: ubijati je moralno, a genocid je vrhunski  izraz nacionalne etike.  Ma koliko izgledala preoštrom, ova konstatacija  traži da se samjere civilizacijska norme, one koje su osudile i kaznile Celinea i Hamsuna i one koje Ćosića, Bečkovića, Pavića, Ekmečića i druge svrstavaju na vrh nacionalnih vrijednosti. Ako je savremena antifašistička civilizacija iznikla na prvima, ključno pitanje je: kakav to civilizacijski poredak niče na drugim normama i o kakvom kanonu na osnovu kojeg se formira nacionalni identitet govorimo kada su na njegovom vrhu pomenuti pisci i intelektualci kao nacionalne sakralne vrijednosti?

Upravo na to pitanje mogu se tražiti odgovori u Eliti goroj od rulje. Kovačevi esejistički portreti su antikanonski, a u svome polazištu utemeljeni baš na onim civilizacijskim normama na osnovu kojih su kažnjeni oni intelektualci i pisci koji su se pridružili nacističkom i fašističkom pokretu. A to znači da ti eseji danas podrivaju i osporavaju vladajući kulturni, književni i kanon društvenog pamćenja, te procedure na osnovu kojih se oblikuje identitet nacije kao imaginarne zajednice na južnoslavenskom prostoru. Zato je važno vidjeti Kovačev dokazni postupak, ne iz etičkog ugla, kako se to obično čini i na šta se može polagati puno pravo, već iz perspektive direktnog ili indirektnog saučesništva u praksi zločina. Dakle, na koji način i kojim sredstvima su pisci i intelektualci legitimirali u društvenom polju zločinačke ideologije?

Kovač analitički seriozno i vrlo argumentirano dokazuje da je npr. Milorad Pavić legitimirao Miloševićev režim na višestruk način. Prvi je izravna javna podrška, čestitka Miloševiću nakon čuvene Osme sjednice Centralnog komiteta Srbije kada Milošević praktično uspostavlja svoj diktatorski oblik vlasti i priprema veliki ideološki i politički projekt zbog kojeg će uslijediti krvavi raspad Jugoslavije. Takav izravan oblik podrške pisca diktatoru, pisca koji u tom trenutku u kulturnom prostoru važi za jednog od najznačajnijih, legitimira  nacionalističku diktaturu kao neku vrstu povijesne nužnosti i utopijskog nacionalnog spasa. Milošević se ukazuje, dakle, kao nacionalni mesija koji spašava ugroženu naciju i izvodi je iz povijesnog beznađa u mjesto nacionalne žudnje, u apsolutnu slobodu. Drugi način legitimacije zločinačke ideologije Pavić vrši svojim objašnjenjem Hazarskog rečnika dajući toj ideologiji moralno opravdanje i autoviktimološku podlogu izjednačavanjem tragične sudbine u povijesti nestalih Hazara sa sudbinom Srba, kojima usljed mržnje drugih prijeti nestanak u budućnosti. Na toj osnovi se iz autoviktimološke geste razvija nacionalna fobija zbog koje se nacionalna zajednica iznutra militarizira i dodatno radikalizira, a ideološki projektovana mržnja prema drugima ukazuje kao jedini mogući, uz to maksimalno etičan stav. Slično Paviću djelovao je i Matija Bećković. Njegov govor na otvaranju mauzoleja posvećenog Jovanu Dučiću, četničkom emigrantu, kako ga je titulirao Marko Ristić, analizira Kovač konstatujući da “nije orator riječ prozborio kako su dvojica srpskih pjesnika, Radovan Karadžić i Božidar Vučurević, protjerali i posljednjeg trebinjskog muslimana, nije im pohvalio genocid, nego je to jednostvano prešutio. A kad mudrac šuti, onda nešto odobrava”. Dučić, koji u Blagu cara Radovana rasistički zaključuje da je sretan zato što je Srbin,  postaje u času prenosa njegovih kostiju iz Liberrtyvilla u Trebinje nekom vrstom svetog ideološkog znaka nacije u kojem se spaja četništvo sa savremenom velikosrpskom ideologijom. Takav znak pokazatelj je nekrofilijske simboličke igre kojom velikosrpska intelektualna elita gradi povijesni kontinuitet ideologije zločina, proglašavajući to moralnim ispravljanjem povijesnih nepravdi  prema Srbima. I kao što se prešućuje Dučićevo legitimiranje četničkih zločina iz Drugog svjetskog rata, da bi ga se kao pjesnika sakraliziralo do te mjere da Bečković tvrdi kako se njegovim “prekapanjem preobrazilo i ovo brdo nad Trebinjem i svo postalo crkva”, isto tako se prešućuju i negiraju  zločini nad Albancima, Hrvatima i Bošnjacima, i svim drugim nesrbima koji će u Bečkovićevom pisanju postati ono što su bili Jevreji za Dučića – narodi koje treba istrijebiti.

