Neposredno prije utakmice Francuska – Belgija,, hladne glave predvidio sam finale Francuska – Hrvatska, ali i Francusku kao svjetskog prvaka.

U danima koji su uslijedili, srce je željelo da to bude Hrvatska.

Kako su se stvari odvijale na terenu, i nakon prvog poluvremena vjerovao sam da možemo pobijediti ovakvu Francusku.

No onda sam shvatio da je Francuska ovakva jer to Didier Deschamps želi: naučio je, kazao je, lekciju otprije dvije godine. Igra se zaboraljva, pamti se rezultat.

I igrao ne na sve elemente takve igre: na nedostatak sportske sreće tima kojega je sreća pratila, na VAR, na sudačko diskrecijsko pravo, na prepuštanje igre, na kontre, na stegu, na strpljenje, na izrazitost svojih igrača, u riječ: na igru koja će brzo biti zaboravljena, da bi rezultat bio zapamćen.

Mi smo igrali jedino kako smo mogli: raskošno; karakterno, dominantno; očaravajuće: osvojili smo srca Svijeta, ako već nismo pokal.

Igrali smo protiv peha, protiv umora, protiv psihe.

Protiv Francuske smo mogli igrati, pače bili smo i bolji, ali protiv Didiera Deschampsa nismo mogli igrati: on je znao kako ćemo igrati, znao je da tu igru ne može dobiti, i prepustio ju je nama.

Luka Modrić epitomizira Hrvatsku: kao da je i danas maleni dječak koji je postao najbolji igrač svjetskog nogometnog prvenstva! Zato po prvi put otkako je finala Svijet i misli da je poraženi pobjednik.

Ne, ne u smislu mitologiziranja vlastitih poraza; naprosto je naklonost svijeta na strani onoga koji se igrao, tog dječaka koji je, kao i cijela hrvatska reprezenatacija, reprezentirao nogomet sam.

Rezultat je stoga razumljiv, iakon nepravedan: četiri primljena gola, svemu unatoč, svjedoče da svjetski prvak nije to slučajno, ali nas uče velikoj lekciji: nogomet je igra, i tu dva slučajno skrenuta udarca ( sudbine ) usmjere njen tijek i ishod.

To svijet zna i zato nogomet i voli: zato jer je i plod slučaja. Didier Deschamps, svjetski prvak i kao igrač i kao trener, zna narav nogometa: igrao je glavom kako bi minimizirao štetu koju taj slučaj može nanijeti njegovoj ekipi, prepustivši da srce Svijeta kuca za Vatrene.

Da je Modrić pao na mjestu faula iz kojega je pao prvi (auto)gol, sudac je jednako svirao; da je francuski igrač igrao rukom kao Perišić, cijela bi Hrvatska tvrdila da je nedvojben penal. Moglo je dakle biti i obratno, ali, baš stoga jer je nogomet igra, i to igra u kojoj je takva mogućnost vrlo izvjesna, Didier Deschamps je učinio sve ne samo da je minimizira, nego da mogućnost naše greške maksimizira svim autoritetom Grande Nation.

Svi smo ponosni. I svi smo tužni. Jer vidjeli smo da možemo, da je moguće postati svjetski prvak u nogometu, čak i malom dječaku Luki, i ne većem dječaku Raketi.

Do sada smo znali da se od svih nogometnih momčadi svijeta i u finalima nogometnih prvenstva igra jedino Brazil; od sada znamo da se usred igrališta petom igra i Hrvatska, makar to bilo finale, i baš zato jer je finale. Tu zaigranost prigrlio je cijeli svijet.

I to je ono što treba naučiti od naših nogometaša: raditi ono što voliš i od rada učiniti igru.

Upravo zato vjerujem da Hrvatska može biti svjetski prvak u nogometu. Jednom, za dvadeset godina, nema veze: oni koji tako igraju, na kraju postanu pobjednici.

Jer, nakon ovakve igre, svima je jasno da je igra tek počela.

Luka, Ivane, Vatreni – hvala!

I moje čestitke, gospodine Didier Deschamps!