Svatko ima svoj đir, pa tako i ja, uz paleontologiju i glupe filmove. Sve je počelo od Queen i Psihomodo Pop, tj. njihove obrade Ramonesa I Love Her So. Uz Psihomodo Pop, tu su bili Hladno Pivo, TBF, Laufer, LET3, kao i Sex Pistols, Clash i Black Sabbath. Često bi, tada još dijete, slušao bi Eminema, Effell69 pa zatim Iggy Popa i Slayer, a kako sam odrastao, prevagnulo je ovo zadnje (premda je pjesma The Riddle od Nika Kershawa moj guilty pleasure, bez obzira tko ju je obradio). Bitan čimbenik je imala televizija, točnije soundtrackovi filmova kao i video & računalnih igrica. Gledajući takve filmove, utjecali su na moj glazben ukus, pri čemu moram spomeniti anegdotu, kada sam kao dijete od 7. godina gledao film Ace Ventura. Tu je bila čuvena scena kada se pojavljuje death metal bend Cannibal Corpse, a meni kao djetetu od 7.godina taj prizor mi je istovremeno djelovao stran i poznat; po prvi put vidim takvo nešto, a opet mi je poznato od nekud. Takav osjećaj sam doživio uz punk (pogotovo Stooges), heavy rock 70’ih kao i hibrid ova glazbena pravca, popularan početkom 90ih.
Iako su Beatles i Rolling Stonesi dva najveća rock sastava, u mom slučaju, to su Black Sabbath i Stooges.
S Black Sabbathom sam se susreo kada sam imao 10.godina, zahvaljujući radio emisiji Vrijem Vinila, gdje je kao jingle svirala Lord Of This World. Kasnije, moj brat je nabavio cd Paranoid, a poslije, igrom slučajnosti, na TV-u je rock dokumentarac, a jedna epizoda je bila posvećena upravo njima. Iako sam averziju prema metal glazbi, jer sam bio pod utjecajem Crkve, da bi na kraju shvatio da je ustvari Crkva ta koja učinila najviše sranja u povijesti.
Iako sam Iggya zavolio kao dijete, najbolji uvod u njegov opus je bio film Golden Velvet, koji sam gledao kada sam imao 13.godina. Film je govorio o odnosu Davida Bowiea i Iggy Popa, koji je u filmu preimenovan kao Kurt Wilde. Kao i Cannibal Corpse u Ace Venturi, bila je scena koja mi se urezela u sjećanje, a to je nastup Kurta Wildea sa svojim bendom, Wilde Ratz, skida se gol kao od majke rođen, valja se po pozornici, “srdačno” pozdravlja publiku sa srednjim prstom i baca se među njih. Međuvremenu, internet se dosta razvio, pa samim time stranica YouTube, zahvaljujući kojoj sam pronašao bendove koji su me zanimali, pa tako i Stooges. Ono što je najzanimljivije je to, kada sam preslušavao Stoogese, iako sam ih po prvi puta slušao, znao sam svaku njihovu stvar bez ikakve greške. Jer kako ne bi, kada nema tko ih sve ih sve nije obradio: Sex Pistols & Sid Vicius, Joey Ramone, Misfits, RATM, RHCP, Slayer, Suicidal Tendencies, Guns’n’Roses.
Što se tiče metal glazbe, kao svi, bio sam lud za Iron Maiden, a moja prva majica na neki sastav bila je upravo na njih, tj. album Fear Of The Dark. Kasnije, u 8.razredu sam dobio hudicu na album Live After Death, zbog čega sam imao “ugodna” iskustva sa svojim sugrađanima, i sa svojim ocem.
