Piše: Slađana Bukovac

Vida, to je onaj plavi, i Vukojević, u svlačionici su se javili frendovima iz Kijeva kratkim videom u kojem izgovaraju “Slava Ukrajini”. Navodno, to je krilatica ukrajinske vojske, one koju je Rusija pregazila, i nakon toga okupirala ukrajinski teritorij.

Kako je, za razliku od Rusije, svijet sporta strahovito fer, Vida je od FIFA-e dobio upozorenje. Jer njegovo je da šuti, mlati nogama i nosi reklame koje su mu dodijeljene, a ne da se solidarizira sa zemljom u kojoj je godinama živio, pa čak ni poluprivatno, iz svlačionice. Ima biti lutak na konopcu, kotačić u nogometnom biznisu, ne može urlati “Free Tibet” kad god mu se prohtije, nedopušteno je nositi majice sa slikama pokojnika, sve što je individualno, u timskom sportu u kojem se okreću milijarde, neprihvatljivo je, jer može ugroziti reprezentaciju, marketing, diplomatske odnose.

Zbog svega toga, nastalo je opće zgražanje nad tim kako je Vida “glup”, imputiraju se proustaški stavovi, šovinizam. Pa tko normalan ne bi cijenio gostoljubivost domaćima, zategnuo učkur i zaplesao drmajući sisama pred Medvedevim, prekrižio ruke ispijajući votku?

Vida je iz svlačionice, misleći da čini nešto privatno, definitivno glup po pitanju društvenih mreža i PR-a, rekao: “Free Tibet”. Obraćao se svojim prijateljima iz kijevskog “Dinama”. Je li “Slava Ukrajini” politički korektna fraza, ili spada u nešto radikalno, ja to ne znam. Možda je trebao reći “Sloboda Ukrajini”, ili “Sjašite s Ukrajine”, ali nitko zdrave pameti ne bi povjerovao da bi to moglo imati drugačije posljedice. Je je to, kako su me obavijestili, “politički stav”. Ideja da nekog ne treba bombardirati, ubijati, okupirati, politički je stav, koji s elementarnim ljudskim osjećajem za pravdu nema nikakve veze, a još može i proizvesti neugodnosti našim navijačima u Rusiji. Oni, naime, navijaju da pobijedimo. Drugo nas se ne tiče.

Nas se je to ticalo samo kratkotrajno, dok smo ratovali sami, i dok smo gledali što se događa Sarajevu i Srebrenici. Oni ljudi iza kojih se umjesto nogu vuku krvavi tragovi po Markalama, anoreksična tijela Omarske, ekshumacije. Pa smo se čudili, bili smo naprosto zgroženi, nad tim do koje je mjere ostatak svijeta nehuman, dok mi krvarimo, umiremo, pretvoreni smo u jedva pokretne mete, anonimne kosti koje je teško identificirati.

Nikako ne impliciram da je Vida bio svjestan što radi, da je njegov građanski neposluh bio namjeran čin, pa čak ni da je je znao u kolikoj je mjeri javan.

Uostalom, uopće ne trpim nogomet. Ne volim taj princip timskog, grupnog, gdje su svi dužni međusobno biti intimni, skladni, i funkcionirati kao jedan. To je neugodan biznis, koji nalikuje na ozakonjenu verziju trgovine ljudima.

Kad zarađuješ milijune, imaš biti kuš, trpjeti čak i Mamića, pa čak i svjedočiti da se ne sjećaš da je kriminalac.

Ali u općoj euforiji, gdje je sve divno “dok ne idemo doma”, ipak valja pamtiti da postoji istina. Pa čak i na majicama. Prva navodi ruske novinare pobijene između 1992. i 2002. Druga je odštampana na 20. godišnjicu pada Srebrenice. Učinilo mi se zgodno to s majicama, kad se već uspostavilo da su toliko subverzivne da ih valja zabraniti.