Kovačev dokazni postupak protiv intelektualaca i pisaca ideologa zločinačke prakse  širi se iz područja kulturne i društvene legitimacije takve ideologije na modele njenog uspostavljanja.  Nezaobilazna je u tom smislu analiza iz njegovog eseja Dok im se glas ne olinja formativnih obrazaca na kojima je ta ideologija razvijena i omasovljena: “Kada, primjerice, pjesnik Milovan Danojlić, uzimam to ime s književne hrpe, napiše da je Milošević novi Karađorđe, te da je ‘dunuo život srpskoj duši’, onda se on doista nadovezuje na povjesničara Milorada Ekmečića, koji je vođu ‘s rodoljubinim nabojem’ svojedobno nazvao srpskim De Gaullom, ali tu se više ne radi o žanrovskoj nego o duhovnoj srodnosti. Kada profesor na Katedri za svjetsku književnost, Nikola Milošević, potpisuje Deklaraciju o obustavljanju postupka Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića,  (veli kako je bio zgrožen čitajući u Politici od 5. travnja 1994. da je ‘korito reke Miljacke jedno vreme bilo tesno za srpske leševe’), onda književnik pribjegava ‘nacionalističkom diskursu koji ne provjerava činjenice’ i oslanja se na pripovijedanje i mit o pravedniku za kojim urotničke sile pišu tjeralicu. Da je nacionalizam pripovijest, to je već znao i akademik i povjesničar M. Ekmečić, pa je u Književnim novinama (1. prosinca 1988.), pripremajući svoj narod za rat, rekao da bez ‘nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih država’, te da ‘svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki i epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam’. Nakon što je elita obavila pripreme, onda je posve logična Karadžićeva ratna krilatica da ‘Srbi mogu bez hleba, ali ne mogu bez države’.”

Naravno, Kovač svoj dokazni postupak o odgovornosti i krivnji intelektualca i pisaca, ideologa ratnih zločina, ne bazira na teorijskim platformama iz kojih bi bili osvijetljeni modeli zasnivanja, razvijanja i legitimiranja te ideologije u društvenom prostoru. Ne, Kovač je osobeni arhivar svakodnevnih praksi u kojima se intelektualac pojavljuje umrežen u nacionalistički diskurs kao njegov zasnivač ili, pak, kao glasnogovornik vođine moći i neko ko mu svakodnevno ispjevava ode. Od Danojlića, preko Nikole Miloševića nacionalistički diskurs javlja se u rasponu od pohvale vođi kojem intelektualac i pisac pribavlja nadpovijesnu vrijednost, poredeći ga sa povijesnim besmrtnicima (Karadorđe, De Gaull), do ideološkog opravdanja zločina u ratu, jer bez nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih država. Tako je velikosrpska ideologija kapilarno umrežena u svakodnevnicu, da bi u Ekmečićevim ili opservacijama Nikole Miloševića dobila najveće moguće akademsko ovjerenje u običnoj propagandi ili pseudofilozofskim zaključcima o karakteru historije.

