“Gdje treba održavati satove vjeronauka?” glasilo je anketno pitanje. Kliknem odgovor, pogledam rezultate (“U crkvi” više od 90%, “U školi” ni 10%) – i osjetim miris besmisla. Čemu sve to? Jesu li ankete, kako kaže Krleža, samo “suvišna dekorativna glupost”, jer ne mijenjaju ništa? I promičemo li svojim sudjelovanjem u njima jedino nečiji trenutni politički interes, bildajući iluziju da smo angažirani građani?

Kad je u pitanju vjeronauk u školama, doista se čini da nema te ankete i građanskog protivljenja koji mogu promijeniti njegov status jer je ukotvljen u Vatikanskim ugovorima. A problem s njima je što su realno “jednostranoobvezni”, tj. obveze pripadaju Republici Hrvatskoj, a prava Crkvi, pa tako:
– Republika Hrvatska “obavezuje se”, “priznaje”, “poštuje”, “jamči”, “osigurava” i ,naravno, “snosi troškove” svega i svačega što se Crkvi snilo/htilo;
– Katolička crkva “ima pravo”, “zajamčena joj je sloboda”, “može slobodno priređivati” i “osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati” štogod je “povezano s njezinim poslanjem”, tj. jača njen utjecaj i moć.

Temelj takvim pravima (povlasticama) Crkve položen je u Uvodima ugovora koji ističu “nezamjenjivu ulogu Katoličke Crkve u odgoju hrvatskog naroda” i tvrde da “većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi”. U političkom smislu narod čine građani kao samosvjesni pojedinci, neovisno o njihovoj vjerskoj i ikojoj posebnoj (dob, spol, klasa…) karakteristici. “Narod” pak na koji se misli ovim ugovorima definiran je u Deklaraciji “Gravissimum educationis” riječima: “djeca i mladi odgajaju se za građanski život kao članovi Božjega naroda”; “kršćanski odgojen pojedinac poučavan je kako se Ocu klanjati u duhu i istini… i kako rasti do punine Kristove”. Dakle, radi se o narodu kao pastvi, božjim ovčicama, a ne o narodu u duhu moderne demokracije. Konzekvencije ovog poistovjećivanja vjerskog i političkog pojma naroda te crkvenog i društvenog odgoja su: “nepotrebnost” građanskog odgoja i nasušna “potreba” vjeronauka u školama, omogućavanje terora i diktature Crkve nad ne-katoličkim narodom, i dvojba “pripada” li “većina građana” prvenstveno hrvatskoj državi ili Katoličkoj crkvi (pa Hrvat = katolik).

Jasno je odavno da su Vatikanski ugovori (narušavajući Ustav, kršeći neovisnost pravosuđa i obrazovanja itd.) mefistovski ugovori kojima je RH – kao moderna, građanska, sekularna, suverena i neovisna država – prodala svoju “dušu”. Za što? Da bi određene političke strukture podrškom Crkve osiguravale svoju vlast i kontrolu nad narodom.
Međutim, teško će se ikoja stranka ozbiljno zauzeti za izmjene ili raskid tih ugovora – zbog birača-katolika, na koje svi računaju, ali i zbog moći protivnika koji se, za razliku od RH, u svakom ugovoru debelo osigurao: “Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.” Dakle: valja dokazati promijenjene “prilike” (što je propušteno npr. za vrijeme recesije) da bi uopće započeli “pregovori”, koji pak ne uključuju mogući raskid, nego eventualno “prilagodbe”.

I što sad? Vjerovati da je nemoguće išta promijeniti, pognuti glavu i šutjeti? Usuglasiti se s Krležom da “ankete neće pomoći ništa, jer one mogu da utvrde samo to što i sami kažete da nije dobro”? Ili ipak ispunjavati ankete, peticije, kritizirati, buniti se, protestirati… su-oblikovati drugačiju političku svijest… I usuglasiti se s Radovićem: “Ne spuštajte ruke, ima još da se glasa.”