UVODNA NAPOMENA Kad pisac čitatelju nešto objašnjava, to nije dobro, no kad se zbunjeni čitatelj izgubi, još je gore. Stoga, makar i protiv dobrog ukusa, upozoravam: Vrijeme u ovom romanu teče čudno, u slobodnom prostoru, bez repera, i teško je reći što je bilo prije, a što poslije. S jednom, međutim, iznimkom: Od dva različito složena teksta, jedan se dogodio prije drugog. Možda. A možda je bilo i obratno. A možda teku paralelno. A možda je jedan halucinacija u drugom. A možda su to i oba.

Bijela knjiga, Bijelo more

Napisao bih bijelu knjigu. Knjigu bijelih listova. Knjigu bijelih slova. Ona bi bila tu, u papiru, nevidljiva, ali bi bila. Knjiga koju nitko ne bi znao pročitati, pa ipak bi u njoj bila misao, vidljiva samo Božjem umu. Bijela misao koja govori sve i ne govori ništa. Ali se onda Bijelo pretvara u more. U čudno nekakvo, trodimenzionalno, s bezbroj površina u bezbroj ravnina. Po kojem uvijek ploviš, i nikad u nj ne uranjaš, pa ma kojim da krenuo smjerom. Kao da ploviš po kâpi, čiju površinu ne možeš probiti, no kâpi koja ne slijedi komponente kohezijskih sila nego kosnik tvojega broda; kao golemi kažiprst, on joj određuje smjer. Ploha ne postoji, ti je stvaraš svojom plovidbom kroz bjelinu. Pred tobom se stvara, za tobom nestaje, dvodimenzionalna, u prostoru s bezbroj dimenzija, ili nijednom. Jer u Bijelom je sve moguće. Zato što u njemu ništa više nije moguće. Kao u snu. Kao u snima. Kad postaje sve moguće; kad nam sama naša nemoć daje svemoć. Kao u djetinjstvu, kad ne možemo ništa, a sve je moguće. I letjeti možemo da, jer smo posve nepomični. Letjeti kao duše mrtvaca. Počivao u miru. Dok duša leti kroz hiperprostor snova. I gleda tijelo, nepomično, pa se čudi, čudi. U to sam vjerovala, o Bože, u život, u bijelo, u materijalni svijet. U nešto tako očito apsurdno. * * *

