Sarajevo bi se godine 1622. moglo nazvati pupkom svijeta, ne po moći koja se koncentrirala u njemu i ne po utjecaju koji se širi iz njega nego po strukturi prema kojoj je uređen svakodnevni život grada. U to se vrijeme u Sarajevu moglo čuti toliko različitih govora da bi ga se moglo porediti s Babilonom novog doba. Govorilo se turski, arapski i perzijski, španjolski, hebrejski i talijanski, srpski i hrvatski, mađarski i njemački, a negdje se govorilo i pisalo i na latinskome, makar ga se nije moglo čuti na ulici i na čarsiji. U to se vrijeme u Sarajevu molilo i vjerovalo na islamski i katolički, na judejski i pravoslavni način, dakle na sva četiri načina koja propisuju i dopuštaju Knjige. Kulture, izvedene iz tih vjera i sadržane u tim jezicima, tih se godina u Sarajevu dodiruju, susreću, jedna se drugoj obraćaju. Na prostoru jednoga jedinog grada postoje usporedo i dogovaraju se. U tom smislu i na taj način Sarajevo je tih godina pupak svijeta: ono je koncentrirani svijet svog doba, u stvarnosti postojeći i istiniti strukturni i funkcionalni model stvarnog svijeta. A upravo se tih godina (oko 1622.) taj model definitivno oblikuje i počinje u stvarnosti funkcionirati kao kultura, dakle kao oblik i način života, kao dovršen i sebi dovoljan sistem u kojemu se živi.