Zagrebačka književna nagrada Zvonimir Milčec ove je godine pripala pjesnikinji Marijani Rukavini Jerkić. Nagrada, plaketa i umjetnička fotografija fotografa Maksa Juhasza, biti će dobitnici dodijeljena u četvrtak točno u podne u kultnom kafiću obitelji Milčec K&K u Jurišićevoj 5. Nagradu dodjeljuje portal Radio gornji grad i obitelj Milčec, a ovo je peta po redu. Dosadašnji laureati bili su Pero Kvesić, Boro Radaković, Milko Valent i posthumno Sead Begović. Obrazloženje nagrade napisala je književnica Darija Žilić i možete ga pročitati u nastavku.

Marijana Rukavina Jerkić – desetljeća posvećena poeziji i kulturi

Marijana Jerkić Rukavina u svojim studentskim danima postaje članica književne grupe mladih pjesnika i prozaika okupljenih oko Književnog kluba „Ivan Gora Kovačić“, kojeg je vodio veliki pjesnik Josip Sever. U tom razdoblju od 1974 do 1976. godine u toj su grupi bili mladi pjesnici Brako Maleš, Ana Lendvaj, Sead Begović, također dobitnik nagrade Zvoimir Milčec, Anka i Žagar i ostali. U to vrijeme bilo je teško objaviti zbirku pjesama, pa su pjesnici objavljivali u brojnim časopisima tadašnje države, kao što su Republika, Oko, Mladost, Književe godine. Upravo zbog te nemogućnosti uknjiženja, književna je kritika pjesnike ove generacije, koji su imali različite poetike, nazvala off generacijom. Treba istakuti da je neko vrijeme izlazio i časopis Off. Godine 1975. Marijana Jerkić Rukavina dobila je nagradu Goranovog proljeća za mlade pjesike, no njena prva zbirka pjesama „Unutrašnja geografija“objavljena je tek 1990. godine u izdanju Radničkih novina. To pokazuje i činjenicu da je Marijana zbog bavljenja svojom pravnom strukom (diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu) i bila često izvan matice, no nije samo to razlog njenog kasnijeg objavljivanja. Naime, Jerkić Rukavina poeziju nije promatrala kao mjesto afirmacije, već kao slobodu stvaranja, kao kreaciju u kojoj se istražuju jezik, vrijeme priroda, unutrašnji svjetovi, i kao polje avagarde. I to jest posebnost njezine poetike koja svojom ekspresivnošću i ritomom vuče genealogiju iz prije svega, ruske avangarde. Kritike za prvu pjesničku knjigu bile su izvrsne. Alojz Majetić napisao je da je to „jedan od najuspješnijih poetskih rukopisa u generaciji.“ Branko Maleš tada je istakuo genetsko naturalistički model poezije koju vlastitom poetikom vrlo kvalitetno podupire ptolomejsku predožbu svijeta kao vrta ili šume, no već tada se nalaze i tumačeja da je ipak riječ o poetesi urbana senzibiliteta s prisjećajem na idiličnu prirodu zavičaja ( piše Grga Rupčić). Hrvoje Pejaković također ističe kontinutitet zavičajnog iskustva. Druga zbirka pjesama „Memorija“ koja je objavljena 1993. godine, reflektira ratno stanje, a neki je način, piše Braimir Bošnjak, duboko prožimanje mrtvih i živih u ratnom vremenu, te ističe i njenu vegetabilno životodajnu mehaniku, te tradicionalost koja opet otkriva samosvojnost. Marijana Jerkić objavila je i knjigu „Vlati vremea“ koja je izašla u Meandru, te Vitiligo koju je objavio Štajergraf 2017. godine. U pripremi je zbirka Herbarij čiji su ciklusi već bili objavljivani u časopisu Poezija. Zvonimir Mrkonjić je referirajući na taj rukopis, istaknuo kako je riječ o samosvojnom pjesničkom glasu ma koliko izgledalo da je pjev ukorijenjen u tradiciji. U „Herbariju“ je posebno naglašena ta odvojenost vanjskog „od naše nutrine“, sprešanosti u vremenu, tami sjeverne noći, gubljenje smjera, zaborav igrivosti, pjesme kćerima, kao bliskima i stranima, imaginacija svijeta po kojim se šeću neki drugi, „po travnjacima naših mrtvih grla.“ I ono što bi trebalo istaknuti da bi nova čitanja poezije Marijane Jerkić Rukavina trebala ići u smjeru da se naglasi avangardnost njezina pristupa u pjesničkim figurama i versifikaciji, a posebno bi trebalo biti naglašeno da je njen koncept ženstva također daleko od tradicionalnog, naturističkog. Prije bi se, kako ističe Milanja, moglo govoriti o Prirodi kao metonimiji Žene majke. Ekološka matrica, potreba za očuvanjem smisla svijeta, biofilna ugroženost svijeta, rasap vremena te memorabilost, trajne su preokupacije autorice koja priziva izvornost, ali ne na naturalistički način nego kao na oblik pročišćenja, ničeanskog oslobođenja od povijesti. Jerkić piše o svojoj već pospanoj woodstock generaciji koju naziva naturščicima:“rekli ste, vidim, zbogom iluzije/život nas je poljubio u čelo/ ipovijest se zasad redovito ponavlja.“ Dirljive su pjesme upućene kćerima, posebno izdvajam stihove: „da budeš lagano svoja i lebdiš dalje/ u ovom klonulom i posrnulom svijetu/ da odustaneš unaprijed od odličja, medalje/da pokloniš se srcu i sonetu.“ I ono što jest posebnost u konceptu majke jest da se gubi oznaka dijakronije, mudrosti majčine, jer novorođene djevojčice nose već sjećanja , pa ona kaže: „ne usudim se reći da sam ti majka, neka/rijeka mogo šira plavila.“ Djeca ne dolaze skroz iz majčine utrobe, poručuje pjesnikinja „mnogo žena davnih iz šuma nosiš.“ I to jest važno da autorica time ističe i naše pramajke, sve ono što je baština, prirodna i ljudska, koju moramo njegovati i čuvati, ne misleći da je svijet počeo od nas. Počeci Zemlje su izvan i darvinizma: jer ona „začeta je prije zalaza a kopo/koje miriše na nestajanje.“ Poosobljavanje vanjskog, promatranje iz unutrašnjeg očišta, čini poeziju Marijane Jerkić Rukavine iznimno arhetipsko simbolističkom, primordijalnom. I stoga aktualnom i svježom u moru poezije koja se raspada u zrcaljenju narcističke svijesti.