“Bog je ponizan prema samome sebi. Prema tajni vlastitog postojanja koja u vječnom Bogu mora biti još veća nego u nama. Ponizan, napokon, prema vlastitim zakonima, jer Bog nije sudac samo nama. Prepametni je dripac Kalvin, kao i svi prepametni dripci, sve shvatio krivo.” “Kao svi dripci koji mijenjaju svijet.” “Tako je. Mijenjajući nešto što su napola shvatili, u nešto što sasvim ne razumiju. Što se ljepše zove i vizionarstvo.” “Drugi nisu shvatili ni dopola.” “Tako je. Zato ih i slavimo kao velikane. Ali vratimo se dripcu Kalvinu. Kad bi Bog bio mušičavi despot, kakva bi razlika bila između njega i Sotone? Zar samo u snazi? Onda bi vjera u Boga bila najčišće pizdunstvo, priklanjanje pobjedniku, a pizdunstvo je i Pascalova lutrija. Bog pizdun nad pizdunskom djecom svojom, i ne bi li onda čestitije bilo stati na stranu prkosnog i ponosnog Sotone?” “Mnogi i staju.” “Tako je, jer ne shvaćaju. Jer misle da je Sotonin prkos znak makar moralne snage. Ali Sotona nije slabiji zato što je slab; on je slab jer ne priznaje svoju slabost. Sotona je slabiji jer je glup. Sotona je glupi dripac. Koji, kao i Kalvin, u Božjim zakonima vidi njegovu samovolju, a ne poniznost. Poniznost pred vlastitim zakonima, poniznost pred vlastitom naravi, poniznost pred tajnom vlastitog postojanja. Bog je svoju poniznost čovjeku napokon priznao na Golgoti. Ne zato što je prije nije bilo, Krist je oduvijek bio u njemu, rođen a ne stvoren, nego zato što to čovjek prije ne bi mogao shvatiti. Krist je početak zrelog čovječanstva. Ako je kroz prvog Adama čovjek prestao biti životinja i postao dijete, tek je kroz drugog to prestao biti. Golgota je bila obred inicijacije čitavog čovječanstva. Jer na Golgoti se roditelj napokon povjerio svojoj odrasloj djeci: Sve što muči čovjeka, muči i mene. I lijek je isti za čovjeka i za Boga: poniznost i ljubav. Za Boga Kristovog, ne Jobovog. Bog na Golgoti priznaje vlastitu nemoć i postaje svemoćan. Priznaje čovjeku da ga treba koliko i čovjek njega, da jedan drugog spašavaju od tajne postojanja. Na Golgoti je Bog postao čovjek i čovjek postao Bog. Na križu je onaj zaista posljednji koji postaje zaista prvi, svojom poniznošću to postaje, svemoćan svojim potpunim odricanjem od moći. Bog koji potvrđuje svoju narav odricanjem od svih njezinih usputnih svojstava. Potvrđuje je svođenjem na bit, na poniznost i ljubav. Jer kršćanstvo je paradoksalna vjera. Znaš od kuda dolazi riječ kreten?” “Što ja znam, bit će od Krećanin, valjda je to bio dio nekakvog antičkog folklora.” Ali on vrti glavom, i veli: “Kreten dolazi od kršćanin. Jer kršćani jesu kreteni, sa svojim apsurdnim učenjem o ljubavi. No samo se kretenima otkriva istina; dakako, ako je kretenizam pravi. Kršćanska je istina paradoksalna kao i sve velike, sve stvarne istine, koje mogu biti sve samo ne banalne. Stari je zavjet banalan. Kuran je banalan. To su razumne i razumljive vjere, i stoga banalne, i već po tome samo nekakav mistifikatorski oblik ateizma. Jer ako je nešto razumno i razumljivo, kome tu treba vjera? Ali je Krist paradoksalan. Bog na križu. Ima jedna anegdota, ne znam gdje sam je pokupio, o nekakvom emiru, maharadži, što li, koji prolazi kroz Louvre. Vodič objašnjava, a on samo šuti. Napokon dođu pred raspetoga Krista. Što je to? Razapeti Bog. On prasne u smijeh. Obilazak se nastavlja u grobnoj tišini.

Paradoksu se možeš smijati ili ga prihvatiti. Samo ga ne možeš shvatiti. I to je smisao Krista. I to je promašaj skolastike. Koja pokušava paradoks raščiniti logikom, niječući već samim tim činom postojanje vjere. Dok je poruka Božja na Golgoti bila: Ne mudruj, ljubi, nikad nećeš shvatiti, kao što nisam ni ja.” “Kao u zenu.” “Kao u zenu. Shvatit ćeš tek kad se prestaneš truditi. Svaki je pokušaj formuliranja znak neshvaćanje. Svaka te misao udaljuje od istine. Ali je zen stvorio samo jednu veliku prazninu. Koju je mogao ispuniti samo Krist.” “Ljubavlju?” “Ljubav nije ništa novo. I Bog Otac ljubi čovjeka. Ne ljubavlju, poniznošću. Poniznost se ne mjeri veličinom poniženja. Poniznost je relativna. Smrt na križu podijeljena s Jahvom nad vojskama. Beskrajna nemoć kroz beskrajnu svemoć. Nula kroz neizmjerno. Nikakva ljudska žrtva ne može tome biti ravna. Ne zato što čovjek ne može pasti dublje, nego zato što ne može pasti s višeg. Bitan je razmjer. Nula kroz neizmjerno. Čovjek ne može ići dalje od nula kroz jedan. Ali nije bitan Krist. Krist je samo Božja poniznost prevedena na čovjeku razumljiv jezik. Zato Krist i jest utjelovljena riječ. Jer Bog je bio ponizan sve od onog ‘u početku’, samo što to čovjek nije shvatio, sve do Krista. Bog nije mogao postati ponizan; to je apsurd. Jahve Nad Vojskama nije ništa manje ponizan od Krista na križu.” Šutim. Pokušavam povezati tu njegovu priču koja se vrti u krugovima. Hoće li ikad nekamo dovesti, ili me bar iz tog kruženja jednom izvesti. “Knjiga o poniznom Jobu,” veli uz još jedan duboki uzdah. “Sve su, kao i obično, krivo shvatili. Jer je u toj knjizi ponizan Bog, a ne čovjek.” “Daa?” pitam oprezno. “Da. Kralj kraljeva razgovara s mravom, nije ti jasno? Govorimo, zaboga, o infinitezimalama! Bog se krenuo zajebavati sa stvaranjem svemira, kralj hrani piliće! Stvaranje svemira ili smrt na križu, dva su lica istog smisla. Bog se ponizio već vlastitim stvaranjem, pred vlastitim stvorenjem, jer stvaranja nema dok loncu ne priznamo da je veći od nas, veći od lončara. I to je taj Krist, ta ljubav i poniznost Sina, bez koje svemoć Oca nikad ne bi mogla stvoriti ništa; on je u Bogu od samoga početka, još nerođen, no nestvoren. Krist je bio samo manifestacija te Božje ljubavi, te Božje poniznosti, Riječ rođena u svijet. Otac je sredstvo, ali smisao daje samo Sin.” Šuti. Čekam. Čekam dugo. I onda napokon: “I to je sve?” Ali on odmahuje glavom. “Ne to nije sve. Jer je poniznost ne samo u Sinu, nego i u Ocu, od samog početka, oduvijek.” “To si već rekao.” “Ne, nisam rekao. Jer svako je očinstvo čin poniznosti. Ipso facto. Svako roditeljstvo. Žrtvovanje radi vlastitog djeteta. Čin najveće podložnosti. I zato Krist nije bio samo manifestacija, nego i uzvrat. Ljubav za ljubav, i podložnost za podložnost.” “Čovjeka Bogu?” “Čovjeka Bogu, Boga Bogu, čovjeka čovjeku, zar ne vidiš da je to isto?”

