Piše: Zlatko GALL

Otišao je i on. Oliver Dragojević. Naš Oliva ili, ako ćete, Kozmički Dalmatinac kako ga je odavno nazvao Dražen Vrdoljak. Ja sam ga pak u osvrtima s koncerata i u recenzijama albuma, bezbroj puta nazvao The Voice. Glas. Bio je to i ostao atribut koji je Oliveru pristajao baš kao nekoć Franku Sinatri.
Oliver je bio zvijezda nekog drugog kova; zvijezda koja se nije uklapala ni u negdašnje niti u današnje estradne okvire. Još tamo u šezdesetima kad je bio član kultnih Batala i nešto kasnije kad je kao muzičar-gastarbajter do sitnih jutarnjih sati svirao soul, pop i rock standarde i hitove s rang lista, „navukao“ se na glazbu Raya Charlesa i Steviea Wondera. Ray Charles je bio vječni uzor posebno kasnijih godina kad je nastala Oliverova čuvena vokjalna „rašpa“ a Stevie Wonder pjevač i glazbenik te vrsni multiinstrumentalist (kao i sam Oliver) koji ga je, iako tada znan kao čudo od djeteta s etikete Tamle Motowna, oduševio mnogo prije negoli je postao globalno poznata „javna glazbena površina“. Zar je onda čudno da je i na recentnijim albumima i koncertima poput onog velebnog u zagrebačkoj Areni, Oliver rado posegnuo za wonderovskom usnom harmonikom kao bitnim začinom u svojoj glazbi.
Oliver je naprosto živio glazbu a ona mu je pak odredila i skrojila cijeli život. „Gitara nam je ušla u kuću kada san ima deset godin. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupija na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s bratom Aljošom – javno nastupija još 1957., i to na Radio Splitu, di smo se prijavili na radijsko natjecanje pjevajući nama najdražu pismu „Diana“ – pričao mi je u seriji intervjua za biografiju „Južnjačka utjeha“.
A onda je uslijedilo sviranje klarineta u big bandu pa 1962. grupa Tequila koja se brzo preimenovala u Batale. Bila je to prava splitska super-grupa koja je carevala plesnjacima te vješto skidala hitove s radio Luxembourga. Najčešće s potpisom Beatlesa, Elvisa, Spoencer Davis Group ali i Kinksa, Procol Harum, Monkeeysa… Slučaj je htio da je mladi i ambiciozni skladatelj Zdenko Runjić za Batale napisao temu kojom su se otvarale i zatvarale plesne večeri. Tako je upoznao Dragojevića, koji se – nije to krio – kanio okušati u samostalnoj karijeri. Prva kolaboracija između Zdenka i Olivera bio je „Picaferaj“, skladba s kojom je mladi pjevač debitirao na Splitu 1967. i koja će poslije postati neizbježni standard Oliverova koncertnog repertoara i evergreen koji su uspješno posvajali i mnogi drugi izvođači. No skladba nije ni ušla u finale, a Oliverov nastup – bliži maniri talijanskih kantautora negoli drečavom stilu tadašnjih festivalskih jurišnika – prošao je gotovo nezamijećeno. Valjalo je očito „promijeniti zog“. Uslijedila je stoga gastarbajterska etapa koja je Oliveru donijela iznimno profesionalno sazrijevanje, izbrusila njegovu glazbenu optiku i proširila mu obzore. Fascinancija Rayem Charlesom, Steviejem Wonderom te umješno snalaženje u standardima globalne pop-rock pjesmarice, na svoje su došli kasnije, uspješno križani s južnjačkom osjećajnošću i istančanim osjećajem za mediteransku melodiju.
Nakon povratka u Split s dugačkom kosom i jedva šezdesetak kilograma težine, za kratko je bio u Dubrovačkim trubadurima, potom još kraće u grupi More, a onda opet u Batalima… Krug se naizgled zatvorio no onda je 1974. došla „Ča će mi Copacabana“ Tea Trumbića i pobjeda na Splitskom festivalu. Oliver je u festivalsku priču uletio gotovo slučajno jer je, po njegovom kasnijem sjećanju, njegova pjesma prošla jer je bio iz Splita. „… Rekli su: ‘Ovi ne piva loše pa neka onda piva on, a ne da dajemo lovu drugima za putne troškove i hotel.’ Pismu je, inače, triba pivat Darko Domjan“.
„Copacabana“ mu ipak nije dala „puno kruva“ no 1975. kad je na Festivalu otpjevao „Galeb i ja“ Zdenka Runjića i Tomislava Zuppe, sve se promijenilo. Jer iako je prošla bez nagrade „Galeb i ja“ jedna je od najboljih skladbi koje je Runjić napisao, ukazala se kao navještenje sjajne budućnosti. I za Zdenka i Olivera. Uostalom, zahvaljujući „Galebu“ Oliver je i potpisao svoj prvi ugovor s tadašnjim Jugotonom, stekao svoje prvo sljedbeništvo a skladba je presudno odredila buduće staze i Runjića i Dragojevića. Učinivši, kako je to duhovito kazao Miljenko Smoje, da se ni Split ni Dalmacija više „ne mogu zamislit bez (…) galebi, skalinadi, mirisi mediterana, bez pape, i bez Šolte, Nadaline, Roka…“.
Prvi Oliverov album „Ljubavna pjesma“, na kojemu su se našle „Picaferaj“, „Što učinila si ti“, „Ne žuri djevojčice“, „Bila je jesen“, „Meni trebaš ti“… ne spada u vrh Dragojevićeve diskografije, ali je zanimljiv zbog nagovještaja ultimativnog autorskog i izvođačkog trijumfa albuma „Malinkonija“.
