Svi imamo najdraži bend, zar ne? Imam ga i ja, a po naslovu znate. Volim ih dosta poprilično dugo. Po prvi puta sam se s njima upoznao kada sam imao 13. godina, kada je moj brat nabavio cd Nation, premda je prva stvar koju sam poslušao bila je Naibom-Wasting Away kada sam gledao film To Die For. Tada, nisam imao blagog pojma o bendu, kao i o bivšem frontmenu Maxu. U jednom članku, bubnjar Iggor je spomenio kako su on i brat voljeli raditi kreativni nered (jasno, u glazbenom smislu), a ja nisam imao blagog pojma tko je njegov brat, sve dok nisam pogledao spot pjesme Roots Bloody Roots, a moja reakcija je bila: Jebate, ovo je super! Nedugo zatim, izašao je spot obrade U2, Bullet The Blue Sky, a meni je toliko bio dobar onaj album Nation, da sam brže bolje kupio. Kod Zvone, čuvenog ljubitelja skandinavske narodne muzike znane kao black metal, preslušavali smo album Nation. Stari, taj album im je najgori, objašnjavao mi je Zvone, pa je zatim upalio na kazetofonu neke njihove ranije stvari, s bivšim frontmenom Maxom. Nisam bio siguran točno koji je bio album, no djelovao mi je na Metallicu na najboljim danima, no puno bolje. Sjećam se, kao jučer, kada sam kod prike, po cijeli dan sam ga pila da pusti spot Refuse/Resist; najbrutalnija pjesma s najbrutalnijim spotom, a dok je sama struktura pjesme je u stvari samba.

U međuvremenu, nekako sam našao albume Roots, Chaos AD i dakako, meni uz Arise najdraži album, Beneath The Remains. Kod najboljeg prike Šabana, preslušavali smo ih, na što je on rekao da je album Roots zvuči ka Korn, zatim sam pustio Chaos AD, no nije ga dojmilo (u stvari ne još!), dok sam ja bio totalno lud. No ništa me nije tako oduševilo kao što je bio album Beneath The Remains, koji je uz Arise, moj je favorit (ako ćemo pričati o klasičnoj postavi benda). Čim sam vidio covere albuma, koje je radio Michael Whelan (čiji sam veliki fan), kao i s Cirith Ungol, znao sam da je prava stvar. Lubanja crvenkasto-narančasta poput vatre, kao da je došlo iz kakvog gotičkog romana, a za Arise tu je Yog-Sothoth, biće s one strane stvarnosti, kreacija čuvenog pisca horora H.P.Lovecrafta.
Pošto je Sepultura kroz cijelu karijeru mijenjala zvuk, stoga svatko ima svoju viziju benda, ja bih volio kao fan nešto reći o mojim favoritima. Iako nisam fan nogometa, ako bi usporedio bend s nogometnom momčadi, tada je producent koji je radio ta dva albuma, Scott Burns, kao pravi trener napravio kvalitetan posao, jer je iz njih izvukao maximum. No koga moram spomenuti je gitarist Andreas Kisser, koji je uz gitarističke dionice svirao i bas dionice. Oduvijek sam imao nekakav predosjećaj da je Kisser u stvari klasični gitarist, jer mi je tako nekako djelovalo po strukturi pjesama, a da sam bio 100% u pravu je bilo kada je izašao njegov solo album Hubris 1&2. Koliko je Beneath The Remains sjajan album, dovoljno je reći da je tako dobro odsviran da je teško razlikovati studijske snimke od demo verzije. Imam par anegdota; kada sam bio kod Šabana, donio sam cd Beneath The Remains i pustio ga njegovoj sestri Neli. Nela je preferirala muziku kao što je Britney Spears, Madonna, Christina Aguilera, za predivno čudo, svidio joj se Beneath The Remains! Nije Nela jedina koja je rekla da su dobri, već sam primijetio da dosta ljudi koji nisu ljubitelji metala rekli su da su dobri. Npr. Kiko, urednik radio stanice KLFM i kolumnist, poznat je kao veliki štovatelj bendova kao što su King Crimson, Pink Floyd i Joy Division, rekao je da nije ljubitelj metala, ali mu je Sepultura dobra. Flea, basist RHCP, koji je u zapravo jazz glazbenik, jednom prilikom je kazao da mu je čast predstaviti bend kao što je Sepultura. Sapient Sat!