U bijelom moru. U sleđenoj pjeni, u bijeloj bonaci bijelog uragana. U moru uzavrelom od nepomičnosti, u tečenju koje je preteklo sve struje, u moru bijelom i nijemom, u vječnom previranju svojega mira. Površina mliječnog oceana. Mlijeko svih žena, svih koza, svih krava, mlijeko svih kobila i magarica, a ne zaboravimo ni vučicu. Idemo, vrijedne žene, idemo, ženke, izvadite sise i napunite more koje je popio Mjesec. Da iz tog bijelog mora izrone crni krakovi pauka, nekakvog groznog i abortiranog, crnog mliječnog Krakena. I onda ga vidim. U jednom trenutku sve vidim. Po bijelom moru brodi bijeli brod. Za njim se šire bijeli valovi, stakleni, glatki, na mliječnoj bonaci vječnoga mira. Bijela jedra na bijelom moru pod bijelim nebom bijeloga Sunca bijele noći. Od dalekih bijelih obala prema dalekim bijelim obalama. Mimo mene, do mene, preko mene, od mene. Brod plovi, a ja stojim. Bijelo plovi a brod stoji. Svi stojimo, svi plovimo, Bijelo, brod i ja. Što reći Bijelom. Što reći bijelim, neprozirnim valovima. Što reći bijelom brodu. Što im reći šutnjom. Što govori Bijelo. Što šuti Bijelo, Bijelo je bijelo je bijelo je bijelo je bijelo. Bijelo je bijelo. I ja sam bijel. U bijelom tijelu sasvim bijel, bijel u bijelom, bijele duše u bijelom svijetu kojeg bjelodano nema. Jer sve je bijelo. Čak i Bijelo postaje bijelo.

