U Hrvatskoj nema punog političkog spektra. Ne postoji, recimo, radikalna ljevica, a radikalna desnica izrazito je prisutna. Koliko god realno nije brojna, strahovito je angažirana, jer se u pravilu radi o ljudima koji ne rade, nego su situirani na druge načine. Preranim umirovljenjem, stranačkom razmjenom usluga i dobara. Zbog te neravnoteže, desnica je prevagnula, pa su i tobožnje “lijeve” stranke pomaknute udesno. (Valja se samo sjetiti MIlanovićeve strategije pred posljednje parlamenentarne izbore, mahanja zastavama i povjerljivih razgovora s Klemmom). U tom smislu, gotovo je smiješno izjasniti se kao “ljevičar”. jer to danas u Hrvatskoj može značiti bilo što, bilo kakvu potrebu za normalnošću, i mentalnim zdravljem. To pitanje konteksta neizbježno je, ali istovremeno proizvodi nesporazume, s okolinom, ili sa samim sobom. Imam, na primjer, osjećaj da se ono što pišem ili izjavljujem smatra izrazito lijevim svjetonazorom, a u nekakvom mojem poretku stvari, baziranom na pretežnom značenju tih izraza, u najboljem slučaju pripadam lijevom centru; čak bi se moglo reći da se primarno radi o centru, tek potom o ljevici.

U tom smislu izbjegavam što je više moguće koristiti oznake “desnog”, i “lijevog”. Kao društvo, gotovo da smo antropološki degradirali, to je problematika sociološka prije nego politička. Jugoslavija iz osamdesetih godina prošlog stoljeća iz te je vizure počela izgledati kao Švicarska, a malo fali da postane Skadinavija.
Cijeli ovaj opširan uvod potreban mi je da objavim kako hrvatska “desnica” izrazito prezire, a povremeno i mrzi, umjetnost. Umjetnici, to su sisači državne sise, lumpenproletarijat koji ne zna pošteno zabiti motiku u zemlju. Zato se bez ikakve prepreke godinama srozavaju budžeti za kulturu, ministar tog najprezrenijeg ministarstva uspio je postati čak i čovjek koji se diči neonacističkim stavovima, i ne bi imao nikakve šanse za poziciju, recimo, službenika u nekom veleposlanstvu, a jedva da bi se mogao kandidirati i za mjesto gradskog pročelnika.
Mržnja prema umjetnosti, vjerujem proizlazi iz dva razloga: prvi je što umjetnici po svojoj psihološkoj konstituciji teško da mogu biti usmjereni “desno”, to jest radikalno desno. Drugi je da ono čime se bave često može biti razumljivo isključivo ako se barata s elementarnim obrazovanjem, što je automatski uvredljivo, jer hrvatska “demokracija” bazirana je na ideji da je upravo neobrazovanost, i vulgarnost, pa čak i nasilnost, konačno emancipiran i ravnopravan društveni segment.
Unutar takvog uređenja, pozicija većine umjetnika manje je ili više ponižavajuća. Muzičari ispred Glazbenog zavoda u svakom bi trenutku mogli završiti na cesti, skupa s violinama. Mog facebook prijatelja, pisca, jedna je knjižnica pozvala da kod njih nastupi na način da su mu objasnili da mu neće naplatiti upotrebu prostorije. Vrhunskim konceptualnim umjetnicima nude se poslovi s primanjem od 1500 kuna mjesečno, nitko točno ne zna od čega žive ozbiljni glumci, a sve tek postane strašno kad se ljudi razbole, ili umru. Malo nedostaje da ih se strpa u masovne neoznačene grobnice, nemaju otkud žderati vitamine, ili antikancerogene namirnice. Zna se dogoditi da nemaju ni za ogrjev, pa čak i ako su “priznati”, “etablirani” i “nagrađivani”; sve zbog toga postaje još samo nasmiljenije, i gore.
Preostao je svega jedan način (za razliku od SSSR-a, ili nacističke Njemačke, u kojima ih je bilo još relativno mnogo) na koji se umjetnik može pokazati korisnim. On je, naime, a riječ je uvijek i isključivo o kiparu, zadužen za besmrtnost, i povijesnu relevantnost. Prvenstveni mu je zadatak da, koristeći izrazito trajne materijale, kao što su kamen i bronca, u budućnost uvede začetnika države i njezine ideologije, Franju Tuđmana. Kako se radi o krajnje konzervativnoj osobi, i još konzervativnijem svjetonazoru, nužno je da spomenik bude krajnje doslovan, devetnaestostoljetan, da fizički utjelovljuje Tuđmana, pa čak i njegove ideje.