U njihovim tekstovima ima dosta aktualne tematike, pogotovo kada je politika u pitanju, u jednu ruku su opisali stanje mog rodnog grada, pa samim time i državu. U Solinu HDZ drži vlast dobrih 30.godina, a čine je bivši članovi kontra-obavještajne službe komunističkog režima. Kao u onom režimu, svaki građanin morao se izjasniti kao Jugoslaven-ateist i član Komunističke Partije, sada je Hrvat-katolik, član HDZ-a. Iako je gradonačelnik defacto bio na čelu grada, pravu vlast je imao lokalni svećenik, pošto je njegov brat tada bio šef HDZ-a i premijer države. Tako bi na svaku nedjelju, na misi, u prvim redovima bi bili “domoljubi” (znani kao katotalibani), uz Kristovo učenje, bile bi političke parole, a meni je kroz glavu prošla Sepulturina Mass Hypnosis, dok su Refuse/Resist i Territory najbolje opisale početak 90’ih na ovim područjima .
Što se tiče albuma Arise, kada smo ja i Šaban čuli da je spot za naslovnu pjesmu zabranjen, zbog eksplicitnog sadržaja, sve što smo mogli se samo pogledati i klimnuti glavu, znajući da mora biti dobro. I bi dobro. Tako da sam najljepše trenutke svoje mladosti, proveo slušajući: I see the world old. I see the world dead, što je ključni razvoj zašto je moja poezija tako “vesela i mladenačka”. Koliko obožavam Beneath The Remains & Arise, govori činjenica da umjesto meditacije, yoge da pokrenu moje čakre, samo upalim ta dva albuma, pri čemu mene automatski opere ljubav.
Gledao sam spot naslovne pjesme kada sam bio kod jednog prike Muve, s Šabanom i Dejanom, koji je donio dvd Sepulture. Kao što sami znate, bio sam više nego oduševljen, a pošto u to vrijeme internet nije bio tako razvijen kao danas, tako da sam Sepulturinu snimku koncert dobio za nekih, otprilike godinu dana, na sprženi cd, a kakvom je bio stanju, izgledao je kao da je prošao oba svjetska rata i pripremao se za treći. Ja ga lijepo stavim, zavalim se u kauč i da napokon uživam kao čovjek, a eto problema; usred snimke zašteka cd.
Kao što je opće poznato, živimo u sredini u kojoj vam lijepe etikete ako se uklapate u određene društvene kalupe. Pa tako, osim što bi nosio majicu na kojoj je pisalo nekakvo čudno ime, a ako to nije dovoljno, za njihov simbol, tribal S, moji sugrađani su prozvali simbolom Sotone, premda ima veze sa sotonizmom onoliko s koliko ja s crtanjem (ako ne računamo ranu fazu).
Ne smijem zaboraviti čuveni generacijski jaz, kad je moj otac žarko želio poslušati ih, i poslušao ih je, na svoju “radost”, samo što ja budala, umjesto Beneath The Remains stavio sam album Roots (znam, glup sam), iako je često prigovarao da je to “sve američko je sjebano”, iako album Roots ima zajedničko s Amerikom koliko ja s crtanjem. Pošto sam po prirodi introvert, većinu svoje mladosti sam proveo čitajući horore i SF, pritom slušajući debilnu muziku, što je moje roditelje sablaznilo jer me ne zanimaju “muške” stvari (tipa nogomet) i kao takav nikad neću znati kakav je život. Nije bilo potrebno, jer dovoljno mi je bilo vidjeti naslovnicu EP Third World Posse, gdje je bend pozirao u brazilskim favelama.