Kapilarna umreženost nacionalističkog diskursa u svakodnevnicu zbiva se u rasponu od političkih iskaza pisaca i intelektualca, preko revizionističkih interpretacija povijesti do ideoloških zasnovanih pseudomitskih naracija koje mu pribavljaju  pseudopovijesnu dubinu. Kad mit o Hazarima postane u Pavićevoj interpretaciju vlastitog romana paraboličnom slikom srpske povijesne sudbine, nacionalistički diskurs dobija metapripovijest kojoj se podređuje ukupna društvena diskurzivna praksa. Identičan slučaj je i s Ćosićevim romanima, pogotovo onim nastalim na poetičkoj podlozi klasičnog historijskog romana romantičarskog tipa s ciljem utvrđivanja identiteta nacije i profiliranja nacionalne ideologije u sadašnjosti na osnovu slika prošlosti. Oba pisca, baš kao i Bećković, Nogo, Danojlić itd., vrlo dobro znaju da njihova književnost postaje metarazinska oznaka velikosrpske ideologije, pa im još samo preostaje da u konkretnom političkom i ideološkom djelovanju ostvare njen metarazinski potencijal. Kovačevi eseji, koje je on u podnaslovu Elite gore od rulje označava i polemikom istražuju, u stvari, modalitete preko kojih nabrojani, ali i drugi pisci koriste svoju književnost kao argument za ideološko djelovanje. Književnost kao metaoznačiteljska razina ideologije prevodi se u konkretne političke iskaze, a pisac je sa svojim političkim iskaz ima njeno utjelovljenje u društvenoj praksi. Na toj osnovi književnost kao ideološka metanaracija postaje instrumentom zločinačke politike, pri čemu i samo tijelo pisca u času njegovog političkog iskaza funkcionira kao nacionalistički ideološki znak. Upravo to izjednačavanje tjelesnog, ideološkog, političkog i literarnog u času političkog iskaza postaje nekom vrstom ideološkog sinkretizma u kojem tijelo pisca na televizijskom ekranu ili na masovnom političkom skupu zaprima funkciju nacionalističkog simbola. Iz tog tijela ne obraća se javnosti ništa drugo do sami kolektivni duh. Na taj način se politički govor književnika u javnom prostoru i razlikuje od govora političara, budući da političar svojim tijelom ne simbolizira onu metarazinu ideologije koju iznad svog iskaza nosi pisac. A to znači da se književniku nužno više vjeruje, jer on ne dolazi iz područja konkretne političke borbe za moć, nego iz samog nacionalnog duha, pa je njegov govor neka vrsta etičkog ritualnog čina u kojem se taj duh preko piščeve tjelesnosti utjelovljuje u ideologiju.

Upravo takav  simbolički potencijal imalo je svako Ćosićevo pojavljivanje u političkoj praksi zbog čega on i jeste proglašen ocem nacije. Kovač uistinu na vanserijski način prikazuje sadržaj te figure u svakodnevnoj ideološkoj i političkoj praksi. Luk od Titovog poslušnika koji je na brodu Galeb bio moćnikov dvorski pisac do vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije, dok je obnašao funkciju predsjednika te zemlje, Ćosić ispunjava kao običan sluga. Jednom Titov, drugi put Miloševićev, gdje otac nacije nije tek obični sluga, već i ideološki otirač za cipele i jednom i drugom moćniku. Tako figura oca nacije biva raskrinkana  do srži, da bi se na koncu ispostavilo kako je tu figuru zaprimio ne samo loš pisac, već i opskurni lažov, prevarant, jednom riječju intelektualna i spisateljska karikatura  koja je projektirala ideologiju zločina. Sada je onaj postupak utjelovljenja književnosti kao ideološke metanaracije preko tijela pisca u društveno polje razobličen neoborivom argumentacijskom linijom u Kovačevom portretu Ćosića. Ćosić nije samo ideološki i politički odgovoran za ratne zločine nego i s obzirom na političku funkciju predsjednika države i samim tim vrhovnog komandanta njene armije nosi i institucionalnu, a na toj osnovi i zakonsku odgovornost. Pisac, uz to otac nacije, biva tim ulogama involviran u praksu zločina ne samo posredno, činom govora, nego i neposredno, funkcijom koju obnaša u sistemu. Jednom riječju, ideološki otirač za moćnikove cipele institucionalizirao je tim ulogama svoju mrzilačku ideologiju i postao moćnik koji je na koncu izmanipuliran od većeg moćnika, Miloševića, i kušnut u času kad to većem moćniku odgovara sa predsjedničke funkcije. Time se figura oca nacije iz spisateljske i intelektualne karikature na koncu preobrazila u političku grotesku. Ali, iako takav, Ćosić je, dokazuje Kovač, kobni otac nacije,  kobni jer su na osnovu njegove ideologije, političke aktivnosti, institucionalne uloge i spisateljskog utjelovljenja mrzilačke ideološke naracije u društvenu praksu počinjeni masovni zločini u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu nad nesrbima, ali je i Srbija iznutra devastirana, urušena, postajući  divlje društvo,  kako bi rekla Vesna Pešić. Drukčije rečno, Ćosićeva literatura nije proizvela nikakav estetski učinak, nikakvu nadzemnu ljepotu, nego preko njene ideološke funkcije zločinačku pustinju koju i danas nastanjujemo.