U trenutku kada sam krenuo u srednju, počeo sam se družiti s likom, Zvonom, koji je par godina stariji od mene. Ja sam u to vrijeme slušao power metal, pošto tematika se naslanjala na opus J.R.R. Tolkiena, kojeg sam volio čitati,a Zvone je bio totalno u black metalu (I dan danas je). Cijela njegova soba bila je izlijepljena slikama, posterima vezanim za black metal, pri čemu je djelovala poput mjesta gdje se održavaju crne mise, a ja sam se preko njega navukao na black metal, pošto sam u to vrijeme imao usranu situaciju. Za Zvonu, ja nisam bio “pravi”, što god mu to značilo, bez obzira kada bih ga pitao, kao iskusnijeg za neki bend, kao za npr. Cirith Ungol, nije imao pojma. Slična situacija mi je bila u srednjoj, kada sam je sa mnom u razred išao lik pod imenom Mišel. Slično, kao i Zvoni, njemu sve se vrtilo oko nu metala, a svatko tko ne sluša nu metal je debil. Non stop je spominjao svoju ekipu, te kako on mlate svakoga tko “miješa muziku”, pa tako mi je upao ravno u lice o svom najdražem bendu Soulfly, pošto sam ga sprdao kako je Max gay, a kada sam ga ispitivao o Maxovom prijašnjem bendu, Sepultura, ostao je potpunosti izbezumljen, jer tako to biva kad se ideš bosti s rogatim (o Sepulturi ću zasebno ispričati). Na kraju srednje, Mišel je od velikog ljubitelja nu metala postao veliki poznavatelj hitova Lepe Brene, Seke Aleksić, Mitra Mitića. Što se tiče Zvone, kako sam odrastao, samim time moji glazbeni ukus se tako razvio, da bi me Zvone blijedo pogledao kada bi mu rekao da usu mi žešći Soundgarden, Melvins i Tad nego cijeli black metal ili pak cijeli opus Stoogesa je jače od ikojeg metal benda.
U to vrijeme, internet je tek krenuo, a jedini način da čujete ono što vas zanima je ako imate sreću da poslušajte preko glazbenih spotova s TV-a ili ako znate tu osobu koja je čula taj bend ili žanr. Tako listajući glazbene časopise (kao i svi tada) čuo za samo dosta bendova, naišao sam na jedan heavy metal bend pod imenom Cirith Ungol. Imao sam osjećaj da us odlični jer samo ime mi je bilo super, pošto se naslanjalo na Tolkienov opus, kaoi covere albuma, koje je radio Michael Whelan, čuveni ilustrator za SF & fantasy romane. Prvo što mi je palo na pamet je bilo, da je ovaj bend prejeben. Upitao bih svakoga tko je bio u heavy metalu za Cirith Ungol, no nitko nije imao blagog pojma. Jasno, međuvremenu internet se razvio i došao je YouTube, poslušavši Cirith Ungol, nakon toliko godina, shvatio sam sam bio 100% u pravu, jer bend je prejeben. Albumi koje sam preslušao bili su Frost & Fire i King Of The Dead, jer uz tradicionalni heavy metal zvuk, dosta su se naslanjali na 70’te kao što je Thin Lizzy, Rush, Blue Cheer, a zatim je došao na red sličan bend, a to je Manilla Road, koji me također oduševio. Kada bi me netko upitao za metal glazbu, bez pretjeranog razmišljanja bi mu preporučio Cirith Ungol, njihova prva dva albuma (Frost & Fire i King Of The Dead) kao i Manilla Road, Pentagram. Preko Facebooka sam stupio u kontakt s bubnjarom, Robertom, koji je u stvari kičma benda. Prvo što sam mu kazao da su najbolji heavy metal bend ikad. Napravili smo intervju, recenzije o novim albumima, a ja sam mu poslao par hrvatskih bendova, što cd-ovi, što s YouTubea, na što mi je Robert kazao da su mu Majke i Atomsko Sklonište odlični.
Ono što je najfascinantnije, da je Cirith Ungol je, s Metallicom, pojavio na kompilaciji Metal Massacre, što je zapravo bilo prvi put pojavila Metallica. Kako je vrijeme išlo, Metallica je postala svjetski poznat bend, a Cirith Ungol nije bio takve sreće. Međutim, Metallica je, zbog novaca i slave postala parodija samih sebe, dok za Cirith Ungol, svatko tko voli metal, reći će samo najbolje o njima. Kao npr. David Portnow, vlasnik diskografske kuće PIG Records, kada sam mu spomenuo Cirith Ungol i Roberta, poručio mi je da ga pozdravim u njegovo ime, kao i bend, te da us najbolji bend u svojoj diskografskoj kući, Metal Blade. Po meni, najbolja usporedba bi bila s Velvet Undergroundom; prodali bi možda desetke primjeraka albuma, no svatko tko bi kupio, osnovao bi svoj bend, pa sam na kraju sam skopčao da bendovi koji su više manje underground budu bolji i kvalitetniji od onih poznatiji.
