Zbog nekih specifičnosti svoga organizma, trebala bih jesti četiri puta dnevno, male i sadržajne obroke. Otprilike: bistre i guste juhe, kaše, neljuštenu rižu, kuhano bijelo meso, malo kruha, kompot, čajne kekse bez šećera, ribu na lešo, blitvu s maslinovim uljem, prešane sokove, dosta sirovoga i miksanoga, slanutak, leću, bosanske pite i jogurt, takve stvari. Međutim, ja volim čvarke, dimljenu slaninu, svinjsku mast, janjetinu, prasetinu, roštilj, nadjevenu patku, kunića na saftu, grah salatu s crnim uljem, fišpaprikaš, gulaš od divljači, nadjevene i slatke kolače,kadaif i baklavu, sve vrste tijesta, krastavce s vrhnjem , šopsku salatu, dinju i pršut, grožđe, breskve i kruške, smokve, pivo i slatkasta (mirišljiva) vina na kraju objeda.
Jasno je da iz ovog “gastrolatrijskog konflikta” ide veliki dio moje zlovolje na dnevnoj bazi. Volim jesti, no kuhanje doživljavam kao priličan gubitak vremena, s obzirom na to da većinu mojih jela valja držati na oku za vrijeme pripreme. Imam mnogo uništenoga posuđa u kući, a neke najmaštovitije kletve izmislila sam iznad plinskoga štednjaka. Mama me godinama ispomaže u kuhanju, slanjem gotovih obroka (hvala joj), dok se za kolače brinu uviđavne prijateljice i susjede. Ona Fosterova knjiga JELO IZA SAMOSTANSKIH ZIDINA, stalno mi je na oku, dok pojedine dijelove znadem gotovo napamet. Od Grassovih romana, LUMBUR mi je najdraži zbog gastrolatrijskog konteksta. Iz nedjeljnih novina uvijek uzimam dodatke o hrani i prehrani, s receptima, koje rijetko čitam i primjenjujem, ali neka se nađe, zlu na trebalo.
Rekla bih da imam pedesetak gastrolatrijskih pjesama, kao i novelu LUKOLOV NOS, objavljenu u nedavno oknjiženoj zbirci kratkih priča. Razumijem gurmane, volim ih više od erotomana i podržavam njihove opsesije. Uglavnom, sva ta raspredanja o jelu dolaze stoga, što ne podnosim osjećaj gladi. To mi jednostavno kvari karakter i uništava dan. Radim nešto, ogladnim i spopadnu me sumanute misli, primjerice: Je li ono Tuđman zbilja pisao poeziju, a Klinda falšala u crkvenom zboru i inače, ili mi se samo tako čini? Je li zbog samih stvari umjetnost na niskoj grani, te postaje predmetom sprdačine? Zamalo bih priznala da je ona debilinjava reklama točna: Kad si gladan, nisi svoj. Padaš u vlast demona, progone te životni nakaradnjaci i literarne fikcije.
Uglavnom, mrena na oku može se ublažiti povećim količinama sirove mrkve, pa jednu takvu, iz seoskog vrta, upravo žvačem. Jela sam relativno puno, teleća rebra sa zapečenim krumpirom i keljom, salatu, komad torte, lubenicu. Bacila sam bila onaj papir od zadnjeg gastro-pregleda, ne mogu si pomoći, kuća mi je zakrčena a pamćenje selektivno. Mislim da nikada nisam bila do kraja poslušno stvorenje, budući da ljudi toliko vole “postrojavati” i pametno savjetovati druge, u rasponu od juhe do cjepiva, da to u meni automatski izaziva jak otpor.
Gledajte, stvarno mi je svejedno, na pragu osmog desetljeća, koliko bi mi zdrava prehrana produljila život. Imala sam ja svojih trenutaka, kao ono na Kosovu, s pjesnicima stare garde, kad rahmetli Kontesa veli krčmaru: “Daj , života ti, turni neko prase u rernu, dok pričamo, ogladnjet ćemo na kraju od mudrovanja i rakije! Nemoj da se muvaš okolo ovako beslovesno!”. Smijem se tome pečenju i odmah sam bolje volje, Pazit ću koliko mogu, to jest minimalno, da si žlicom ne iskopam humak. Aman, kakve li teme, neću paziti, ugodit ću si kako znam i umijem, a i ovo uspomensko piskaranje valjda je dio te priče.
Odoh ja, čujem da grožđe šara okolo Dvora, pa da provjerim prije čvoraka. I oni su bogami, pravi gurmani, skidam im šešir u znak priznanja ,uz mrvu neizbježne zavisti!

8. kolovoza 2021.F. G.