Kovačevi portreti, pak, produžuju se u vrhunskom eseju Tko se boji Marksa još i na srpske filozofe, poput Ljubomira Tadića, koji su u grupi okupljenoj oko Praxisa i Korčulanske škole tražili što više marksizma u Titovoj Jugoslaviji, a na kraju postali njenim nacionalističkim grobarima, da bi njihova uloga u društvu rezultirala ratnim masovnim grobnicama. Postajući nacionalističkim filozofima groblja, Ljubomir Tadić i takvi srpski filozofi i akademci  obrnuli su svoj filozofski ćurak i od negdašnjih marksista postali autorima čuvenog Memoranduma Srpske akademija nauka. Stoga su, zaključuje Kovač, “ovlastili ludog Miloševića da realizira njihove planove i memorandume. Pod firmom rušenja kula i gradova titoizma cvjetao je srpski nacionalizam i duh barbarstva. Usprkos svim porazima i bijedi, taj se duh još vihori na jarbolima srpske nacije, premda sve više u funkciji samodegradacije i samouništenja”. Njihova direktna suprotnost jesu zagrebački praksisovci, poput Milana Kangrge, koji ostaju dosljedni principima što su ih zastupali s novom vrstom marksističke filozofije i direktnom kritikom hrvatskog nacionalizma i Tuđmanove moći:”I dok su u beogradskim duhovnim ćumezima prvi guslači praksis filozofije udarali u žice Miloševićeva populizma, dotle su zagrebački praksisovci ostali na svojim pozicijama, dosljedni u svemu onome što su zastupali cijelog života, iako se više nisu pozivali na Marxa, jer od njegova autoriteta, u ovakvoj kulturi i duhovnom ozračju, nije više ostalo ništa. U vrijeme Tuđmanova nacionalizma bilo je poželjno vaditi sablju na Marxa kao da je osobno bio diktator i tlačio narode. Nije on bio diktator, ali jest njegova ideologija – reći će svaki prosječni antimarksist. Marxa su nijekali svi, pa i neki vajni doktori marksizma koji su jednom lagodno živjeli od te znanosti. Praksisovci nisu imali potrebu braniti filozofa, bilo je to gubljenje vremena s budalama; ta su ‘gigantska leđa’ kako Chesterton naziva Marxa, predmet proučavanja na svim svjetskim sveučilištima, ali oni su s rizikom kritizirali hrvatski primitivni nacionalizam utjelovljen u Tuđmanu i ustaštvu, ali  i ‘malograđansku ljubav spram hrvatstva’,  kako bi rekao Krleža.”

Sudar kritičkog filozofa i intelektualca sa nacionalističkim režimom, tako rijedak na južnoslavenskom prostoru, Kovač najbolje oslikava upravo primjerom Milana Kangrge: “Još je bio živ diktator, sljedbenik Lubirićeve ‘ideologije smrti’, kako D. Hudelist, Tuđmanov biograf, danas razotkriva uzore i ideale svojega junaka, kad se toj grotesknoj pojavi rugao filozof Milan Kangrga ismijavajući u Feralu zagorskog seljačića koji se razmetao antisemitizmom i o tome razglabao u svojim besmislenim knjižurinama, da bi to, kad je bio primoran, brisao i polizao. Pa ako je netko takav tvorac države, onda je u nju ugradio prijetvornost, nemoral, korupciju, laž. ‘Laž je postala domoljubno-domovinska  kategorija najviše vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako što kaže da će i lagati za svoju državu ako treba’, veli Kangrga.”

