Rođen sam 1962.

1980. postao sam punoljetan. Umro je Tito. I sve je krenulo ab ovo.

1990. ponovno resetiranje: raspad Jugoslavije i rat.

2000. dvadesetak dana prije isteka milenija umire Tuđman; opet sve iznova.

2010. nakon sloma Lehman Brothersa 2008., svjetska financijska kriza sasvim je u Hrvatskoj pomela marketinške fondove: poslovno, trebalo je krenuti od nule.

2020. CORONA-19

Kakav život!

Da sam živio u Danskoj, o kojoj čak ni sada pretjerano nema senzacionalnih vijesti, proživio bih ovih gotovo šest desetljeća uznemiren jedino invazijom potkornjaka i iščeznućem puhova u Sjællandu.

Ovako, svakih deset godina desio bi se povijesni auzmeš.

Jednom sam u šali napisao bilješku o otajnom ritmu hrvatske povijesti; jasno, posvećena je notornom broju 23:

23

Nedavno je Nada Mirković na svome Facebook-profilu citirala Ivu Andrića: „Svako pedeset godina na ovim terenima pametan usuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Iako rijetko komentiram, ovaj put nisam izdržao da ne dometnem: „Andrić grijesi, ali tek gematrijski. Pogledajmo: od 1918. do 1941. 23 su godine; od 1945. do 1968. 23 su godine; od 1968. do 1991. 23 su godine; Swoboda sad veli da ce RH u EU 2014. – nimalo slučajno, jer, opet su to 23 godine!

23 rulez!

Očito, hrvatskom poviješću ravna zakonomjernost magičnog broja 23; poznato vam je to gradivo: 23 kromosomska para, 23 na dresu Michaela Jordana, problematično poglavlje 23, 23 uboda na tijelu Cezara, 23., skriveno slovo hebrejskoga alfabeta… konačno, 0.666, kao rezultat dijeljenja 2 sa 3. Požurio sam s evom elipsom i uveo Nečastivog u pricu odmah u ekspoziciji, jer, pogledajmo, nisu to cista posla:

23 su godine i od revolucionarne 1848., te prevažne godine u kojoj se u Hrvatskoj ukidaju feudalni odnosi, a banom postaje Jelačić, pa do godine Kvaternikove Rakovičke bune, 1871.; od 1871. pa do godine rođenja – za nasu pricu nezamjenjivog – Gavrila Principa, 23 su godine; od te, 1894., pa do godine sutona Prvog Svjetskog rata, da završimo, 23 su godine.
Nije mi se dalo dublje u povijest, ali sasvim sam uvjeren da periodi presudnih događaja ovdašnje Kronologije bespogovorno poštuju ritam dvadesetrogodišnjih ciklusa.

Bilja Srbljanović u povodu drame „Mali mi je ovaj grob“ rekla je da je to drama i o nama, o ljudima koji žive „samljeveni sumnjom da sami ikada mogu upravljati svojim životima.“

Jednom, dvaput, prije no što se još jedno desetljeće skončalo u metežu, napisao sam o svemu ovome par pasusa koji su prizivali i ovu pošast, pandemiju:

Od moje osamnaeste do 2012., do moje pedesete, svako je desetljeće započinjalo anuliranjem svega prethodnog. Nemoguće je tu perspektivizirati život, planirati pa ostvariti neki životni naum: rekoh, u ovom se podneblju nitko nije rodio i umro u istoj državi, pa i ne čudi da se živi od danas do sutra s geslom Carpe Diem!, medievalno, kao u strahu od kuge, nespokojno, gotovo kao životinja, u vječnoj sadašnjosti, bez nade u budućnost, bez želje za pamćenjem prošlosti. I ta užasna količina stresa, privatnih i intimnih lomova kao refleksija općedruštvenih i povijesnih slomova na razmeđama svih tih desetljeća: pomišljam, što bi bilo da sam živio u Luganu, ili bilo gdje na ovom okruglom Svijetu gdje se ne mora svakih deset godina vikati: Auzmeš!, gdje postoji nekakav kontinuitet.

Globalizacija je sada konačno mundijalizirala ovu našu revolucionarnu praksu da svatko tko ovdje zasadi drvo za života dočeka da mu ga posijeku.

Nema više te moje atopijske Danske, tog izmještenog mjesta Lugana.

Sve je obuzeo svjetski vir.

Maelstrom.

Nema mira unter den Linden.