Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove U ogledalu uspomena (gradovi i lica)

Znati a ipak (misliti) da ne znamo, najviše je (dostignuće); ne znati (a misliti) da znamo, jeste bolest. (Iz indijske filozofije)

Ako otvoriš oči ka nevidljivom /Atomi svemira otkriće ti tajnu. (Farid ad-Din Attari, “Govor ptica”)

Na međunarodnom festivalu teatra MESS (Male i eksperimentalne scene), osnovanom još 1960, a koji i danas traje, upoznala sam osamdesetih godina i Boru Draškovića i Emira Kusturicu i još mnoge druge režisere i glumce.
Boro Drašković je pozorišni i filmski reditelj, rođen u Sarajevu, ali mislim da sebe nikad nije računao u bosanske autore. Ne sjećam se da li je i tada govorio ekavski, ali na intervjuima koje je dao nakon rata 90-ih, govori naglašeno ekavski, kao svaki novokomponovani Beograđanin sa “stranim” akcentom, upotrebljavajući povremeno tipično sarajevski vernakular.

SUSRET PTICA

Gledala sam samo film “Horoskop”, i bio mi je sumoran i dosadan. Kako nisam vidjela ostale, kao nijednu njegovu predstavu, ne mogu o njima ništa reći. Imala sam, pak, prilike da ga susretnem i da uočim da je veoma inteligentan i obrazovan. Puno je putovao i upoznao mnoge pisce i režisere. Predavao je režiju na Akademiji u Novom Sadu; čini mi se da mu je jedan od studenata bio Pašović. Bilo je davno, a pošto me to nije zanimalo, prošlo mi je kraj ušiju. Zanimljivije mi je bilo njegovo oduševljenje Peterom Brookom, čije sam skoro sve predstave gledala u Parizu, u Théâtre des Bouffes du Nord, od 1979, a vidjela sam i neke njegove filmove, kao što je ”Moderato Cantabile”, snimljen po knjizi Marguerite Duras, kao i “Mahabharata”, inspirisan istoimenim indijskim epom, jednim od dva najznačajnija (drugi je Ramayana), koji je Brook režirao od svoje devetočasovne predstave.
Gledala sam i film “La Conférence des oiseaux” (1979), “Susret ptica”, filmovanu Brookovu pozorišnu predstavu, inspirisanu sufizmom i djelom “Mantiqa at-tayr” (Logika, govor ptica), perzijskog pjesnika Farida ad-Dina Attara (1145 – 1221). Nisam se tad slagala s autorovom vizijom mističke poeme, činila mi se apokrifnom, jer sam u to vrijeme intenzivno izučavala sufizam, čitala naravno i Attara, spremajući doktorat na Sorboni iz oblasti sufijske poezije.
Djelo “Mantiq at-Tayr” (prevedeno na francuski ranije kao “Conférence des oiseaux”, ”Konferencija, sastanak ptica”, danas kao “Langage des oiseaux”), pisano je u formi mesnevije (svaki stih se rimuje), a ima oko 4.500 bejtova-distiha. Ta alegorijska poema govori o trideset ptica (perzijski simurg, igra riječi), koje simboliziraju derviše; te ptice, predvođene duhovnim vođom, odlaze u potragu za sveznajućim vladarom, predstavljenim čarobnom, mudrom pticom Simurg (Simorg), iz perzijske mitologije, koja je kod sufijskog pjesnika Attara simbol svjetlosti, iluminacije, znanja, jedine Istine… Bog je svud oko nas, on je Svemir. Na kraju će te ptice naći sebe, kad na kraju puta nađu pticu Simurg, to jest naći će Boga u sebi, kako bi rekli drugi zaljubljenici Istine.
Najstarija legenda kaže da je ptica Simurg (Simorg) živjela 1.700 godina prije nego što se utopila u plamenu, dok je u kasnijim mitovima predstavljena kao besmrtna ptica, koja sve vidi, može i zna. Od nje zavisi život na zemlji. Prisutna je i u “Šah-nami” perzijskog autora Firdusija. Njegova Sumurg-ptica je čula plač carevog djeteta, koga je car ostavio na nekoj planini kad je vidio da je Albino, što je za cara značilo da je to đavolov znak. Simurg-ptica je doletjela do njega, spasila ga, odgojivši ga na visokoj planini gdje je živjela.
Jezik poezije doprijeće do srca onoga koji zna slušati
Farid ad-Din Attar, “Govor ptica”