„Malinkonija“ je jedan je od najznačajnijih albuma u povijesti hrvatske zabavne glazbe. Bio je složen po američkom diskografskom načelu albuma/kolekcije provjerenih hitova, pa ne čudi što je bio uspješan na tržištu. Prodan je u više od 250 tisuća kopija, odnosno, po tadašnjim diskografskim uzusima, bio je peterostruko „zlatni“. Zna li se da su se na albumu našli hitovi iz 1976. i 1977., dviju sezona koje su bile veoma dobre za dvojac Runjić–Dragojević, uspjeh albuma na kojem se našlo deset provjerenih hitova bio je zajamčen. „Malinkonija“, „Galeb i ja“, „Prva ljubav“, „Romanca“, „Što učinila si ti“, „Skalinada“, „Našoj ljubavi je kraj“, „Ako izgubim tebe“, „Nedostaješ mi ti“ te „Na kraju puta“ nisu bile samo festivalski zgodici potvrđeni nagradama na Splitskom i Zagrebačkom festivalu, Karnevalfestu ili Šlageru sezone nego – što je presedan i u razmjerima globalne diskografije – skladbe koje su činile pravi greatest hits ili best of pjevača ostvaren već drugim samostalnim albumom!
Reklo bi se – ostalo je povijest jer su Zdenko i Oliver naprosto harali u sedamdesetima a nastavili mahom plodnu suradnju i u osamdesetima. Veoma lukrativnu. Dvanaesti studijski album, objavljen 1987., nosio je jednostavan naziv „Oliver“, no do danas je poznatiji pod kolokvijalnim podnaslovom „Žuto lišće ljubavi“. Bio je to ipak najkontroverzniji album u Oliverovoj dotadašnjoj diskografiji odnosno album koji mu se – kazat će kasnije – nimalo nije svidio. Naslovnu skladbu – zamišljenu i odrađenu kao pseudonarodnjak koji očijuka i s grčkim melosom – nikad nisu probavili ni Oliver ni njegova ‘šansonjerska’ publika, premda je, s druge strane, ona bila jedan od najvećih Dragojevićevih hitova prije „Cesarice“. Kao pravi kontrapunkt humpa-cumpajućoj pseudonarodnjačkoj skladbi za široku uporabu na albumu se našla i refleksivna skladba „Stine“. Ta posljednja u seriji velikih antologijskih Runjićevih pjesama bila je izvedena na Splitu ’87. i – premda je bila uvjerljivija od konkurencije – prošla je bez nagrada.
A Oliver je bio spreman za „neka nova svitanja“. Posebice nakon „Cesarice“, Gibonnijeve skladbe koja mu je prelomila karijeru. U jednom od intervjua nakon novog početka poslije „Cesarice“ na isteku 1993. Oliver je – i sebi i publici kojoj se obraća – prvi put javno priznao da je postao zvijezda bez vlastitog htijenja te da njegove pjesme „nisu baš za mase, nisu za sportske dvorane, hale, stadione“. Dapače, kazao je, „moj plan je bio da sve to zaustavim. Da ne bude nikakve reklamne kampanje, da ne bude zvijezda, da ne bude nikakvih velikih turneja, velikih panoa, da me se nigdi ne vidi, nego samo da me se sluša, (a) i to mali broj ljudi!“. No uspjeh „Cesarice“ govorio je drugačije. O tome je pričao i sam Oliver: „…“Cesarica“ je bila prekretnica i dala svemu što sam kanio raditi poseban timbar. Nakon toga su me počeli slušati mladi, naprosto me je otkrila jedna potpuno nova publika. „Cesarica“ je učinila i da se iz naftalina izvade stare snimke, da se mladi koji me nikada nisu slušali okrenu klasici: „Malinkoniji“, „Papi“, „Galebu“… Svojim san zaokreton učinija da postanu svjesni da ja postojin, ali i da san postoja prije novih pisama. Očito su ih otkrili, jer kad san nastupa u diskotekama, one su bile pune nove publike, koja je znala sve moje stare pisme napamet…“.
Oliver je živio novu mladost i po prvi puta u karijeri postao mega zvijezda. Zvijezda za velike dvorane i stadione; zvijezda koji si je mogla dopustiti „luksuz“ da snima i pjeva ono što najviše voli. Uz publiku koja je sve to prihvaćala, kritiku koja je odobravala i hrpe „Porina“ koje su stizale nakon svakog novog albuma. Bio je to zapanjujući glazbeni uzlet s najboljim albumima u karijeri – poput fantastičnog „Vrime“ ili antologijskog „Vridilo je“, raskošnih i besprijekorno odsviranih koncerata u suradnji s filharmoničarima, trijumfalnih nastupa u kultnim svjetskim koncertnim dvoranama, nadahnutim kolaboracijama te koncertnim spektaklima za pamćenje. Poput onog u zagrebačkoj Areni u proljeće na kojoj je raspametio osamnaestak tisuća fanova.
Oliver je, nažalost, preminuo prije nego li je uspio takav spektakl održati i u splitskoj Areni. No, mada ovo sad zvuči kao šuplja i prigodna fraza, njegova glazbena ostavština ostaje kao čvrsti trag za vječnost. Trag za beskraj. I glazbeni putokaz za sve one koji su ili će u budućnosti tražiti svoju „južnjačku utjehu“.