Već prije sam naveo kako je bilo teško doći do dobre muzike, a mene je zanimalo sve što je bilo vezano uz Sepulturu, pa tako od prikinog prike došla je do mene kazeta, na koju je s jedne strane bilo presnimano Pantera – Cowboys From Hell, dok je s druge strane bilo debut album Soulfly; bend bivšeg frontmena Maxa. Pošto je riječ o kazeta, tijekom presnimanja nije bilo nekih pjesma, tj. dijelova (o čemu ćete vidjeti poslije), no ja nisam išao za tim. Ja sam međuvremenu skupljao sve što bilo vezano uz Sepulturu, kao što je npr. bio poster od Soulfly i prišive. Čuo sam da je Soulfly spada u nu metal, no smatrao sam to nije istina, sve dok nisam dobio cd debut albuma Soulfly. Da, onog albuma što je bio presnimak na kazeti, gdje nisu bile sve pjesme. Sam album mi je bio super, pošto se nastavljao na zvuk albuma Roots, no ima jedno ALI! Tijekom pjesme Bleed, kao gost pojavio se Fred Durst, frontmen Limp Bizkita. Moja je reakcija na to kao u filmu Ace Ventura, kada je dotični lik na svoje otkriće otišao u WC povratiti. Izgleda da je Šaban, kao i ostali bio u pravu! Moja percepcija Maxa Cavalere i Freda Dursta je bila ista kada sam vidio Chrisa Cornella u spotu s kojim je promovirao novi album koji bio više kao hip hop/RnB, kao kada je moja baka radila puding, no kako je bila stara, nije dobro vidjela, slučajno je za sol zamijenila šećer. Ukratko, ne ide jedno s drugim. Nemam ništa protiv Maxa Cavaleru sam oduvijek percipirao kao thrash/death metal (kao I C. Cornella za grunge/hard rock/alt rock), pa mi je imalo smisla kada bi na albumima Soulfy došli članovi Megadetha, Slayera, S.O.D., Napalm Death, jer je Max taj tip glazbe, a ako je već htio promjenu, zašto npr. nije doveo umjesto F.Dursta kao gosta prvog gitaristu Jaira Guedza, jer ne bi bilo loše nekakav spoj albuma Bestial Devastation i Rootsa. Ili pak prave legende kao što su Tim Baker iz Cirith Ungol, Mark Sheldon iz Manilla Road? Premda ne smatram nijedan glazbeni pravac manje vrijedan, no nu metal više doživljavam kao nekakav passe; Korn nikad nisam doživljavao kao metal bend, više su a la Skinny Puppy & Nine Inch Nails kao SOAD s Jane’s Addiction, dok je Slipknot (koje sam volio kao tinejdžer) više imao veze s death/black metalom, iako su svi dobrim djelom preuzeli od Mr.Bungle.
Ne smijem zaboraviti najbitniji dio, a to je reakcija fanova (uključujući i mene) na post Roots fazu, otkada je band napustio frontmen i osnivač Max Cavalera. 99% ljudi je govorilo da ne mogu podnijeti novog frontmena, Afroamerikanca Derricka Greena kao vokalistu, kao da je on kriv što je Max otišao iz benda. Kao razlog je bio što je bila otpuštena njegova žena Gloria (tj. nisu joj produžili ugovor), koja je bila menadžer benda, a bend je izgubivši frontmena, izgubio je dobar dio logistike kao i fanova, koji se solidarizirao s Maxom, a na njegovo mjesto, nakon audicije došao je Derrick Green, s kojim su snimili album Against, koji je po meni, jedan od najdražih, te je kriminalno podcijenjen (ako govorimo o post Roots fazi). Sam naziv albuma nije mogao biti bolji (Against- Protiv), dok su tekstovi dobrim djelom upućeni nekome tko je pošteno zasrao, a ono što je meni zapelo za oči je fotografija unutar bookleta cda Against, gdje je bend pozirao ispod vjetrenjača, kao da je riječ o Cervantesovom klasiku. Da je riječ o kvalitetnim glazbenicima, dovoljno je kazati da su kao gosti (uz Mike Pattona iz Faith No More, Jasona Newsteda iz Metallice) došli Kodo, čuveni taiko glazbenici (tradicionalni japanski bubnjari), pa tako uz opis thrash/death/groove, dodatni opis je progresive. Osobno, smatram da je glazbena kritika nepotrebna, jer pošto nismo svi isti, ne možemo svi na jednu stvar gledati isto, tako da iako je većini taj album nije nešto, meni je taj album odličan.
Diskutirao sam s ljudima s kojima sam dijelio glazbeni ukus,i na spomen Maxa svatko je kazao kako bez njega bend je krnjav,no nikad neću zaboraviti tada, kada sam se družio s jednim momkom, Andyem. Na spomen benda, kao bivšeg i sadašnjeg frontmena, kazao je ono što i svi, no da ga najviše fasciniralo je to što Derrick koji je “novi tip” o bendu govori s toliko ljubavi i empatije, dok je za Maxa kazao da koliki idiot trebaš biti za razjebati tako odličan bend. S druge strane, za Soulfly, svatko je više manje kazao da je to “prava” Sepultura, što god to značilo, jer se zvuk benda kroz cijelu svoju povijest mijenjao.