Boro Drašković je i sam bio oduševljen Indijom, dalekoistočnim filozofijama, hrišćanstvom, Biblijom. Ali ne i sufizmom. Po intervjuima koje sam nedavno slušala, postao je veliki vjernik i stalno govori o duhovnosti i o duši “koju čovjek nikad ne smije izgubiti, ma šta da se desi”. Tih, osamdesetih, možda i sredinom sedamdesetih, pozvao je Petera Brooka da održi predavanja njegovim studentima u Novom Sadu, na šta se ovaj začudio i nije vidio razloga za to. “Šta ću ja tamo?”, pitao je Draškovića, na što je ovaj odvratio: “Ako vi dođete u Novi Sad, s vama dolazi i 400 godina Shakespearea.”
Petera Brooka svi opisuju kao jednostavnog i plemenitog čovjeka, nepotrebno naglašavajući da je genijalan režiser, engleskog porijekla koji živi odavno u Parizu, a koji je uticao na ogroman broj drugih režisera.
Čuvši duhovito obrazloženje jugoslovenskog režisera, Brook je našao vremena i susreo se sa studentima u tek osnovanoj Akademiji u Novom Sadu (tačnije, osnovanoj 1974). Njima je, navodno, poručio: “Slijedite najvažniju istinu: vašu vlastitu”. Ja nikad nisam razumjela šta to zapravo znači. Slijediti vlastiti put, na koji su nam ukazali učitelji, oni koje smo odredili kao učitelje, biti svoj, neovisan, slobodan, to sasvim dobro razumijem.
I za Draškovića je, nedvojbeno, važila ta, “svoja istina”, dok je život po njemu bio monolog i proces stvaranja samog sebe.
Za vrijeme boravka u Indiji nazvao je Satyajit Raya, jednog od najvećih redatelja svijeta, i zamolio ga da se vide. I Ray ga je pitao zašto bi to želio. Drašković je htio da mu ponudi razgovor o šahu – što je bila strast ovoga indijskog genija, autora čuvenog filma “Partija šaha”. Naš režiser se, međutim, u posljednji čas predomislio i rekao mu da želi da razgovara o fotografiji na kojoj je vidio indijskog režisera s Bergmanom, kako se cerekaju, nazvavši to “visokom inteligencijom smijeha”. Ray mu je odvratio: A šta sada radite?
Ako bismo pokušali objasniti kako je srpskom režiseru, koji je ipak bio veoma vezan za Sarajevo, uspijevalo da stupi u kontakt sa svim velikanima sa kojima bi to poželio, mogli bismo slobodno reći da je bio hrabar, vispren, originalan, i nadasve lukav. To je bio kao čovjek, ali možda ne i kao režiser, jer su mu predstave i filmovi bivali zabranjeni. Tu karakternu crtu odavalo je i njegovo pomalo lisičije lice, i njegov prilično unjkav, može li se reći sluzav glas?
Sam je želio biti slobodan. Nisam sigurna da je to i bio, osim možda u crkvi. I u svom hramu, pozorištu. Tita je smatrao velikim diktatorom, sad to otvoreno može govoriti, a i govori u intervjuima. Čini mi se da je jednom naglasio da je slobodan čovjek slobodan samo u svojoj profesiji. Njegovi najpoznatiji filmovi su “Horoskop” (1969), “Nokaut” (71), “Usijanje” (79), “La vie est belle” (84), a pročitala sam negdje da je 1995. napravio film “Vukovar”. To je navodno “obična ljubavna priča između Hrvatice Ane i Srbina Tome, prekinuta građanskim ratom”. “Volim” tu sintagmu “građanski rat” koji možda dosta kaže i o rediteljevom odnosu prema tom iskrvavljenom gradu, odnosu prema zločincima i zločinima, o čemu nema ni riječi u njegovim intervjuima gdje litaniše o duši i spasu duše.
Što ranije nije pominjao. Barem ne preda mnom. Koliko sam iz srpskih medija shvatila, film “Vukovar” je prikazan u Rusiji, u Poljskoj i u Srbiji, možda i negdje drugdje, što me ne zanima. Ali viđati ga, razgovarati s njim, bilo je vrlo zabavno tih osamdesetih godina. Bilo je mnogo zajedničkih tema koje smo izmijenili. Imala sam dojam da svaka, i najobičnija njegova riječ djeluje kao poslovica, ne samo da je bilo mudro to što kaže nego izgovoreno tako kao da je u pitanju velika Istina, pored tog što je u tonu bilo i ironije.
Istovremeno mi je pričao razne anegdote o svemu i o svačemu, pominjao knjige koje je volio, ili nije volio. Pored velikog obrazovanja, imao je istančan ukus za umjetnost, što je naravno bilo vrlo prijatno svakom sagovorniku, pa i meni. Nije pokazivao direktan strah od komunizma, niti se izražavao otvoreno protiv tog režima, ali je izgledao itekako uplašen, i to ne samo komunizmom i Titom. Ko zna čime? Meni je takvu osobu odavao i kad se najsmjelije šalio, ne krijući zgađenost svim totalitarizmima svijeta.