Iz ovih pretpostavki nastao je fenomen koji je u suvremenom svijetu valjda bez premca, proizvedeno je na desetke poprsja i statua pokojnog i prvog predsjednika, koji redom služe za ismijavanje, odlikuju se ne samo ružnoćom nego i karikaturalnošću, a neki od njih mogli bi se smjestiti u sam vrh popisa naružnijih spomenika na svijetu, i, osim što strahovito nagrđuju okoliš, predmet su najbizarnijih selfija, i masovnog zgražanja. Ne postoji na planeti državnik iza kojeg je ostao tako velik broj nakaznih utjelovljenja kao iza Franje Tuđmana, to je zasigurno globalni fenomen.
Razlozi toj pojavi složeni su, i ne pretendiram da ih ovdje mogu objasniti. Tiču se Tuđmana samog, njegovih obožavatelja i naručitelja, te kipara.
Tuđman pretendirao je slijediti model Josipa Broza Tita. Htio je bio karizmatičan, svjetski poznat državnik. Revolucionar koji istodobno puši kubanske cigare, konzumira državne vile na bajkovitim otocima, prijateljuje s holivudskim zvijezdama. Taj model nedostižan je koliko je i lažan, većinu svog života Tito nije proveo kao revolucionar, već kao oportunist, pa čak i zlostavljač. Ali bio je, zaslužno, povijesna figura, imao je neviđenu karizmu, kompleksnost, šarm i hladnokrvnost. Od takvih ljudi, a ne nužno od plemenitih dobrotvora, povijest se uglavnom i sastoji. Za besmrtnost nužan je specijalan PR, krhki i lijepi Guevara ubijao je suborce u čelo, iz neposredne blizine, Dolores Ibarruri, “La pasionaria”, bila je gadna baba nalik našim politički angažiranim ratnim udovicama. Iza njih nije ostala stvarnost o njima, nego mit, određeni ideal. Jer povijest laže, a besmrtnost je nemoguća.
Tuđman bio je anatomski izrazito asimetričan. Netko bi rekao da je bio fizički ružan, ali nikom, kiparima ponajmanje, ružnoća ne bi smjela biti prepreka. Patio je od rigidnog grča u predjelu vilice, zbog čega su mu usne bile izrazito obješene, i to nepravilno, na jednu stranu. Imao je oštar nos, oči skrivene naočalama. Verbalno bio je izrazito histeričan i agresivan, sadržajno uglavnom besmislen. Spadao je u rijetke ljude koji su tjelesno neugodni, već samom svojom pojavom. Čak na televizijskom ekranu, ostavljao je dojam kao da se neprekidno zapljuvava dok govori, razbacuje slinu na sugovornike, predmete koji ga okružuju. A govorio je mahnito, čak i prije halucinacija o vragovima, i perioda u kojem mu je konstatirana maligna bolest mozga. NIje imao kapaciteta, pa čak ni psihofizičkih predispozicija, proizvesti to ozračje superiornosti, smirenosti, i dominacije, svojevrsnu kolektivnu katarzu, za koju su bili nadareni ljudi poput Churchilla, de Gaullea. Što nije nužno njegova krivnja, jer okolnosti od tog vremena strahovito su se promijenile. Problem je što je Tuđman ustrajao na slici kakvu su imali ljudi u prošlosti, i na prošlosti općenito. On nije imao pojma kako izgleda suvremeni vladar, još manje što bi trebala biti vremenska prezentnost, sadašnjost.