Što se inače tiče metala kao glazbe, kao mlađi slušao sam skoro sve stilove i podžanrove, no kako sam odrastao, taj krug se smanjivao i smanjivao, pa tako je moj ukus o metal muzici ne bazira na žanrovi, više na bendovima koji imaju korijene u punk/hardcoreu ili pak 70-‘ima, premda sam uvijek otvoren za svaki stil i pravac. Npr. black metal mi je s međuvremenu postao nepodnošljiv (izuzev sastava kao što su Venom, rana Sepultura) jer mi je prenegativan, a power metal nekako kičast; Slipknot, premda je album Iowa sjajan, imam osjećaj kao da sam ih prerastao (iako mi je dan danas gušt poslušati njihov demo album Mate.Feel.Kill.Reapet , kao i Murderdolls – punk projekt bivšeg bubnjara Joey Jordisona), kao i Offspring.
Da se vratimo na traženje muzike; kao što sam već prije naveo, bilo je jebeno teško, pa bi najbolje mogao opisati kroz par anegdota. Sepultura mi je najdraži bend, non stop sam tražio njihove klasike kao što su Beneath The Remains, da bi na kraju, nakon skoro godinu dana, shvatim da se nalazio meni ispred nosa, a snimku Third World Chaos sam čekao dobrih godinu dana.
Tako je i bilo kada sam tražio bilo šta od grunge muzike, a da nije Nirvana. Kao i s Sepulturom, nakon godinu dana, otkrio sam da imam snimku koncerta Pearl Jama u Berlinu, kada su promovirali album No Code, plus od bratov prijatelji & moj susjed je imao cd-ove od Alice in Chains, Soundgarden. Tipično. Dovoljno je kazati, da su neki pojednici znali kazati, da nema ništa izuzev Nirvane. Jasno, tada ja nastupam.
I tako, kroz YouTube, preslušavao sam sve grunge bendove za koje sam čuo, a ono što je najsmješnije je to što mi je dobar dio glazbe, sjeo kao nikad dosad. Jasno, tu su likovi koji us iskusniji, a među njima je Vinko, čuveni poznavatelj punk zvuka. Sjećam se kada me upitao kakvi su mi Hüsker Dü, na što sam na taj spomen samo blijedo pogledao, jer mi je ime totalno čudno. Ne mogu vjerovati da nisi nikad čuo za njih, rekao je Vinko zgražajući se nad mnom, pa mi je posudio cd Zen Arcade. Kasnije na red došli su The Slits, Bad Brains, Black Flag i New York Dolls. Nikad neću zaboraviti, kada sam od Vinka spržio cd, prvi album od Bad Brainsa. Svatko tko je voli punk, pogotovo američki hardcore, vukao bi me za rukav, kao da je riječ o kakvoj relikviji. Tako je bilo, kada je moj prika Šaban, nabavio cijelu diskografiju od Misfitsa, jebomepas, ako nije bilo osobe koja nije žicala da mu posudi. Tu su i knjige, kao što je Tajna Povijest Rocka, o najutjecajnijim glazbenicima za koje je malo tko čuo, koja mi je ubrzo postala neka vrst glazbenog kompasa. Ako bi netko upitao, kako sam proveo svoju mladost, moj bi mu odgovor bi mu bio, tražio dobru muziku po YouTubeu. Svaki izvođač za kojeg bi čuo, pogledao bi po YouTubeu, pa tako tu su uz grunge kao što je Green River, Skin Yard, Tad, Mudhoney, došli su na red Cirith Ungol, Fu Manchu, Kyuss, Neurosis, Electric Wizard, Godfleash, Manilla Road, Killdozer, Big Black, Butthole Surfers, Dinosaur Jr. & Sebadoh, Killing Joke, Sisters Of Mercy, Public Image, Die Kreuzen. Što se tiče mog najdražeg glazbnog pravca, mislim da nije bilo benda kojeg nisam poslušao, no moram spomeniti dva, sjajna benda, a to su Skin Yard & Die Kreuzen.