Ono što znam u šezdesetoj, znao sam i kad sam imao dvadeset godina. Četrdeset godina dugog, nepotrebnog rada na istini. (Cioran)

Za vrijeme MESS-a otišla sam jednom na piće u Slogu sa svojom pariškom prijateljicom Claude Coustu, koja je bila selektor Festivala u Nancyu, i tako se već sredinom sedamdesetih zadesila u Sarajevu, gdje je potom stalno dolazila. Može se desiti da se u tom času u Slogi davala neka predstava koja je bila u takmičarskom programu, pa smo se zato tamo našle, a ne u nekom drugom baru. Ja sam u Slogu uglavnom odlazila kad bi Claude bila u Sarajevu, jer su joj se taj klub i bar jako dopadali. Poslije predstava smo išli na večeru, Kod Nurije, na Baščaršiji, ili Kod Keme na Vratniku. Tu su večerali, mezili i “akšamlučili” do zore mnogi gledaoci i učesnici MESS-a.
Pored nas se za šankom bara Sloge odjednom stvori Rade Šerbedžija. Naručio je za sebe piće i pijuckao sam kraj nas. Claude, koja je prilično znala naš jezik, okrenula mu se i rekla da je Francuskinja, selektor Festivala u Nancyu, i čestitala mu na glumi, koja ju je još ranije dojmila. Šerbedžija ne reče ama baš ni riječi, i brže-bolje zgrabi svoju čašu sa šanka i doslovce pobježe od dvije “silovateljice”. Ja svakako nisam imala namjeru ni da mu se divim, ni da ga kritikujem, iako volim njegov glas kojim govori stihove, dubok, kao s onog svijeta, mističan, iako se ne čini da je on mistik. Odličan filmski glumac kog na sceni nikad nisam vidjela. Tad sam se ipak iznenadila glumčevoj reakciji prema jednoj strankinji. Mora da je to značilo ono naše čuveno: Nek’ si selektor, ko te je..!
Viđale smo ga potom gotovo svaku veče u društvu zajedničke poznanice, nakon predstava, najčešće u Pozorištu mladih, tu je slavni glumac bio vjeran gost sićušnog bifea, u koji jedva stanu dva, tri čovjeka. Poznanica je uredno imala velike tamne naočale, kao i svaka holivudska diva – inače joj je profesija bila daleko od teatra i filma – ne vidjevši nikoga, podignute glave, ali i dalje vrlo prepoznatljiva lokalna zavodnica. Mada joj niko nije tražio autogram. Pa ni Glumcu. Koji je izgledao istovremeno i distanciran, i prisutan, i “opušten”.
Još jednom sam imala priliku da vidim i slušam Radeta Šerbedžiju izbliza, a to je bilo u Parizu. Rat je bjesnio u Bosni, Sarajevo opkoljeno, poniženo, izmrcvareno. Bilo je neko “sijelo” o Balkanu i Bosni, u nekoj omanjoj sali UNESCO-a, gdje je Šerbedžija ronio suze nad Jugoslavijom, ni ne pomenuvši barbare koji ruše Sarajevo, otvaraju logore, siluju žene, uništavaju sve pred sobom, uništivši naravno prvenstveno Jugoslaviju. Srećom ne pomenuvši ni “građanski rat”, jer bih intervenisala, iz prvog reda gdje sam sjedila. S njim, za katedrom, bio je veliki filozof, Edgar Morin, koji je mačku nazvao mačkom, kako kažu Francuzi, tj. rat u Bosni agresijom. Ne sjećam se da li je u tom času “veliki” Tuđman već imao svoje logore u Hercegovini, ali sigurno situacija u Hrvatskoj nije bila predivna nikome ko nije bio čistokrvni Hrvat. Što nije bio razlog da se ne osude u tom krucijalnom času barbari koji uništavaju Sarajevo i koji su prvi počeli krvavi pir.
Čovjek koji drži do sebe čuvat će se i najmanjeg cinizma barem kad je riječ o žrtvama, dočim će nitkov upravo tu razotkriti svoju ništavnu dušu …takve srpsko-hrvatske braće na ovim kužnim prostorima ima i previše da to postaje način mišljenja, pa je ovdje uvijek šokantnije ako se neki autor zalaže za nešto dobro i pokazuje barem malo ljudskosti. Mirko Kovač
Godine 1985. budući Nemanja Kusturica je predsjednik žirija na MESS-u. Mislim da je tad vidio samo jednu predstavu, a i tad je zurio više u “kičasti” plafon Narodnog pozorišta, nego u scenu, sjedeći kraj mene i svog kuma Vučelića, koji je izigravao slobodoumnog, dekadentnog, disidentnog novinara NIN-a, “najdemokratskijeg sedmičnog lista”. Ovaj će poslije nekoliko godina podojiti svog kuma i učiniti ga konvertitom, većim Srbinom od svih srpskih popova.