Njegovi obožavatelji i nasljednici, naručitelji spomenika, imaju karakter horde, koja se prividno rukovodi sa svega nekoliko termina, kao dječji automobili na daljinsko upravljanje. Uz “državotvornost”, i “samostojnost”, tu je formula o “svemu hrvatskom”, tako eliptična jer nitko nema pojma o čemu svemu, pa onda neviđeno duge, na njemački građene složenice o neprijatelju, srbočetničkosorosevskojugokomunističkoudbaškom, verbalni materijal paronoje, kaotična izmjena samoglasnika i suglasnika muške nemoći; nelagoda starenja, impotencije, seksualne devijacije.
Njegovi sljedbenici eksplicitni su, uvijek izrazito glasni. Podanici nevažnog generala neprijateljske vojske, koji aktivno nikad nije postao ništa drugo, osim što je s obje ruke u zraku klicao protiv svoje dojučerašnje karijere, i emancipirao se od svijeta u kojem se odlično snalazio. Ali bez nužnih, i pitoresknih detalja. Šinjela preko ramena, oružja za pojasom. Bez smrtne opasnosti, apoteoze, rizika. Isključivo s traumom donjeg dijela vilice, koju je moglo izazvati bilo što, Tuđman je, kao i njegovim sljedbenici, silno blefirao u pokušaju da dosegne svoju revolucionarnu zvijezdu. S tim da oni belfiraju znatno više, i smjelo idu dalje. Ta nakupina kriminalaca, lažnih ili posve poremećenih ratnih veterana, žena koje se neprekidno izlažu silovanju, koje su uistinu doživjele, ali su s vremenom pristale živjeti u službi vlastitog seksualnog poniženja, i njegove ideološke manipulacije.
U tom svijetu naručitelja, nitko ne primjećuje da s Tuđmanom, idejom Tuđmana, skulpturom Tuđmana, nešto nije u redu. U prvom redu, to nisu osobito duhoviti ljudi. Kao i pokojni general neugodne vojske, neprekidno utvrđuju vlastite pozicije, brinu se jesu li dovoljno dominantni da zadrže pristojne prihode. Često, pretjerano često, govore iz pozicije osobne, ili obiteljske traume. Čak vrište. Premda nemaju pojma tko su zapravo bili preci koje pokušavaju naplatiti, ali djeluje im da je u pitanju izrazito unosna valuta. I oni bi pod svaku cijenu u povijest, kao Franjo Tuđman, samo što je on imao novaca, i time nije regulirao vlastite prihode. Njima, Franjo je koristan, nužno je postaviti Franju.
Njegovi nakazni spomenici svojevrsna su referenca, nulta točka od koje se određuju zasluge, i prihodi. Ružnoća, izobličenost, čak je i poželjna: valja provocirati one kojima je neugodno, nepodnošljivo. Demokracija mora biti mjesto u kojem će konačno prevladati moralna i fizička devijacija, to je ono što vjeruju da su desetljećima iščekivali.
Konačno, pozicija kipara, zbog koje sam započela ovaj tekst. Pristojni kipari, naravno, izuzeli su se od zadatka. Svima je potreban novac, ali valja odvagnuti po koju cijenu ga je moguće zaraditi. Ostali su oni slabije, ili nikako nadareni, uvjereni da imaju nekakve renesansne sposobnosti, ili da su makar slični Augustinčiću. U vlastitim radionicama, uz pomoć naučnika, proizvest će nešto što nalikuje i stodobno ne nalikuje na Tuđmana, određeni artistički kompromis sa stvarnošću. Mora biti moguće nešto isklesati, odliti, što će dovesti do ozbiljne zarade. Pa čak i s tim užasnim licem, koje izgovara šizofren tekst. Moralo je biti moguće pronaći kut iz kojeg postoji sklad, ljudskost. To je točka koju su tražili svi ti kipari koji su pristali, a nalikuju sudionicima u reality emisijama koji ne shvaćaju da su kamere uključene 24 sata dnevno, i da svaki medij diktira specifična ograničenja, čijim se kršenjem postiže neuspjeh, često i trajno sramoćenje.
Jednako kao što su Tuđman, i njegovi nasljednici, osudili umjetnost, umjetnost je osudila njih. NIje im dopustila da postanu besmrtni. NIje postojao iznos, čak ni s troškovima skupe bronce, s kojim je moguće naručiti Tuđmana koji će izgledati dostojanstveno, ili makar prihvatljivo. Nije postojao takav beskičmenjak među kiparima koji će ovakav posao obaviti s minimumom talenta, i maksimumom zanatske vještine. Oni koji su odbili, ili nisu željeli oblikovati Tuđmana, kao i oni koji su se tog posla svesrdno prihvatili, proizveli su identičan rezultat. Potpunu subverziju, objekt opće poruge.