Na taj način Kovač, naglašavajući da nije marksist, uspostavlja opoziciju kritičkog i ideološkog intelektualca u prelomnim trenucima na južnoslavenskom prostoru, pri čemu je kritički marginalan, bez bitnijeg utjecaja na društvena kretanja, a ideološki je zauzeo težišnu društvenu moć u kojoj sadejstvuju visoka umjetnost, kultura, filozofija, ideologija i politika, da bi se u formi sinkretičkog diskursa kapilarno umrežile u cjelokupan društveni prostor i oblikovale povijesni užas. Otud nacionalistički diskurs nije puki trijumf banalnosti zla, kako je Hannah Arendt odredila nacizam, već trijumfuje i iza granice zločina postavljajući ga u temelj nacionalnog i društvenog identiteta kao vrhunaravnu vrijednost, čak budućnosnu nacionalnu svetinju. Ratni užas na toj osnovi oblikuje postratnu društvenu pustinju i doživljava svoju legitimaciju u novom nacionalnom identitetu. Kraj tog procesa stalno obnovljive  legitimacije zločina još se ne vidi u društvenom polju i neprestano se umrežava u svaki koncept budućnosti. Tako se kultura banalnosti zlaukazuje kao budućnosna forma, bez obzira na očigledne dokaze šta je iz nje proizašlo u prošlosti. Kovačeva Elita gora od rulje otud nije knjiga koja se ostvaruje isključivo kao esejistička hronika intelektualne prakse proizvodnje ratnih zločina u krvavom raspadu Titove Jugoslavije, hronika koja je sintetizirala mnoštvo dokumenata dokazujući u analizi da je elita proizvela kulturu zločina, nego ukazuje i na budućnost koja čeka da opetuje svoj praizvor, krvavu zločinačku prošlost.  A strah od takve forme budućnosti još više narasta ako se ima u vidu da je najveći trijumf velikosrpske ideologije sadržan u činjenici da su mržnjom, kako bi rekao Pascal Bruckner, tokom južnoslavenskih ratova zaraženi i bošnjački i hrvatski pisci. Stoga, kad npr. Zilhad Ključanin  u svom romanu piše da su Srbi narod sa svinjskim očima,  i daje naslov svojoj publicističkoj knjizi Da, ja prezirem Srbe, virus velikosrpske ideologije zločina prenosi se preko granice jedne u drugu nacionalnu kulturu. Naravno, nije Ključanin jedini bošnjački autor sa takvim stajalištima, a ovdje služi tek kao paradigmatski slučaj ideološkog klonas fantazmom da postane bošnjački Ćosić, Bečković ili Nogo, baš kao i izvjestan broj drugih hrvatskih i bošnjačkih ćosićiziranihpisaca.^[10]U svojoj reaktivnosti na velikosrpski, razvio se u jednom dijelu hrvatske kulture velikodržavni, tuđmanovski tip nacionalizama, dok se u bošnjačkoj kulturi na autoviktimizacijskoj paradigmi gradi nacionalizam koji Bošnjake predstavlja kao temeljni narod BiH, s većim pravom od drugih na njeno tlo.  A to pravo proizlazi iz činjenica da  je nad tim narodom počinjen genocid, tvrde takvi autoviktimizatori, proglašavajući pri tom Srbe, kao istaknuti profesor teologije Rešid Hafizović u dnevnom listu Oslobođenje, narodom sa genocidnim genom.

Tako se razvija proces ćosićiziranja bošnjačkih i hrvatskih pisaca i intelektualaca kao najnegativnije nasljeđe ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća.To znači da se tragedija ne mora ponoviti tek kao farsa. Ona se, svjedoči povijesno iskustvo čovječanstva, vrlo često opetuje i umnaža u svom stalno gorem i gorem vidu. Zbog takve strepnje pred budućnošću i skeptične slike sadašnjosti, Kovačevi eseji nose u sebi opomenu za budućnost pred kojom ceptimo u strahu da može biti gora od prošlosti.

^[1]  Isp. Ivan Lovrenović: Ex tenebris,  1994, Trpi li bog zulum, 2005, Duh iz sindžira, 2005, Poslije kraja, 2005.itd.
^[2]  Isp. Slobodan Blagojević, Tri čiste obične pameti, 1996, te pod pseudonimom Aristid Teofanović, Pisma prijestolničkom listu, 2001, Mrka kapa, 2001.
^[3]  Isp. Miljenko Jergović, Naci bonton, 1998.
^[4]  Isp. Predrag Čudić, Vejači ovejane suštine, 2011.
^[5]  Isp. Marko Vešović, Smrt je majstor iz Srbije, 1994.
^[6]  Isp. Bendict Anderson, Imagined Communities, 1983.
^[7]  Žilijen Benda, Izdaja intelektualca, Beograd, 1996.
^[8]  Isp. Antonio Gramshi, Pisma iz ztavora, 1951. i Edward Said, Predstvaljanje intelektualca, Odjek, Sarajevo, jesen, 2009.
^[9]  Isp. Michel Foucault, Znanje i moć,  Zagreb, 1996.
^[10]  O procesu preuzimanja modela metanaracija od velikosrpskog nacionalizma u reaktivnom bošnjačkom i hrvatskom u BiH vidjeti u: Enver Kazaz, Ćosićiziranje bosanskih pisaca, u: Subverzivne poetike,  Zagreb-Sarajevo, 2012.

Izvor: OKF (Otvoreni kulturni prostor)