Možda baš zato jer ima iskustvo pripadanja generaciji koja je bila off, bez puno mogućnosti, Marijana Jerkić Rukavina iznimo je važna i kao urednica u izdavačkoj kući Štajergraf u kojoj radi od 1998. godine i u kojoj je objavljeno oko 200 književnih naslova. Posebno je važno da je riječ o knjigama hrvatske proze i poezije, pa se može reći kako je Štajergraf, u vremenu kad se izdavaštvo pretvara u biznis s prijevodnim zvučnim naslovima, važno mjesto u kojem su svoje utočište našli brojni off pisci, doslovno i metaforički. Jedan od njih bio je i Sead Begović, tu su i Davor Šalat, Maja Gjerek, Vojislav Mataga, Boro Pavlović, Hrvoje Čulić, Biserka Goleš, Ljerka Car Matutinović itd. Štajergraf je objavio i više prijevoda suvremene poezije, te prve knjige mlađih autora i autorica, zaboravljenih umjetnika iz manjih sredina, zatim riječ je o brojnim kritičkim izdanjima, kao što su kritička izdanja Cvjetka Milanje, izbor iz djela Dalibora Cvitana itd. Štajergraf je jedan od rijetkih izdavača koji sustavno prati poeziju i prozu hrvatskih autora, što je danas rijetkost, pa je i to jedan od razloga zašto Marijana Jerkić zaslužuje književnu nagradu Zvonimir Milčec. Riječ je o iznimnoj pjesnikinji i urednici koja je svojim radom višestruko pridonijela hrvatskoj kulturi, a sve to na nenametljiv i skroman način, gotovo offovski.

Darija Žilić