Moguće je poniziti umjetnost, materijalno uništiti umjetnike. Moguće ih je svesti na smiješne, ili patetične, socijalne slučajeve. Ali treba se kloniti toga da se od njih naručuje besmrtnost. Jer rezultat može biti izrazito osvetoljubiv, pa makar posve slučajno. Vidjet će u vama jedno smiješno, nakradno ništa, kao što se vi vidjeli u njima. Osim što je njima “ništa” prirođeno, za to su utrenirarani, računaju na ništavnost vlastite biografije. Vaše “ništa”, “ništa” militantnih oficira koji rastjeruju starce u sjevernom, rezidencijalnom, dijelu grada, to što računate da će vas spasiti tona bronce, sav taj cirkus primitivne demagogije, može završiti izrazito gadno. Kao krupni otpad na javnoj površini, skandalozna pojava. tijelo koje nije sahranjeno, i uklonjeno, na vrijeme.
NIšta čovjeka ne može spasiti od averzije umjetnosti, jer ona je na kraju krajeva bezinteresna, isključivo se bavi vlastitim porazima. Ništa ne može promijeniti Tuđmana u očima kipara, pa čak ni onih koji su prihvatili narudžbu i uzeli novce. Osveta umjetnosti iznad je umjetnika samih; besmislena je, i nepredvidljiva, premda savršeno logična. Pritom se uopće ne radi o reciprocitetu, niti o nekakvim starozavjetnim metodama. Samo je nemoguće pogoditi istinu, ili stvarni karakter tog zgrčenog lica državnosti, definirati njegov strelovit uspon, koji proizvodi nepravdu, i nesreću.

O fotografijama

Fotografije kopirane su s googla, nasumičnim izborom, i isključivo kao ilustracija. Na žalost, nekamo se zagubila meni najdraža, betonski Tuđman koji negdje u Podravini vapi prema nebu s mahnito produženim rukama, u jednoj valjda nekakva predimenzionirana Biblija, u drugoj križ koji bi ga morao patosirati po svim zakonima ravnoteže. To je slika apokalipse, koja bilo kakav tekst čini izlišnim.

Još o radikalnoj ljevici

Ta radikalna ljevica s početak teksta, s kojom zapravo nemam ništa zajedničko, izrazito mi u Hrvatskoj nedostaje. U mojem neposrednom susjedstvu, Sloveniji, postoje ti upravo zastrašujuće organizirani mladi ljudi, koji su spremni prosvjedovati protiv bodljikave žice, kapitala, države i autoriteta. Čini mi se da je, za razliku od radikalne desnice, radikalna ljevica u prvom redu pobuna mladosti. A mislim da je gotovo nužno da mladost pobunjena, i nespremna na ustupke, i kompromise. Naša mladost, u Hrvatskoj, to ne čini, oni jednostavno spakiraju kufere i kupe autobusnu kartu. Slovenija nema značajan odljev mladih ljudi, neće ostati zemlja staraca. Bez obzira na trenutnu vlast, ima zaokružen politički spektar. Onima koji bi se vraćali u idealnu prošlost direktno su suprotstavljeni oni koji pod hitno žele idealnu budućnost. U tom gotovo mehaničkom sukobu događa se, valjda, izvjesno pročišćenje. Nakon kojeg svi donekle pronalaze ulogu u zemlji u kojoj žive, i nastavljaju živjeti. Istine radi, moram priznati da je, za razliku od naših neprekidnih performansa desnice, strahovito privlačan taj svijet mladih, ekstremne ljevice. Ti jezivo postrojeni mladići i djevojke, s kapuljačama preko lica, transparentima, palestinskim maramama oko vrata, sve je to beskrajna lutrija, svijet koji u trenutku može postati nasilan, ili posve indiferentan. Ali to je uobičajen rizik prepuštanja, dolaska narednih generacija. Između mladih, i starih pobunjenika, uvijek se valja odlučiti za mladost, pobuna je njezin prirodni izbor, biološka zadanost. Nikad se nisam istodobno osjećala tako onespokojeno, i sigurno, kao među njihovim anonimnim tijelima prekrivenih lica, strahujući od toga što im je sve moguće, i istodobno poznavajući taj svijet, kroz sjećanja na vlastitu sazrijevanje, u kojem je sve bilo tako jednostavno dostižno, opravdano, izrazito moguće. Hrvatska, dakle, nema ekstremnu ljevicu, pobunu koja pripada neposlušnoj mladosti. prirodnom trenutku u kojem se razvijaju krila. Umjesto toga, ima izrazito razvijen sustav ispada sredovječnih i starih, koji potražuju zagubljene privilegije, plinskim bocama prijete ukoliko im se ne povećaju ratne penzije, traže da se nazivi ulica prilagode njihovim povijesnim preferencijama. Najveći užas ove zemlje nije ni odsustvo perspektive, ni korupcija, ni demagogija. Najveći se užas krije u toj preraspodjeli pobune, strahovitoj šutnji i stuporu mladosti, i dominaciji istrošene, i odvratno manipulativne starosti.