Skin Yard, premda nikad nisu bili planetarno slavni kao Nirvana i Pearl Jam, za mene, osobno su sjajni, jer su na mene najviše utjecali kao gitaristu (plus Nirvanin Bleach & Incesticide, Soundgarden Screaming Life/Fopp, Black Flag In My Head I Stooges Raw Power). Iako je više poznat kao kućni producent diskografske kuće Sub Pop, gitarist Skin Yarda, Jack Endino, mi je osobno jedan od mojih top najdražih gitarista (uz dotičnog: Tony Iommi, Kurdt Kobain, Andreas Kisser, James Williamson/Ron Asheton, Greg Ginn, Bob Mould, Leigh Stephens, Robert Fripp, Adrian Belew) . Kada nemam inspiracije na gitari, prvo što mi padne na pamet je: No dobro, što bi Jack uradio na mom mjestu? Za mene, on je neka vrst grunge- virtuoza, a kao fanu, meni je bila čast & privilegij raditi intervju za lokalni portal, dovoljno je kazati, da nije znao odgovoriti na moja pitanja ( kao i kada sam radio intervju s Kurtom Danielsonom, basistom grunge benda Tad, koji je ujedno bio cimer K. Cobainu na turneji, a intervjuima ću više drugi put). Također, za solinski portal, radio sam recenziju o njemu, kao i gitaristi, jer smatram da us Skin Yard (kao i Jackova solo karijera podcijenjeni). Npr. Kada sam po prvi puta poslušao Skin Yard, to je bila stvar 10 000 Smilling Knuckles, (koja je po meni 100x bolja od Nirvanine Teen Spirit i Pearl Jamove Alive), a ono što mi je zapelo za uho, uz gitaru, je vokalist, Ben McMillan. Na trenutak mi se učinilo da slušam Alice In Chains ili pak Stone Temple Pilots, tj. da su dotični bendovi posudili stil od njih. Nakon nekog vremena, počeli su dolaziti komentari, kako 10 000 Smilling Knuckles zvuči dosta na Alice In Chains, a ta činjenica me motivirala da napravim recenziju o njemu. Nakon što je bila objavljena, poslao sam link Jacku u inbox, nakon čega je stigla njegov odgovor je superkul,i da trebam još poslušati remix njegovog drugog albuma.
Slična situacija je bila s još jednim bendom, Die Kreuzen. Iako su započeli kao punk/hardcore, oni su kao u evoluciji, izgubljena karika između punk/hardcorea i grungea, kao i Skin Yard dosta su podcijenjeni. Dovoljno je kazati, kada sam svom priki Antonu pustio jednu stvar od Die Kreuzen, Dream Sky, meni osobno djelovala je poput Pearl Jama u najboljim danima, dok je Antonu kao Alice in Chains. Sapient Sat.
Jasno, uz muziku, tu je i moda. Oduvijek sam volio klasične rebe, no onaj trenutak, kada sam uz houdicu od Nirvane i klasične rebe obukao kariranu košulju, znao sam da je to to. Tada, takve majice su bile jebeno skupe, pogotovo ako ste htjeli tipa Sepultura – Beneath The Remains (kao što sam već rekao, ovome više drugi put), najjače je bilo doći u majci benda za kojeg rijetko tko čuo, kao kada sam od Vinka dobio majicu Soundgardena.
Pošto sam imao probleme s ocem u vezi mog modnog odabira, pa bi obukao neku običnu, dugu majicu, ispod koje bi bila majica kratkih rukava, tipa Iron Maiden, Black Sabbath. Jednom prilikom, (bolje kazati silom) morao sam nositi majicu na kojoj je bila nešto nalik lenti kakve nose misice, na kojem bilo cvijeće, zbog čega su me ljudi ismijavali da li to idem na gay paradu. Također,i memorabilije su teške za pronaći, no meni je veći bio problem doma. Npr., kada sam za svoj 17. rođendan kupio ogromnu zastavu od Ramonesa, zbog čega sam gadnih problema. Često je imao takve ispade kad riječ o muzici, zbog čega sam sve cd-ove, kazete, postere morao čuvati kao da je riječ o drogi, a kada sam se vratio u Solin, prvo što mi je palo napamet: Jebate, sad mogu napokon zalipit one postere od Stoogesa i Slayera!
Tako me probudio u rano jutro, kako bi me pokazao kako se drogiraju na Zrću, a s druge strane, jedan gospodin što sam s njim u kontaktu preko Facebooka, Nijemac, gosp. Hofmann, koji je 47’.godište, bez problema smo našli zajednički jezik kada je riječ o muzici. Pa me tako upitao za jedan album Black Sabbatha, na što sam ga, kao expert morao upozoriti da nije službeni album već bootleg. Slično je bilo s Robertom, bubnjarem Cirith Ungola; iako je bio godište mojih roditelja, bez problema smo našli na istoj valnoj duljini; Black Sabbath, Deep Purple, Blue Cheer, Rush, kao i SF & fantasy žanr. Toliko o “generacijskom jazu”.
Da vam pravo kažem, nažalost nisam vidio puno koncerata (ako ćemo o velikim bendovima), no barem mi je drago što sam vidio Black Sabbath & Stoogese (što se mogu zahvaliti gosp. Williamsonu). No ipak, koga bi STVARNO želim pogledati je Johna Carpentera, tj. kako s bendom svira svoje skladbe iz svojih klasika, i dakako SEPULTURA.