Pratio sam bend sve dok bubnjar & suosnivač Iggor nije napustio bend,i međuvremenu pomirio s bratom, pokrenuvši projekt Cavalera Conspiracy. Za svakog tko je bio fan, prvo što mu je palo na pamet je bio REUNION, a ja sam kao dosad s nestrpljenjem čekao debitantski album, kojeg mi je proslijedio prika s fakulteta. Brže bolje sam ga upalio, no nekako mi nije sjeo, mislim, bio je solidan no nešto je nedostajalo. Tako je bilo i sa Soulfly; iako se naslanjao na zvuk albuma Roots, zatim na Chaos AD ili Arise. U početku sam ga obožavao (premda mi je bilo čudno vidjeti Maxa kako se fura na nu metal), no međuvremenu mi je postajao naporan i težak za slušanje. Što više, čak sam primijetio da neke pjesme zapravo su prerađene, kao što je npr. Four Elements ustvari pjesma Spit.
Kao s većinom ljudi, dijelio sam mišljenje NO CAVALERA = NO SEPULTURA (iako po meni više kemija između gitariste Andreasa Kissera I bubnjara Iggora), jer ipak su oni osnivači benda, i od albuma Dante XII nisam ih više pratio, odrastajući, shvatio sam da u životu nije sve crno – bijelo, i kao svaki fan nabavio sam knjigu, biografiju benda, Relentless, što je probudilo interes da poslušam novije albume. Jasno, Šaban je imao dosta udjela u tome, kada je kazao, sav oduševljen da je sjajno, a kad Šaban kaže, onda je tako!
Biografiju benda, Relentless mi je donijela moja prija Ena, kojoj sam proslijedio lovu da mi kupi knjigu, pa kada smo se našli, iako nije ljubitelj metal glazbe, rekla mi je prelistavajući knjigu skopčala da je ovo sigurno veliki bend, a ja kao fan sam joj objasnio neke stvari, kao što je npr. dolazak gitariste Andreasa Kissera. On je došao tijekom snimanja albuma Schizophrenia, samim time donio je nove utjecaje u bend,te na takav način ih podigao ih na veći nivo, na što je Ena kazala za njega da je kao David Gilmor za Pink Floyd. U svakom bendu imate netko čiji dolazak pridonese bendu, pa tako je npr. u Nirvani Dave Grohl ili pak u Metallici pokojni Cliff Burton.
Zavaljen u krevet, čitao sam Relentless, pritom slušao Cavalera Conspiracy – Blunt Force Trauma, a meni se iznad glave pojavio veliki upitnik; iako je album solidan (gitarist Marc Rizzo je stvarno talentiran, da to raščistimo), imao sam osjećaj da nešto nedostaje, zatim sam zaspao. Iako sam spavao tvrdim snom, nikada u životu nisam bio budniji.
Otišao sam do Šabana, kako bih mu pokazao Relentless, pri tom smo diskutirali zašto je došlo do sranja u Sepulturi, na što je on odgovorio čim je žensko u pitanju, ne može ispasti dobro. Najbolji primjer je kada je D.Green dao izjavu o “reunionu”, kazujući kako neki ljudi ne mogu podnijeti promjenu, no ako bude dođe do “reuniona”, on je s tim ok. Tip nije nikog napao niti vrijeđao već je samo iznio svoje mišljenje, no ubrzo se javila Gloria, koja napala Derricka, izvrijeđala ga na najgori mogući način, iako čovjek samo izrazio svoje mišljenje. Što se tiče same Glorije, iako je ne poznajem, volio bih spomenuti blog o muško – ženskim odnosima (tipa ljubavni savjeti), na temu KAKO PREPOZNATI NEKVALITETNU ŽENU, znakovi su: ima kosu netradicionalne boje (ljubičasta, roza, jedan pramen drukčiji), ima tetovaže, psuje van spavače sobe, samohrana majka, visila je po noćnim klubovima, dolazi iz razvedene obitelji. Baš kao u pjesmi mog prijatelja Franka: MAME SU LAGALE.
Mi fanovi nismo glupi,a  ja inače volim psihologiju, stoga bih volio spomenuti izraz projekciranje, kada osoba svoje osobine pripisuje (kao obrambeni mehanizam) drugoj osobi, a to sam primijetio kod bivšeg frontmena Maxa; često bi napadao bivše kolege da su tribute bend, dok on zato vrijeme s bratom, Iggorom radi tribute klasičnim albumima, zatim bi tražio reunion, koji gle čuda, dolazi od osobe koja gadi bivše članove. S druge strane, njegovi bandovi Soulfly, Cavalera Conspiracy se naslanjaju na zvuk kakav je A. Kisser donio u bend, ono što mi se sviđa kod Kissera što je mogao biti pizda i kazati da nije njega, oni ne bi imali karijeru. Da A. Kisser nije došao u bend, Sepultura bi svakako bi bili poznati bend, no više kao underground kao što je npr. Sarcofago. Ne volim konflikte, niti “birati strane” kao iščekivati “reunion”, jedino želim da prestanu s tom negativom, pošto su napravili nešto što drugi nisu, a opet potpunosti razumijem Iggora da želi pomiriti s bratom, i da je napustio bend, jer sve je to život.