Pogovor

I evo nas napokon na kraju. A dugo je potrajalo, jedan sasvim pristojan ljudski život. U početku bijaše, početkom osamdesetih, priča, no i prije te priče bijahu priče. Najprije nekoliko neuspjelih, neobjavljenih verzija, u kojima sam se uzalud pokušavao u tom bijelom za nešto uhvatiti, da bih napokon ostavio priču, kao i glavnog junaka, da u tom bijelom slobodno lebde. Kad je priča napokon izišla (Sirius? Monolit?) netko negdje reče da je iznikla iz Arthura Gordona Pyma (za koju sam autor reče da je „a very silly book“ – nismo, dakle daleko), iz knjige koju sam, priznajem, kao dijete čitao (ponukan, dakako Julesom Verneom), no iako je o podsvjesnom djelovanju velike literature teško suditi, priča se začela sasvim drukčije i na sasvim banalan način. Sredinom sedamdesetih bojao sam sjeverni zid sjeverne sobice svog tadašnjeg stana u Čakovečkoj. Pri desnom stropnom uglu, da budem sasvim precizan. I zbog nečeg sam si bio zabio u glavu da zid mora biti najbjelji što je moguće, i nisam žalio truda. A onda sam najednom otkrio da je u tom bijelom nestalo zida, nestalo brida, nestalo kuta i da je preda mnom zinula beskrajna i bezdana bijela bjelina. Leonardo bi rekao da loši slikari slikaju po slikama, a dobri po životu. A nešto bi o tome znao reći i Frederick Morgan (The Master): slikanje se uči u štali, a ne do nogu velikog meštra. Pa ipak, ni taj bijeli zid nije bio baš onaj prvi početak. Jer dogodilo se to još negdje početkom šezdestih. Ležim na podu i da ne moram učiti listam nekakve knjižuljke nekakvog popularnog mini-magazina, manjeg od teke i tanjeg od zadaćnice, i u njemu je bilo nadrobljeno svega, sitno sjeckano, po kineski. I još mi je ta slika pred očima. Čovjeka koji leži s rukama u tuljcima, s povezom na očima i čepovima u ušima. Senzorna deprivacija. Progonilo me to. To su, dakle, korijeni. A sad idemo dalje. Priča je izišla, zatim se nekoj urednici svidjela pa ju je u dijelovima bila izvedena i na radiju. Napokon sam je objavio i u knjizi (Škorpion na jeziku), i mislio da je to kraj. Dok me nije počelo kopkati. Ne, to nije sve. Hajd, dodaj još mrvu, i imaš romančić. Prvi pokušaj, nije dobro. Drugi put, opet ništa. Da bi ga napokon napisao tek iz četvrtog tira, nakon tri godine, nazovimo to tako, hemodiureje, i da bi ispao bar tri puta duži od planiranog. Habent sua fata libelli. Ali katedrale se grade stoljećima, zar ne? Ne samo zbog troška – za dvorce ne treba toliko – nego da se taknu s vječnošću.

Katedrale se grade stoljećima, pravi romani desetljećima. Ne zbog same količine teksta, već zbog činjenice da u isti roman ne ulazimo i iz njega ne izlazimo, ili točnije, ne činimo to kao isti ljudi. Roman-rijeka nije voda što sve nosi, ispirući piscu mozak kao klozet-školjku, roman-rijeka je ona Heraklitova rijeka, onaj patha rhei. Koja nas ne smije zateći na kraju i na početku iste – čitatelja svakako, a pisca pogotovo. Jer bez toga čitanje jedva da i ima smisla, a pisanje teško da je i moguće. Nijedna to druga književna vrsta od nas ne traži. Govorimo, dakako, o pravim romanima. I baš zato roman, kao i psiho-terapija, mora biti dug. Treba dati vremena mozgu da se reorganizira, slijedeći nekakvom čudnom epitaksijom zapletenu, nevidljivu, kaotičnu, dugotrajnim prirodnim rastom nastalu složenu organizaciju romana. No evo nas, dakle, napokon na kraju. Ne, ovo nas, dakle, napokon na sredini. Jer kad usporedih pisanje ovog romana s gradnjom katedrale, vrijeme je bilo samo jedna komponenta te metafore. Druga je sakralnost. Jer Bijelo je tek četvrti roman iz zamišljene sakralne nonologije Veliki Tetraedar, devet priča o samoći. Samoću je nametnuo život. Sakralnost je došla sama. Čini se da one neizbježno idu zajedno. Devet romana, no, da ih nabrojimo: 1. Vertikala 3. Let Nancija Konratata 3. Knjiga o Jobu 4. Bijelo 5. Izgnanik 6. Misija 7. Povratak 8. Leviton 9. Veliki Tetraedar Zašto baš devet? Otkud baš taj broj? Nametnuo se sam. Kao i sakralnost. Deveti, Božji broj. Da bih onda u njemu, tek nedavno, otkrio tri čudne trijade trijada. Prva, po grubom žanru: Ekspedicijski romani(4,6,9), tehnološki (1,6,9), fantazi (2,4,8). Druga, po likovima: vanzemaljci (2,5,8), samotnici (3,5,8), parovi (6,7,9), i napokon Treća, po psihičkoj komponenti: horor (3,4,9), prosvjetljenje (1,2,5) i suicid (1,6,7). Vidi vraga, mali romansijerski SATOR! * * *

