Piše: Zlatko GALL

E baš nam je dugo trajalo… Famozno zajedništvo, domoljubni zanos, ponos na hrvatsku Domovnicu i optimizam koji su se dok je trajala bajka Mundijala cijedili s televizijskih ekrana i širili Hrvatskom, presahnulo je dok si rekao „keks“. Ili točnije – Marko Perković Thompson. Od prvog kadra s pjevačem u „vatrenom autobusu“ pa do ugašenog mikrofona prije nesuđene izvedbe „Geni kameni“, Hrvatska se iz euforičnog „drugog stanja“ vratila u svoju dobro znanu „normalu“: podijeljena nepremostivim razlikama koje ni zlatna medalja a ni pristojniji rast BDP-a ne bi trajnije pokrpali.
Bilo je lijepo dok je trajalo i dok se činilo da smo poput „coolera“ Dalića postali pristojniji, ljudskiji i tolerantniji. Ili, naprosto – bolji od onoga kakvi doista jesmo. Doduše, i dok je naciju zbog Subinih obrana penala i Raketinih hladnih egzekucija s bijele točke drmala euforija instantnog domoljublja (ili, ako ćete, nacionalnog sebeljublja) svaka je suzdržanost bila shvaćena kao veleizdaja. Kao dokaz hrvatomrstva, kao žal za Jugoslavijom (sic!) ili – u najboljem slučaju – kao nepromišljeno zvocanje koje može poništiti nacionalnu sreću, pridaviti optimizam i razorno djelovati na zajedništvo znojem izboreno na ruskim travnjacima. Zaboravljajući da zajedništvo – i dok su padale bombe i dok se ginulo po dalmatinskim čukama ili u slavonskom blatu – nikad doista nije postojalo. Zajedništvo stradalnika i izbjeglica koji su istjerani iz zapaljenih domova, zajedništvo s prvih crta bojišnice gdje su životi i sudbine „brothers in arms“ ovisili o suborcima u istome rovu ama baš nikakve veze nije imalo sa „zajedništvom“ ratnih profitera, švercera i poduzetnih hohštaplera privatizacije, “zlatne mladeži“ koja je jurcala metroplom u svojim „makinama“ ili „zajedništvom“ patriota iz kafića koji su glasno licitirali svoje domoljublje.
Hrvatska se odavno rascijepila a rascijepljena je ostala i danas kad su negdašnji plitki jarci između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa postali duboke provalije a svjetonazorne razlike novo minsko polje. U kojem stradaju samo “manjinci“: oni drugi i drugačiji; oni koji se drznu otisnuti izvan glavne struje. Postajući u trenu sumnjivci, osobe mizernog hrvatstva i izdajnici po kojima se najprije pljuje a onda lijepe dobro znane etikete.
„Hrvatstvo“ – sročeno po samo jednom krojnom arku koji naravno uključuje obožavanje Thompsona, nedjeljne mise te bespogovorna prihvaćanje nauka biskupa Košića i Željkice Markić – te „zajedništvo“ u prihvaćanju takovog „hrvatstva“ postaju ovodobni bliski rođaci sličnih „apsoluta“ iz onih vremena. Poput bratstva & jedinstva koje se „implementiralo“ i ljutom propagandom i pendrecima i notornim člankom 133 negdašnjeg Krivičnog zakona. Istina, pendreci ne bubaju po bubrezima i glavama niti će vam itko zbog nepripadanja Thompsonovom jatu odrezati zatvorsku kaznu no „sankcije“ iz turbo-desnih kolumni, pljuvanje i prijetnje s portala, uvrede u kafiću ili na ulici redovna su pojava. Zašto? Zato jer držite da zbog spomena Herceg-Bosne i prostora tuđe države „Lijepa li si“ ne može biti neslužbena hrvatska himna (sportaša), da „za dom spremni“ nije stari hrvatski pozdrav iz opere „Nikola Šubić Zrinski“, da se o mirovinskoj reformi ne može ozbiljno govoriti u trenutku kad mirovine dvadesetak godina poslije rata stječu nove tisuće ratnih „penzića“, da nam je pravosuđe „za umriti od smija“ a zdravstvo za plakanje ili da u notornom HNS-u sjede likovi s kriminalnom prošlošću… Ili možda zbog toga što držite da naši zajednički nogometni heroji iz Moskve nisu i u privatnom životu i izvan travnjaka supermeni već (samo) mitološka bića poput kentaura. Pola ljudi a pola konji.
Živjeti u demokraciji – a još više živjeti demokraciju – znači imati pravo – i davati ga drugima – da misle i govore po svojoj savjesti. Ili svjetonazoru. Dakako ako time ne ugrožavaju druge, ako ne ispovijedaju mržnju, ne potiču na netrpeljivost ili zločin. Iako sam na drugoj strani kad je u pitanju sve ono što (svojom voljom) predstavlja Marko Perković Thompson, branio sam i branit ću njegovo pravo da pjeva gdje, kome i kada hoće (naravno i u pulskoj areni), da Željkica Markić raspisuje svoje referendume i organizira procesije „za život“ a Vlado Košić s oltara propovijeda što mu je na duši. Naravno, sve dok ne krši zakone koji – dakako – za sve nas moraju biti isti.
U svoj biti stvari su tako vraški jednostavne. I zovu se – zlatno pravilo. Iliti, ne čini drugima ono što ne želiš sebi. Nije riječ samo o pravilu koje je utkano u temeljima raznih etičkih sistema, u samom fundamentu koncepta ljudskih prava već i u najrazličitijim religijama. Konačno i skupština svjetskih religija je 1993. usvojila Deklaraciju prema globalnoj etici, koja proglašava ovo pravilo kao zajedničko načelo i za 143 najveće svjetske religije. Uključujući, naravno, i kršćanstvo.
Kad bi se barem koji put prije nego li odu na nedjeljnu misu toga sjetili pljuvači, mrzitelji te verbalni zlikovci s društvenih mreža i portala.

(iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije 25.7.2018.)