Probudio sam se oko podneva 1. siječnja. Otišao sam na WC, povratio pa se umio, a zatim oprao zube. Uključio sam računalo da vidim s kojim vijestima krećemo u novu godinu.

Gledao sam u naslov i zadovoljno kimao glavom. Nešto se ovih dana šuškalo, a sada je potvrđeno: Za kulturu se ove godine izdvaja 30 % proračuna. Nastavio sam lutati po tekstu i ugledao: Jutra poezije u Zagrebu dobivaju dvanaest milijuna, a Virovitičke umjetničke večeri jedanaest. Uzeo sam mobitel u ruke i nazvao Roberta Roklicera, voditelja tih događanja. Bio sam silno uzrujan kada sam mu javio vijesti. Zašto Virovitici milijun manje? Bolje da nam nisu dali ništa nego što nas hrane mrvicama. Robert me smirio i rekao da će mi se javiti za minutu. Zatim je nazvao ministarstvo, izgrdio tajnicu i spustio slušalicu. Nekoliko sekundi kasnije nazvao ga je doministar, ispričao se i zamolio da se ne ljuti. Rekao je još da će Virovitičke umjetničke večeri dobiti trinaest milijuna i da mu je žao što je došlo do nesporazuma. Zatim su neko vrijeme pregovarali. Roklicer je inzistirao na dvanaest, a doministar na trinaest milijuna. Obrazložio je to većim putnim troškovima za goste pa je Robert teške volje pristao. Kada je završio razgovor, počeo je raditi na troškovniku. Izračunao je da glavnome gostu može isplatiti dvadeset tisuća kuna, ostalima koji čitaju po dvije tisuće, a posjetiteljima po tisuću kuna. Već prve sljedeće subote u Caffe bar Cug jedva se naguralo deset tisuća ljubitelja književnosti , a četvero ih nije ni uspjelo ući. Proračun za cijelu godinu je potrošen u jednom danu. Voditelj projekta Roklicer brzo je reagirao, nazvao  već spomenutoga doministra i zatražio još tristo šezdeset milijuna do kraja godine. Novac je za nekoliko minuta bio na računu udruge. Glavna gošća te večeri, Bernarda Kermend, sljedećeg je dana  u medijima izjavila da je rijetko kada čitala poeziju pred tolikim auditorijem.

Elatko Erjavec: Žene vole pametne muškarce, Humoreske i priče, Beletra 2018.