Kada je Veselko Tenžera počeo objavljivati kritike/prikaze pjesničkih zbirki u “Slobonoj Dalmaciji” imao sam desetak godina i moja jedina veza sa “Slobodnom” je bila: otići do trafike kupiti novinu i donijeti doma ili nekom u susjedstvu. Usput: tada vam nije padalo na pamet odbiti ili se izmotavati kad vas je susjeda poslala u dućan u bilo koje doba. Ko za vraga, u našoj maloj uličici nekoliko godina bio sam po dobi jedini sposoban za dostavu, pa sada, pred mirovinom, da je pravde upisali bi mi par godina radnog staža dostavljača.
Sada, u knjizi Šok običnosti čitam te Tenžerine kritike koje sam nosio pod miškom, čitam ih treći put i uvijek sa istim užitkom. Kao i ostale njegove knjige koje su demonstracija spisateljske moći, dobro pisanje. Ima tu prikaza bezvrijednih, mrtvih knjiga (umrle pri porodu), a Tenžerin tekst o njima je i danas, više od pedeset godina poslije, živ, svjež. Da se i ne govori o njegovim ocjenama i procjenama koje je vrijeme potvrdilo. Tako on upućuje ( jedan od niza primjera) na mlađe bosanskohercegovačke pjesnike sklone “individualnom govoru lirskog i meditativnog tipa”: Vešovića, Sidrana, Tontića, Stojića…pa sad recite da nije kužio stvar. Šok običnosti je i izvrstan vodič kroz poeziju od sredine šezdesetih do osmdestih godina, pa ako netko želi… Ukratko, Veselko Tenžera je škola za život pisanja, škola i za 21.st., pa je razumljivo da današnju Školu za život sve to ne zanima