No vratimo se romanu. Ako je, zapravo, ovu knjigu i moguće nazvati romanom. Jer, čudno je to, unatoč svoj njegovoj rječitosti i očitoj vizualnosti, tu proznu fresku treba ne promišljati i ne promatrati, nego samo slušati nekim duševnim uhom bez pokušaja da je razlučimo analitičkim umnim aparatom. U svom vanvremenskom ispreplitanju ovaj bi roman možda najsličniji bio gregorijanskom koralu, pjevu koji, relativizirajući vrijeme, iz kaosa glasova vadi neki viši smisao primičući se samoj granici vječnosti. I svakako nije slučajno što sam, bar završnu verziju, pisao uz Bacha (da budem precizan BWV 817, 831 i 971) postavljenom na beskonačno ponavljanje. U kružnom toku vremena, u vječnom kruženju vječnosti, u beskonačnom ponavljanju, u beskonačnom udaranju u istu točku. Dok se roman po tko zna koji put rađa tehnološkim postupkom Uroboros: nova se verzija hrani starom i pritom se deblja, pa ma što o tome rekao Lavoisier. I ponekad mi se čini da bi Bijelo trebalo čitati kružno: nakon što smo mu došli do kraja, pročitati opet treba bar početak. Ili je možda taj roman sve, u svom skladnom kaosu? Kaos likova, kaos kipova, kaos fresaka, kaos priča, vitraja, pjeva, orgulja, misterija, ljudi, mnoštva, mistike? Da, to je nešto što modernizam u čistoći svojih matematičkih ideja nije shvatio: viši red može niknuti samo iz kaosa. Crkva nije stroj za pobožnost kao što je stan stroj za stanovanje. Srce ima svoje razloge o kojima razum šuti, što bi rekao veliki matematičar Pascal. Pa pustimo onda tom skrivenom neka djeluje. Iz bijelog i u bijelom i u bijelom času, amen. I na kraju, da se ne kitim tuđim perjem: oni engleski stihovi pri kraju romana izvađeni su iz pjesme The War in the Air Howarda Nemerova, a moja nije ni ona opservacija o galebovima. Ideja da su galebovi zapravo morske pantagane potječe (o suptilne li žene) od Tonke Alujević, no tko zna što bi rekao i Baudelaire da se rodio na Hvaru a ne u Parizu. No i poslije kraja, još nešto. Taman potkraj pisanja dođe mi u ruke nevelika no lijepa knjižica, Dilema Ivana Pavkovića, bigotnog ateista, no već u godinama kad već po biološkoj nužnosti moramo početi ozbiljno razmišljati o zaista ozbiljnim temama. I u njoj, gle: Oko mene je sve bijelo, A iznad mene plavetnilo. Dođosmo na isto. Pravi pjesnik ne može lagati ni samome sebi. Ako laže pjesnik, ne laže rog. Putova ima raznih, no svi vode u Rim. Svi počinju od Oca da završe u Sinu. A da bi stigli do Oca, moraju krenuti od Sina. I evo nas napokon na početku.

