Što nas je dakle spriječilo da institucionalno, preko za to nadležnih organizacija, civilnih i crkvenih, kao i preko socijalnih službi, pomognemo tim ljudima, koji uopće ne spadaju u onu neugodnu vrstu koja na granici treba dobiti kundakom po zubima; bezopasni su, naši, i legitimno bespomoćni? Zašto se morala organizirati jedna gotovo gerilska akcija dostavljanja ulja, konzervi, i deka? Što nas je spriječilo da budemo socijalno empatična zemlja, pa još i oboružana katoličkim milosrđem, pa makar isključivo prema bijelcima, europejcima, onima s kojima dijelimo jezik, i domovinu? 

Moja kolegica, novinarka Maja Sever, nedavno je bila na Baniji, i ustanovila da ljudi žive bez hrane, vode, struje, prozora, djeca bez štednjaka, zimskih cipela i bez namještaja, pa sad gledam te fotografije, snimljene u selima koja su mi poznata, ili makar poznata po nazivima. Vidim da je odaziv izniman: sve skupa dramatično je čak i za hrvatske uvjete, ljudi se javljaju sa svih strana, šalju kaučeve i stolariju, novce, brašno i šećer. Ali pitam se što, pobogu, radi “Crveni križ”, da ne spominjem “Caritas”?
Treba li im slati nekakve molbe s tristo biljega, izlaze li na teren, kako funkcionira ta njihova humanitarna, i karitativna misija ako ove ljude niti tko obilazi, niti pomaže? To ne spada u raspravu o emigrantima, prema kojima ne treba imati milosti jer su lopovi, ubojice, i radno sposobni muškarci. Ovo su bijeli ljudi, prestari ili premladi, dominiraju žene, koje vrlo nalikuju na naše, ili nečije bake. To su i naša djeca, mršava, pomno začešljana, u najboljim trenirkama, odjevena za fotografiranje. Naše su i drvene kuće koje gube bitku s gravitacijom, limeno sjenilo oko sijalice nalik na tanjur, naša su vrata od lesonita, oderani zeleni kredenci, cerade i truli plotovi, ali prvenstveno lica, lica balkanske sirotinje, tipična za Hrvatsku, Bugarsku, ili Rumunjsku, nikako sjevernoafrička, ili južnoazijska.
Što nas je dakle spriječilo da institucionalno, preko za to nadležnih organizacija, civilnih i crkvenih, kao i preko socijalnih službi, pomognemo tim ljudima, koji uopće ne spadaju u onu neugodnu vrstu koja na granici treba dobiti kundakom po zubima; bezopasni su, naši, i legitimno bespomoćni? Zašto se morala organizirati jedna gotovo gerilska akcija dostavljanja ulja, konzervi, i deka? Što nas je spriječilo da budemo socijalno empatična zemlja, pa još i oboružana katoličkim milosrđem, pa makar isključivo prema bijelcima, europejcima, onima s kojima dijelimo jezik, i domovinu?
Nije to nužno pravilo, jer jer državno smo bezosjećajni, i sadistički nastrojeni generalno; ugajamo katoličanstvo mržnje, i državotvornost golog opstanka, ali u ovom konkretnom primjeru, primjeru Banije, Maje Sever, i najlonskih vrećica s hranom koje se svakog vikenda skupljaju pred zagrebačkim spomenikom fra Grgi Martiću, valja izgovoriti tu bezočnu istinu, da su ljudi o kojima je riječ, nastanjeni u selima koja su nakon rata pretvorena u vukojebine, najčešće Srbi.
A Srbima, kao ni ilegalnim emigrantima, nije uputno pomagati, nema ih se zašto obilaziti, a osobito ih je nepotrebno hraniti. Pa čak ni ako su jedva pokretni starci, ili teškim obiteljskim tragedijama pogođena djeca. Tomu ne služi naš hrvatski križ, Crveni, kao ni naš caritas, agape, ljubav prema čovjeku, i Bogu. Sve su to neprijatelji, neugodne pojave koje bi nas morale zaobići, da se konačno možemo koncentrirati na same sebe. Da se odamo neometanoj meditaciji na velikoj, zapuštenoj površini, na kojoj nas je sve manje. Nas, nekakvog rubnog i neugodnog naroda, koji se neprekidno i neumorno, doslovno i figurativno, bavi ekshumacijama. Vadimo te kosti iz zemlje, razgledamo ih. Sve to, što je već odavno mrtvo, što ne diše, rado ćemo drugačije presložiti, prepraviti. Poigrat ćemo se kosturima, tako ih je jednostavno, kad se umorimo, bilo kamo odložiti. Važno je da nema nikakve ljudske obaveze, da ni slučajno ne mahnemo kruhom prema onom koji nas nikad nije udario kamenom. Da ne umetnemo prozor na mjesto rupe u zidu, prekrivene daskama. Da usred munjevite obrazovne reforme ne primijetimo djecu koja uče pod svijećama, bez računala. Jer to su ipak “tuđa” djeca, nama je sve tako strašno tuđe; tuđi smo, na kraju krajeva, i sami sebi, jedino nam je bliska povijest, koju strahovito rado prepravljamo na najužasnije načine, kao nekakvu olupinu od automobila. Što, na kraju krajeva, zahtijeva mnogo manje truda od bilo čega što spada u spada u svijet živih, a upravo je odurno kako je jednostavna , i neobavezujuća, mržnja, od veličanja herojstva logorskih čuvara, do oglušivanja na bijedu onih kojima bi smrtna presuda mogao biti čak i pad temperature, obična kalendarska zima.