Joe Matošić (pravo ime Josip), hrvatski publicist i novinar (Zadar, 8. V. 1890 – Zagreb, 3. V. 1966). Studirao pravo u Beču i Zagrebu. Javio se 1914. proznim tekstovima u Vihoru. Pokušao pokrenuti prvi hrvatski futuristički časopis Zvrk, ali on zbog početka I. svjetskog rata nije tiskan. Nakon rata djelovao je kao novinar i urednik listova i biblioteka: tjednika Hrvatski borac (od 1923), Danica (1934–40), Hrvatske političke biblioteke, te antologijskog izbora Klasici svjetskog humora (u 12 knjiga). Autor više djela političke publicistike: Krvava Bugarska (1925), Benito Mussolini (1928), Borci, buntovnici, vođe (1938), Nauka o govorništvu i antologija svjetskih govornika (1939). Objavio je i roman Sumrak Habsburga (1930) te Leksikon mudrosti (1960), zbirku misli, aforizama i paradoksa državnika, pisaca i dr., u originalu i prijevodu. Poticao je i vodio mnogobrojne polemike u zagrebačkim novinama.

„Big Joe“ je brzo potezao revolver, ali je imao i veliko srce. Za jedne posjete Beogradu slučajno je nabasao na Tina, boema ali i beskućnika u to vrijeme. Big Joe Matošić mu je našao mali stan i platio svojim novcem kiriju za nekoliko mjeseci unaprijed. U obližnjoj Kasini mu je dogovorio i besplatnu ishranu. Zatim je otišao u knjižaru kod Cvijića, te mu ugovorio štampanje jedne, već pripremljene, zbirke poezije. Big Džo je bio tako velik da je jednom nogom stajao u Zagrebu, drugom u Beogradu a „muda je ladio“ iznad Sarajeva. Šalu na stranu, on je svom prijatelju Tinu Ujeviću uspio na brzinu srediti honorar za prevod jedne knjige sa francuskog jezika.Tako to rade ljudi „od akcije“ za svoje prijatelje. Ovako veliku gestu bi danas, možda jedino bio u stanju napraviti big Džo Bajden (Joe Biden).

Zaboravljene knjige: JOE MATOŠIĆ – Antologija svjetske literature o ljubavi

Ima toliko vrsta ljubavi da se ne zna kojoj bi se priklonio. Odvažno se i smiono zna da nazove „ljubav“ svaki ushit i zanos nekog trenutka, odnošaj bez naklonosti i ljubaznosti, želja neka bez poštovanja, ceremonije udvarača i gizdelina, suhoparna navika, romantična fantazija i maštanje, neki hir slasti iza koje slijedi ogavnost: ovo se ime daje hiljadama tlapnja, varka i himera.

Ako li koji filozof hoće da do dna ispita ovu materiju, koja je malo filozofska, mora da razmišlja o „Simposiumu“ Platona, u kome Sokrat, časno zaljubljen u Alkibijada i Agatona, raspravlja s njima o metafizici ljubavi.

Lukrecije stoji uporno na stanovištu fizičke ljubavi, a i sam Vergilije slijedi stope Lukrecija: „Amor omnibus idem“. Uskoro će zazvoniti i Petrarkini soneti, te će se na sceni uz Dantea predstaviti Laura i Beatrice. One će postati i ostati nove muze poezije – sve do danas. Literatura je slavila mnoge ljubavne parove. Učitelji su Abelard i Heloise, učenici njihovi Hamlet i Ofelija, pa onda Romeo i Julija, Otelo i Dezdemona a već se smiju vesele žene Widsorske.

U nastavku je tekst koji sam za vas preveo sa njemačkog jezika, a govori o ljubavi:

Šta je ljubav, Sokrate?

Kako su poznati filozofi razmišljali o ljubavi

Nora Kreft u razgovoru sa Christianom Möllerom

Kierkegaard, Simone de Beauvoir, Freud: sedam mislilaca je Immanuel Kant u knjizi „Šta je ljubav, Sokrate?“ Nore Kreft pozvao, na jedan fiktivni razgovor kako bi sa njima istražio prirodu ljubavi. Čak i ljubavi u doba aplikacija za upoznavanje (Dating Apps).