KO JE TO?

Ima ljudi koje bi najbolje bilo zaboraviti, nikad ih ne pomenuti, a kad ih se neko sjeti, upitati: “Ko je to?”
Mirko Kovač, s kojim se slažem i u ocjeni “naših” nitkova – intelektualaca koji su se naročito proslavili zahvaljujući klanju u Bosni i svojim “rječnikom jeze”, za te jadnike će reći: Možda je doista otmjenije ne baviti se “pisanijama” ovakvih tipova, a njihove izjave ignorirati, pa ipak mi se čini netko mora to duhovno sakaćenje registrirati, makar prezirno i ironično, jer riječi takvih kretena nisu posve bezazlene, to prije što znaju pasti na plodno tlo.
Slažem se i sa H. M. Enzensbergerom, po kome intelektualci koketiraju sa zlom, pokazujući “notornu ljubav prema zločinu, prema sotonskom autsajderu, prema razaranju civilizacije”. M. Kovač se sjeća genija koji su ašikovali sa zlom i tuđom smrću, pa i A. Bretona po kome se nadrealističko djelo može lako ostvariti ako se s pištoljem u ruci izađe na ulicu i nasumce puca po svjetini. A Céline je zamjerio njemačkom kolegi nacisti što vojnici nisu djelotvorniji u pokolju Jevreja. Pišući o intelektualcima i zlu, Mirko Kovač će zagradu o geniju i zlu zatvoriti riječima da takvih primjera ima beskrajno, budući i da je “povijest intelektualne nastranosti gotovo beskrajna”.
I Nemanja Kusturica spada u intelektualce koji po Kovaču pripadaju “kulturi zla”. Nazovimo ga intelektualcem, mada to nije prava riječ, niti je to obrazovana – osim filmski – niti je to inteligentna osoba, obdarena sposobnošću rasuđivanja i analize djela i događaja, bilo istorijskih bilo političkih. Lukavstvo i inteligencija nisu jedno isto.
Na molbu nekih prijatelja, davno sam pokušala analizirati, prilično suzdržano i hladno tog sineastu-posrbicu, poškropljenog nagradama, eurima i rubljama, čiji mi se lice oduvijek činilo idealnim za uloge zločinaca. Koje je napokon briljantno i odglumio više puta u filmovima koje nije on režirao. Tim želim naglasiti da je svaka, pa i ova osoba odgovorna za vlastiti izgled, a Nemanja gaji takav izgled od najmlađih dana. Vremenom će to i podvlačiti, naprosto time “mahati” kao svojevrsnim trofejem. Filozofi bi dodali da fizički izgled sineaste sasvim odgovara njegovom habitusu i retorici kojom se služi.