Piše: Zoran Simić (Polet)

U jednom danu dvije pretužine vijesti. Šutio sam. I danas mislim treba li “pustiti glas”?!
Oliver je nadnacionalno dobro. Kao Drug Tito nekada. Ne pada mi sada na pamet neka bolja usporedba. I zato poštujem sve objave i sjećanja. I nekako ću to prijateljstvo, i sva druženja, anegdote, noći, dane, pjesme, dogadjaje, sve te slike…ostaviti za neku intimu.
Onda, Mićko javlja – otišao Pavo. Pavo Kremenić.
Ima simbolike u tome. Prva (ili jedna od prvih “ozbiljnih”) diskoteka u Zagrebu bila je njegova. Karaka. Prvi glazbeni doživljaji. Eh, ja sam nešto mladji od tih godina početaka, ali sam na vrijeme uhvatio “mirise” tih vremena, Karake, mladosti, Dinamovih šampionskih dana, zagrebačkih noći, prijateljstava, ljubavi, druženja…”noćenja u Saloonu”.
Nigdje nije bilo kao u Karaki. I – uvijek i u (skoro) svako doba dana i noći, uvijek raspoloženi i nasmijani Pavo.
Tu si, tada bez mobitela, mogao susresti “cijeli Zagreb”. Da cijeli Zagreb, nemojte se ljutiti, cijelu Jugoslaviju!
Došla je Univerzijada. Pavo je otvorio kafić u kazalištu Gavella. U izlogu. Bio je na dva kolosijeka. I mi s njim.
Onda nas je dočekao rat. Stigao je Zdravko “Ričina”. Karaka restoran. Nastavili smo isto. Danima i noćima.
I, odlazili s jedne putne, na drugu…
Mogu i javno potvrditi da sam kod Pave ljubovao. Došao bi i on za stol, sjeo, pozvao piće…lijepo popričao s damom.
A Božić i Nova godina kod Pave…mislim, dan uoči. Ajme. To neće nitko zaboraviti. Prvo u Karaki, a poslije u Gavelli.
Kakvo je to ljudovanje bilo! Toliko da su svi satima, pa i “danima” kasnili kući obiteljima. Ili, kamo su već i s kime trebali poći.
Jednom sam s kolegom DS, imao dogovor da Novu čekamo kod njega u stanu s dvije dame. Dame čekaju pred ulazom, a mi bez ičega (što je bila naša obveza kupiti), već dobro “zavaljani” od nekoliko “dočeka” kod Pave…Pavo je naručio “putnu”, potpuno opušteno, začudjeno uzviknuvši “gdje ćete sad'”?! Kao da smo tek stigli. I organizirao piće, karton vina, mineralnu , kruh…sve što treba. Rekavši na kraju: Vratite mi samo ambalažu.
Nema “prostora” za sva prisjećanja. Nema takvih ljudi. Nema više ni takvih dogadjaja. Ni takvog života. Nema s nama ni Josipa Kužea koji je bio važan prijatelj toga društva.
Eh, da, tu su legendardna braća Rački. Stalna radna postava njegovih lokala. Pratili su i oni njega i on njih dugi niz godina. Desetljeća.
Tu je i moj Mićko, pa Vlaho, Suki…neću dalje, dečki, da ne zaboravim nekoga. Brojno je to društvo. Glumaca, sportaša, sportskih djelatnika, novinara, pisaca, pjesnika, režisera, svakojakog kazališnog i filmskog svijeta; pa glazbenika, svekolike estrade, ljepotica, pa opet ljepotica…Poduzetnika, uspješnih i ražalovanih, odvjetnika, menadžera, političara…gradskih fakina, pa i raznih hohštaplera, zašto i njih ne spomenuti, sitnijih i krupnijih lupeža. Ljubavnika u cvatu i onih ostavljenih. Sva ta čeljad što čine život jedne metropole. Sve je to bilo kod Pave. Makar na “putnoj”, dvije, tri…Nikada se to nije brojalo. I sve to ne bi stalo u nekoliko ozbiljnih knjiga!

Sada definitivno onaj nekadašnji biljarski stol iz Karake ostaje bez svoga najboljeg igrača!
Dragi, i nazaboravni, Pavo, ova “putna” je za tebe…legendo, koju više nitko u Zagrebu nadmašiti i nadomjestiti neće!
Tvoj, Simke