Piše: Marijan Grakalić

Organizacija i uspostavljanje književnih festivala, a do sada sam ih zahvaljujući čistoj providnosti za naše okolnosti napravio sedam, uistinu je paradoksalna pojava. Djelom je takva zbog nove ili stare kulturalne osjećajnosti u drugačijoj interpretaciji jer kad radiš nešto takvo (”što nikom ne treba” – da citiram jednog od poglavica koji čuvaju tradiciju i baštinu), odmah si sumnjiv i u najmanju ruku ”čudak” (queer) iako je već odavno ustanovljeno kako je ”svijet osuđen na literarnost”. Odnosno nisam takav samo ja već je takva i čitava manifestacija budući da svojom invencijom omogućuje javni i drugačiji govor o svijetu, naciji, identitetu, čovjeku, istini, komšijama, sudbini itd., te je otvorena za neočekivane situacije i poruke. Dapače, kao piscima takve su nam i najpoželjnije ali su isto tako i opasne za gotove istine i institucije koje ih reklamiraju jer od njih žive. Mislim da i druge kolege koje uistinu organiziraju književne svečanosti (pri tome ne mislim na komercijalne manifestacije prešetavanja živih i mrtvih ikona pismenosti po binama i birtijama), uviđaju ovaj paradoks. Njegova suština je u stalnom ponavljanju krize, ustvari svih kriza pa i onih literarnih koje nastaju iz potrebe stalnog propitivanja i invencije teksta i stvarnosti, čime se trome institucije kulture ne mogu dovoljno brzo prilagoditi na uštrb svojeg tradicijskog značenja i formalističke perspektive kojoj je dijalektika strana.

Zatočeni u naizgled nerješivom problemu književnog posvećenja i afirmacije nekog prostora i vremena riječju gdje se ona, da se prisjetimo Romana Jakobsona, osjeća kao riječ a ne samo kao predmet imenovanja nečega ili kao izljev emocije, svaki puta se i sami pisci i njihova publika izlažu opasnosti razumijevanja, misaone dekonstrukcije (Derida) koja je s jedne strane afirmativna a s druge kritička. U tom je pogledu svaki književni festival koji to uistinu jeste, bez obzira odigrava li se u Vatrogasnom domu nekog sela ili u svečanoj dvorani Akademije nauka, onoliko uspješan koliko može iznjedriti neposrednost koju je nemoguće doživjeti u anakronim i otvrdnulim institucijama konvencionalne namjere očuvanja nekakve jedine (kulturološki, politički i ideološki) poželjne budućnosti.

Sasvim je sigurno da književna praksa, a time i ideja i ozbiljenje književnog festivala nije nikakav monološki spomenik koji bi poslužio kao bezvremensko biće oslobođenja verbalnosti. dapače, tu se sve što vrijedi događa u razlici (differance) od prisutnog, u odmaku i anticipaciji onog drugačijeg, ponekad i još ne-stvorenog, možda i nelogičnog ali ipak umjetničkog i značajnog. Riječi na slobodi ne trpe ni prinudu niti brbljanje, one žele u tome (svome) trenutku biti način postojanja i u tome je njihova jedinstvena vrijednost.

U posve određenom smislu krize mišljenja koja je s obzirom na tragične prilike što s godinama postaju sve snažnija, nije se loše prisjetiti niti oca čiste teorije umjetnosti, U svom čuvenom romanu ”Nezasitnost” poljski pisac Stanislav Ignjaca Vitkijevič, tiskanom još 1930. godine i čiji se prijevod iz pera dr. Dalibora Blažine ovih dana očekuje i u nas, opisuje Poljsku u ovo današnje vrijeme kao zemlju okupiranu od Kineza i Mongola. Da bi se vlast lakše sprovela pučanstvo stalno konzumira Murtibingove pilule koje mišljenje smanjuju na elementarne stvari, hranu, seks i potrošnju. Sam je roman refleksivno, ironično i alegorijski nadahnut Sovjetskom vlašću u Rusiju, Ipak, i danas nakon pada Željezne zavjese i opće prevlasti super-konzumnih demokracija čije se praktičke metode vladanja esencijalno također zasnivaju na porazu i minimaliziraju svijesti (slijepo uzdizanje vjere), širenju područja zaborava (parcijalna i totalna revizija) i uzmaku simboličkog govora (nedostatak društvenog preoblikovanja i napretka), nije teško uvidjeti da je i dalje sveprisutno živo preklapanje nezasitne tekstualne distopijske površine sa sadašnjošću. Upravo zato književnost i njezine manifestacije, da bi bile vjerodostojne, trebaju naglašavati dijalošku prirodu svijesti važnu za umjetničku, društvenu i govornu raznolikost.

Za razliku od apokaliptičkog mentaliteta prisutnog u gotovo svim ideološkim obrascima i zatvaranjima horizonta u sigurnim istinama i institucionalnim vizija, književnost se po svojoj prirodi nikako ne može završiti. Njezina imaginacija i kognitivnost provociraju različite diskurse, interpretacije, poetike, višeznačnosti značenja, kulturološke intencije, zadovoljstva teksta, interkulturalnosti, intersubjektivnosti i kompetencije što teže bogatstvu i širini smisla, a ne njegovom propadanju.

Književni festival tako u svom najboljem smislu predstavlja književni postupak u čijem se ambijentu književnost, svaka književnost, osjeća kao kod kuće, dobrodošlom, dostupnom i svojom. Žan Boden de Kurtene mislio je da se možemo osloboditi knjiga radi živog jezičnog okruženja: Ipak, manifestacije polifonije, ritma domaće, tuđe i osobne riječi i književnosti kao svečanosti što unutar sebe sadrži i gotovo dramatski i/ili karnevalski doživljaj, točnije ono neposredno iskustvo o kojem kazuje i na kojem počiva teorija čiste forme umjetnosti, omogućuje nam da i nakon preživljena jezična okruženja knjige ostaju i nastaju kao dio iste priče, tendencije, umjetnosti i epohe.