Ne smijemo zaboraviti na SepulQuatra; YouTube snimke u kojima, uz svirke (na kojima se pojavljuju gosti), tu su priče, anegdote; od bivšeg gitariste Jairo Guedz, suradnja s Michael Whelanom oko covera albuma, Silvio “Bibika” Gomez, koji je bendu bio poput švicarskog noža: od roadiea do bookera.
Meni osobno najzanimljiviji dio povijesti benda je kako bend dobio priliku koja je jednom u životu, a to je ugovor s diskografskom kućom Roadrunner Records, a cijela priča je kao da je stvorena za film; pošto nitko nije mogao financijski pokriti troškove, Max se dogovorio s jednim tipom, znanim kao trambiqueiro, a dogovor je bio: on će dati Maxu kartu za avion , a zauzvrat Max je trebao prodati 100 primjeraka albuma, te proslijediti novce od prodaje trambiqueirou. Znate kako je Max uspio upasti u avion? Obukao se kao član posade, a sve ostalo je povijest.
Dovoljno je samo pogledati na YouTubeu njegove izjave za albume, projekte , kao što su Machine Messiah ili Kairos, dok je za prošlost kao i benda, dao je izjavu kakvu se ne bi ni stoici posramili, a to je da poštiva prošlost, kakva god da bila, te da ide naprijed s planovima, ne namjeravajući biti robom imena. Slična situacija je sa mnom; kada je izašla moja prva zbirka poezije, koja je bila hit jer bila je u potpunosti drukčija, no nenamjeravan raditi jednu te istu stvar, jer time postajem parodija samog sebe.
Također bih volio usporediti Sepulturu s mojom udrugom Dadanti; čisti bunt prema svemu, a izjava gitariste A. Kissera o bendu kako nisu tu da se nekome sviđaju, kao što je Franko, predsjednik & osnivač Dadantija kazao da se nećemo nikome prilagođavati. Kao što je Max osnovao bend, tako je i Franko osnovao udrugu Dadanti, no udrugu kao i bend ne čini jedna osoba, pojedinac već ljudi koji pridonose udruzi.
Kada govorimo o Dadantima, moram spomenuti ključnu osobu što se tiče Sepulture, a to je Tonihno Coehlo, predsjednik fan kluba. Kao što je Franko posvetio svoj život udruzi Dadanti, tako je Tonihno posvetio fan klubu, palo mi je na pamet kako se on tek osjeća u cijeloj situaciji, jer zahvaljujući njemu cijeli svijet zna “lude Brazilce”. Ja, osobno kao pojedinac, čovjeka jednostavno ne bi mogao pogledati u oči.
Pričao sam o ovome s Robertom Garvenom, bubnjarom heavy metal benda Cirith Ungol. Ispričao sam mu cijelu situaciju, pošto Cirith Ungol spletom okolnosti nije postigao slavu kao što je npr. Metallica. Kazao samu ako išta drugo, barem su u dobrim odnosima jedni s drugima bez obzira na situaciju, te nisu parodija samih sebe kao što je Metallica.
Cijela situacija me podsjetila kada sam radio intervju s Martinom Turnerom, basistom/vokalistom Wishbone Ash. Iako je, kao i Max osnovao bend, za sadašnju postavu Wishbone Ash kazao je kako je to najobičniji lažnjak (kojeg predvodi gitarist Andy Powell) i kako je njegov Wishbone Ash pravi. No, zapravo on što radi cijelo vrijeme svira klasike Wishbone Asha, dok je bivši kolega A. Powell o svom poslu.
Pošto pišem za lokalni portal, odlučio sam napraviti intervju s nekim tko je u ili bio u Sepulturi, a pošto nisam mogao dobiti niti sadašnje članove, kao ni braću Cavalera, odlučio sam napraviti intervju s prvim gitaristom, Jairo Guedz. Poslao sam mu poruku preko instagrama, pošto sam veliki fan, da bi mi bila čast napraviti intervju s njim, na što je odgovorio da može. Također sam mu rekao da bi napravio recenziju za album njegovog novog benda, The Troops Of Doom, te mu poslao u inbox što sam napisao, na što je Jairo odgovorio da je odlično i zahvalio mi se. Napravio sam scrennshoot poruke i brže bolje pokazao Šabanu.