Bilješka o piscu

Predrag Raos se rodio 1951. u Zagrebu, a književno stvara još od vrtića. Novinarstvom se bavi od srednje škole (urednik školskog lista Pogledi, Omladinski tjednik). U jeku Hrvatskog proljeća upisuje kemiju na zagrebačkom PMF-u i odmah se uključuje u studentski pokret pisanjem u Studentskom listu i nastupima po zborovima, da bi nakon Karađorđeva završio u zatvoru, bio osuđen na deset mjeseci (kasnije pretvorenih u uvjetnu kaznu) i godinama bio bez pasoša, mogućnosti objavljivanja pod vlastitim imenom i, bez svjedodžbe o moralno-političkoj podobnosti, bez šanse za stipendiju i pristojno zaposlenje. Diplomira 1975., smjer anorganska kemija, i dva puta zaredom pokušava magistrirati na području homogene katalize ali u tome ne uspijeva zbog nemogućih materijalnih prilika i nespojivosti eksperimentalnog rada (koji zahtijeva kontinuitet) sa životom slobodnog umjetnika koji živi od deadlinea do deadlinea. Nikad se nije profesionalno bavio strukom. Kao student piše mnoštvo priča, članaka i feljtona, ali zbog političke nasmrđenosti uglavnom mora objavljivati nepotpisano, pod pseudonim ili tuđim imenom. Stvarni izlazak iz anonimnosti doživljava tek objavljivanjem svoja prva dva romana, od kojih je monumentalni dvotomni Brodolom kod Thule zapravo futurističkas alegorija na Hrvatsko proljeće. Nakon toga radi manje-više kontinuirano, živeći uglavnom od prevođenja, da bi koncem osamdesetih bio ponovno zguran u anonimnost, ovaj put kao komunjara i srbočetnik zbog sukoba u Društvu književnika Hrvatske, iz kojeg je napokon na sramotan način i izbačen, a što je sve opisao u svojoj knjizi Uhvaćen za izraz. Bit je sukoba bila u tome što je Raos smatrao da se jedna strukovna udruga ne bi smjela miješati u dnevnu politiku već ostati svjetonazorski neutralna. Poslije dolaska još jedne “nove” i “narodne” vlasti (molim opaziti što jedino nije u navodnicima), Raos je ponovno proskribiran, ovaj put kao antihrvatski i komunistički element, pa objavljivati može – kad može – samo kod malih i malo poznatih nakladnika. Zabranjuju mu promocije, miniraju knjige, šikaniraju ga na sve moguće načine. Oporavak mu ljevice, međutim, ne donosi velike blagodati, jer kao što ga je desnica izbacila iz Društva hrvatskih književnika kao ljevičara, nazovi ljevica ga je 2014. izbacila iz Hrvatskog društva pisaca kao desničara zato što se – na svoj osebujni način – usprotivio izravnom uplitanju jednog strukovnog udruženja u stranačku politiku, ovaj put u pitanju istospolnog braka, a radi osobnih probitaka članova uprave. Time Raos postaje jedinstven u povijesti hrvatske književnosti, jer dok su Tina i Krležu iz strukovnog udruženja bacali jedanput, njemu se to posrećilo čak dva puta. Unatoč svim tim progonima ipak uspijeva objaviti ponešto, ali daleko je to od onog što bi postigao u boljim prilikama.

Dosad je, uz mnoštvo priča, feljtona, polemika i drama, objavio i sljedeće knjige: 22. rujna, roman o jednom maturalcu (Mladost 1978., Mladinska knjiga 1990., Nova knjiga Rast 2003.) Brodolom kod Thule (futuristički roman u dva toma, Mladost 1979.) Mnogo vike nizašto (SF roman, nagrada “Sfera”, Prosveta¸ 1985.) Ubijte Hamleta! (ironični krimić, pod pseudonimom Astor Petz, Vjesnik 1986.) Nul effort (SF roman, nagrada “Sfera” i “Lazar Komarčić”, Mladost 1990.) Uhvaćen za izraz (zbirka polemika, Trgo-Rast 1995.) Mayerling (komorni SF roman, Zagrebačka naklada 1996., prijevod na slovenski 2002., prijevod na poljski 2011.) Doživljaji Supermačka Cicija, Kraljevskog Muholovca, knjiga za sve koji vole mačke a ljude baš ne (“knjiga strogo za djecu, ali samo za starije od 18 godina”, roman s vlastitim ilustracijama, Trgo-Rast 1996.) Od rata do zvijezda (roman za djecu, nagrada “Sfera”, Trgo-Rast 1996.) Ta današnja smradež (bezobrazne priče, Libera editio 2002.) Tajna Piranskog trokuta (satirični roman, Adamić 2002.) Šargarepa (“roman iz hrvatskog književnog života”, Lukom 2003.) Vertikala (SF roman, Izvori 2006.) U životu sve je igra (tri mjuzikla, Izvori 2006.) Galeb Av Av (priče za djecu, s vlastitim ilustracijama, Mozaik knjiga 2006.) Škorpion na jeziku (SF priče, Timea 2006.) Romeo i Trnoružica (četiri komedije, Izvori 2007.) Sve mlađa mama (mjuzikl za mlade, Novum 2007.) Let Nancija Konratata (fantastični roman, nagrada “Sfera”, Izvori 2007.) Galeb Av Av i galeb Gnjav Gnjav (igrokazi za mlade, Novum 2007.) Naprijed natrag! (“Zbirka tipskih stranačkih programa”, Prometej 2007.) Hrvatski bog s Marsa (SF priče, Izvori 2007.) Sprijeda straga (“Zbirka tipskih stranačkih programa za ljude s posebnim potrebama, željama i idejama”, Prometej 2008.) Idemo, reče Führer (SF roman, Izvori 2010.) Knjiga o Jobu (fantastični roman, blagi SF, Izvori 2012.) Bijelo (fantastični roman, blagi SF, Izvori 2016.)