Immanuel Kant poziva na svečanu večeru. On želi više saznati o ljubavi i poziva Sokrata, Augustina, Simone de Beauvoir, Sørena Kierkegaarda, Sigmunda Freuda, Maxa Schelera i Iris Murdoch u Königsberg.

To je scenario koji se odigrava u knjizi filozofkinje Nore Kreft: „Šta je ljubav, Sokrate?“ Kroz izmišljene razgovore žele veliki mislioci i misliteljice ući u trag prirodi ljubavi i pri tome iznose svoje teorije i ubjeđenja.

Prije svega oni su iznenađeni pozivom, jer Immanuel Kant nije bio posebno zainteresiran za temu ljubavi. „Jer mu je bila moralno sumnjiva“, objašnjava Nora Kreft. „On je mislio, barem u nekim njegovim spisima, da je ljubav jedna čista sklonost i kao takva niti stvarno racionalno razumljiva niti osobito moralno korisna.“

Za Kanta se dobra odluka uvijek temelji na razumu: „Za njega bi zapravo bilo interesantno pitanje, da li možemo zamisliti jednu situaciju, u kojoj je ljubav tako racionalna, da je djelovanje iz ljubavi i slijeđenje kategoričkog imperativa, zapravo isto.

Sokrat je vidio ljubav kao sredstvo za postizanje cilja

Posmatrano kroz Sokratove naočale, ljubav se ne čini moralno upitnom. Sa našim današnjim predstavama o romantičnoj ljubavi ona nema mnogo veze: „Sokrat je mislio, da je naša sreća sadržana u mudrosti i da je ljubav naposlijetku jedno stremljenje ka sreći – kao zapravo i sve druge težnje i želje kod ljudi uopće“, smatra Nora Kreft. Voljeti drugog čovjeka, pomaže nam, po Sokratu, da postanemo mudri. „Onda nas drugi ljudi, u koje smo se zaljubili, smatra Sokrat, podsjećaju na ideje, koje u nama drijemaju, a koje smo zaboravili.“

Kada na primjer vidimo jednog lijepog čovjeka, on nas pri tome podsjeti i na ideju ljepote.

To da se ljubav shvata jedino kao sredstvo, da se svijet bolje razumije, naravno to ostaje kao nešto što je neosporno. Uporavo od mislilaca 20. stoljeća je Sokratu više puta prebacivano, da on smatra voljenu osobu kao sredstvo za postizanje cilja i time naposlijetku zamjenljivom.

Tako argumentira tokom Kantovog večernjeg druženja na primjer filozof i sociolog Max Scheler (1874 – 1928). On naglašava da je odlučujući faktor ljubavi nezamjenljivost voljenog čovjeka. „Prema njemu se radi o tome, da se ukaže na to, da kada mi nekoga volimo, gubitak voljene osobe ničim ne može biti zamijenjen“, kaže Nora Kreft. „Kada mi nekoga izgubimo, na primjer kada roditelji izgube dijete, onda zapravo ništa ne može nadoknaditi taj gubitak. Čovjek može naučiti, sa tim da živi. Ali ne može dobiti ništa, što bi moglo učiniti da se taj gubitak poništi.“

Aplikacije za upoznavanje ne mijenjaju ljubav

U vezi sa nezamjenljivošću diskutiraju filozofi o aplikacijama za upoznavanje (Dating Apps), jer, kako naglašava Nora Kreft, „osobe koje u njima uzimaju učešća, na prvi pogled su predstavljene kao ekstremno zamjenljive. Kao proizvodi u jednom Supermarketu, kako kaže Max Scheler.“

Iako u „Modusu“ aplikacija za upoznavanje zaljubljivanje nije predviđeno, to ne znači, da se čovjek ne može u nekoga zaljubiti, koga je preko jedne takve aplikacije upoznao, smatra Kreft.

Čovjek u vremenu poliamorije i aplikacija za upoznavanje ne treba neizostavno jedno novo poimanje ljubavi:

„Nisam sigurna, da li mi trebamo jedan novi pojam ljubavi. Zapravo vjerujem, da mi još baš onako volimo, kao što smo ljude uvijek voljeli. To je kod ljudi neka vrsta osnovne komponente. Također vjerujem, da to još znači, da mi svoje voljene uvijek doživljavamo kao nezamjenljive.“