Jairo Gudez je svirao na samom početku benda, prvi EP Bestial Devastation, zatim prvi album Morbid Visions, kada je bend imao sotonistički image. Opće je poznato da volim crni humor, pa samim time ima jedna anegdota kada sam dobio primjerak albuma Morbid Visions; bilo je nedjeljno jutro, a ja sam tada išao u crkvu. Stao sam sa strane kako bih pričekao jednog tipa koji mi je trebao dati cd Bestial Devastation/Morbid, a na misi, svećenik je držao propovijed kako dekadentna rock zvijezda & štovatelj Nečastivog, Marlyn Manson dolazi iskvariti nas mlade, a ja sam u prvom redu, u jaketi imao cd s takvim bogohulama pred kojim “sotonist” Marlyn Manson djelovao poput ministranta.
Iako je Morbid Visions dobar album, nekako mi je više draži njihov debi EP, Bestial Devastation, čiji zvuk (koji je ekstremni metal) više djelovao poput nekakvog hardcore kao Discharge, Negative Approach i Die Kreuzen. No ipak mislim da bi najbolja usporedba bi bila s prvim albumom Stoogesa; četiri mangupa kojima je pun k… svega, pa s bukom pokazuju srednji prst. Dok jedni nose svastike i nacističke simbole, drugi naopake križeve i prizivaju Nečastivog, njihova glazba je možda drukčija, no najbitnija je PORUKA.
Već sam prije naveo da sam radio intervju s Michael Whelanom, poznatim ilustratorom za fantasy, SF i horror priče, a meni kao fanu je velika čast. Kada bi me ljudi upitali, što si postigao u životu, rekao bih da me najbolji heavy metal bend na planeti, Cirith Ungol stavio na listu zahvale zajedno s njim (jasno, ne smijem zaboraviti mog najdražeg redatelja).
Svakom rock bendu bitan je cover albuma, a mi fanovi volimo nositi majice na nama drage bendove, a čim sam zaradio neku lovu, odlučio sam napokon uzeti majice najdraži album najdražeg benda, najdraži cover najdražeg ilustratora. Pošto je sredina u kojoj živim ima ego do stratosfere, te se krećem u umjetničkim krugovima, odem na umjetničke događaje kao što su otvorenje izložbe. Koliko god ti umjetnici mislili da su najbolji, ne mogu nadmašiti lika koji je radio covere Sepulturi & Cirith Ungol, jer uz to što je veliko ime, on se za razliku od njih nema kome dokazati.
Spominjući umjetničke događaje (pošto se krećem u tim krugovima), moram spomenuti Efru. Efra je skulptor, Indijanac iz Bolivije, a jednom prilikom sam mu pokazao ploču koju sam taman nabavio, album Roots. Samo se nasmiješio, pokazavši prstom: TO JE TO. Jednom prilikom, kada sam u underground metal klubu EKS gledao jedan bend iz Meksika, ja sam upao u priču s jednim momkom koji se zvao Roberto. Jasno, dotakli smo se dotičnog benda, na što mi je Roberto kazao da ih je do sada gledao dva puta; prvi put kada su promovirali album Schizophrenia, drugi put kada je izašao album Arise. Samim time sam primijetio, da dosta ljudi s područja Južne Amerike o njima govore s ponosom, što je mene potaklo na razmišljanje; kao veliki ljubitelj grunge glazbe, kada bih ljudima koji nisu u tome spomenuo da je basist Nirvane zapravo naš čovjek, Hrvat, te je učinio dosta toga za naše ljude tijekom rata 90’ih, svi odreda budu u čudu, u nevjerici, tako da naš čovjek, Zadranin, rock zvijezda pa samim time svjetski čovjek, nitko od nas ne daje mu priznanje, pri čemu oni s Trećeg Svijeta su napredniji od nas koji dolazimo iz “civiliziranog svijeta”.
Za kraj, ja osobno nikad nisam bio ljubitelj tetoviranja, no jednom prilikom upoznao sam jednog tattoo majstora. Pričali smo o tetovažama, na pitanje što bi volio tetovirati, sve što sam mu mogao kazati: Ti još i pitaš?!