Treba, međutim, istaknuti da je ovaj popis samo obris mnogo šireg plana. Tako je Brodolom kod Thule tek prvi roman zamišljene trilogije, Cici tek prvi od četiri romana (kojima bi trebao biti dodan i ep), Vertikala, Let Nancija Konratata, Knjiga o Jobu i Bijelo tek manje od polovice zamišljene nonologije, Ta današnja smradež tek uvod u hrvatski mnogotomni Dekameron, Od rata do zvijezda i Ubijte Hamleta! tek početci serijala. Autor u rukopisu, u raznim stupnjevima završenosti, ima još nekoliko desetaka knjiga, kao i preko dvadeset tisuća stihova. Raosu su profesionalno izvedena i dva scenska teksta, Zemlja Mrak i Petar Pan Zgubidan, ali su imali nesretnu sudbinu, jer su mu prvi praktički zabranili zbog političke subverzivnosti, dok je drugi sâm (bar privremeno) skinuo s repertoara zato što je režiser plagirao i svojim imbecilnim umetcima unakazio tekst. Scenski tekstovi U životu sve je igra i Zdravi razum pokupili su nagradu Marin Držić. Iako je dosad ilustrirao svoje dvije objavljene knjige i riješio ovitak za još nekoliko, Raos se tek odnedavna počeo ozbiljnije baviti slikarstvom, pa je napravio prve dvije slikovnice u vrlo dugom zamišljenom nizu. Fotografija mu je također velika strast. U doba se “Zagrebačke krize” (1996.) kratko bavio i politikom kao gradski otac u Zagrebakoj skupštini. Vodio je i jednu radio-emisiju, “Ni mi je jasno”, na Radiju 101, koja se završila na nečuven način – tako da mu je glavna urednica upala u program i svom suradniku pred čitavim općinstvom počela prati glavu! (U pozadini su bile neke pare od feminističke internacionale koja Raosu nije mogla oprostiti što je tvrdio očito, naime da je abortus ubojstvo, i najgrublji oblik obiteljskog nasilja, a ne nikakvo “ljudsko pravo”). Jednu je sezonu (2013./2014.) istoimenu emisiju vodio i na MrežiTV-u, s podjednako nesretnim završetkom. Na sličan mu je način svojedobno bila ukinuta i emisija “Zemlja-zrak” s Mladenom Schwartzom, i to unatoč tome što je postala izvanredno gledana i čak kultna (ili baš zato). Često se pojavljivao i u Malnarovoj “Noćnoj mori”. Protekla je tri desetljeća živio uglavnom od prevođenja, pa je što s engleskog, što s francuskog i njemačkog preveo skoro tri stotine knjiga svih mogućih žanrova i s više stručnih područja. Dosad je objavio samo jedan znanstveni rad, riješivši stogodišnji problem izgradnje “svemirskog lifta” konceptom svog Sinkrodina, koji lebdi generiranjem dinamičkog uzgona. U skicama, međutim, ima još desetak znanstvenih radova s područja astronautike, ali ih zbog oskudice vremena i materijalnih okolnosti ne može privesti kraju. Živi u Hvaru i Zagrebu, ravnajući se prema zahtjevima

Ulomak iz romana Predraga Raos: ”Bijelo”, Izvori, Zagreb 2016.

Knjigu Bijelo i druge knjige Predraga Raosa možete naručiti ovdje: knjiga@izvori.com ili tel. (01) 6111 345