Piše: Jovica Ilic

Jučer je u 90 godini preminuo Milan Gjurčinov, jedan od vodećih slavista u svijetu, redovan član Makedonske Akademije nauke i umjetnosti, znanstvenik i redovan sudionik na svim međunarodnim slavističkim kongresima, od onog prvog u Pragu 1968, do posljednjeg, a na kongresu u Ljubljani 2003. bio je izabran i za predsjednika Međunarodnog slavističkog komiteta. Njegova bibliografija obuhvaća 650 bibliografski jedinica (knjiga, monografija, antologija, članaka i tekstova), a mnogi su prevedeni na brojne strane jezike. Posebnu pažnju zaslužuje autobiografija ”Osvajanje realnosti. Intelektualna autobiografija”, gdje govori kako danas na našu žalost, pred našim očima i uz našu pomoć se naglavačke okreću opće civilizacijske vrijednosti: moral, etičnost, pravdoljubivost i istina. ”Porazna je činjenica što na promociju tih novih ‘vrijednosti’ gledamo snishodljivo, što se mirimo s time kad neistina bude ustoličena kao vrlina. Jer, kad se magla jednog dana bude razišla, onda će se sve to jasnije sagledati i raspasti će se sve lažne konstrukcije. Koliko vidim moralna kriza je globalna. Slažem se sa onim misliocima i intelektualcima, kod nas i u svijetu, koji su uvjereni da svaka kriza ima svoj početak, ali i svoj kraj.”

Gjurčiov je rođen 28 jula 1928 godine u Beograd. Godine1951. diplomirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu na Beogradskom Univerzitetu. Doktorirao 1960. na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodi u Skopju dizertacijom ”Predsmrtne godine u životu i stvaralaštvu A. P. Čehova. Kao profesor radio je na Univerzitetu u Ljubljani, Lomonosovu u Moskvi i na Sorboni u Parizu. Bio je i profesor na Filološkom fakultetu u Skopju kao i šef Katedre za slavistiku. 1980 godine osnovao je i katedru opće i komparativne književnosti. Bio je član Mediteranske akademije (Napulj), Međunarodne asocijacije za proučavanje djela Dostojevskog, predsjednik Struških večeri poezije i jedan od osnivača makedonskog PEN centra.

Akademik Milan Gjurčinov zasigurno je slovio za najsuptilnija makedonskog književnog kritičara, kao erudit velikih razmjera imao je pluralističke poglede o stvaralaštvu često unoseći novi duh u tumačenja literarnih dijela približavajući kritiku evropskim standardima. Samtrao je kako je teorija „udavila” kritičko vrednovanje literature, ali i da su i sve glasnije reakcije na ovakvo stanje. To da kjiževnu „kritiku” pišu svi, ustvari govori da kritika i ne postoji, odnosno da nema ili je rijetka kritika sa vlastitm moralnim i intelektualnim kredibilitetom. Biti intelektualac koji, kao sui generis, zna više od drugih i vidi dalje, ne bi smio niti mogao biti nezainteresiran za ono što se događa oko njega. I šutnja u pojedinim periodima može biti sasvim određen stav. U ovakvim vremenima držati se svog uvjerenja i svog ličnog morala, smatrao je, može postajati jedna samoubilačka pozicija.

Životni put Milana Gjurčinova najranije je obilježilo prijateljstvo sa čuvenim i prvim modernim makedonskim pjesnikom Acom Karamanovom (1927 -1944), za rata svirepo ubijena od strane njemačkog okupatora. Sačuvao je i objavio sva djela što ih je mladi Karamanov ostavio iza sebe i tako ona nisu pala u zaborav. Sjećam se da je, kad sam bio učenik, često i rado dolazio kod nas u Radoviš (Makedonija) i držao predavanja o poeziji Karamanova i o sjećanjima na ta vremena. Kasnije smo u čast velikog pjesnika u Radovišu ustanovili Međunarodne pjesničke susrete, a Gjurčinov je tu bio čest i rado viđen prijatelj.

Smetalo ga je što se svi mi na Balkanu u velikoj mjeri, kao kulturne sredine, nalazimo u samoizolaciji. Da se šutnja i odsustvo dijaloga sve više nameće kao obilježje opće kulturne klime. i da u nekakvom širem, plodotvornijem komuniciranju nacionalnih kultura, ustvari uopće nema razgovora. ”Očigledno je da je u svim našim zemljama kultura potisnuta na margine i novim društveno ekonomskim imperativima sasvim minimizirana, a posljedice svega toga će sve nas skupo koštati. Odsustvo neophodnih i bližih kontakata i bližeg uvida u takva integrativna kulturna žarišta bila su izazvana pogubnim virusom nacionalizma koji je, nadajmo se, prošao svoj zenit mada vidimo da pri svakom novom talasanju ponovo on ponovo iskrsava.”