1. Konačno je predstavljen Vladin prijedlog Zakona o jeziku. Jeste li zadovoljni njime?

Koje su dobre a koje loše strane?

Zakon uglavnom izgleda kao mješavina općih mjesta i lijepih želja uz tipičnu politički konzervativnu intonaciju, a ključni dio je (ponovna) uspostava Vijeća za hrvatski jezik.

2. Što smatrate najslabijom točkom Zakona?

Mislim da je sama ideja zakona loša jer je zakon nepotreban i šalje pogrešnu poruku – da se jezik tobože treba od nečega štititi, da je ugrožen, da “krivo govorimo” i sl. Zakon više-manje služi tome da se uspostavi vijeće za jezik, gdje bi onda šačica ljudi propisivala svima kako govoriti i pisati, što je sasvim suvišno jer je hrvatski odavno normiran i fizionomija standardnoga dijalekta je jasna i poznata te sasvim zadovoljavajuće funkcionira.

3. Izgleda da ipak ništa od kazni za one koji se ne budu pridržavali Zakona, je li to onda uopće Zakon?

Bolje je da kazni nema, ali zakon je doista nepotreban. To, nažalost, samo pokazuje nezrelost našega društva i vladajuću politiku koja je takva kakva jest. Dok praktički sve slavenske zemlje imaju sve svoje rječnike na internetu u pretraživu obliku (npr. Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska…), Hrvatska na internetu ima samo dva novija rječnika (Hrvatski jezični portal i Školski rječnik), dok npr. na internetu nema ni velikoga Akademijina rječnika, koji je jedan od najvećih rječnika na svijetu. Ali to nikoga ne zanima, kao ni opisivanje lokalnih hrvatskih govora pred izumiranjem – bitno da se piše nepotreban zakon i osniva nepotrebno vijeće koje će glumiti jezičnu policiju.

4. Predlaže se osnivanje Vijeća za jezik sa sjedištem na Insitutu za jezik? Da li to podržavate?

Ne. Zadnje što jeziku treba je da nam šačica ljudi odozgo nameće svoju nazadnu političku ideologiju kroz jezik. Ako jezik išta ugrožava, ugrožava ga neznanstveno i agresivno preskriptivističko djelovanje odozgo, u kojem slušamo npr. sumanute jezične “savjete” poput toga da je “pogrešno” govoriti “upaliti televizor” osim ako ne mislite na doslovno paljenje vatrom. Vijeće za jezik će takve štetne i neznanstvene “savjete” samo osnaživati, što nas vraća unazad u predznanstveno doba umjesto da se bavimo jezikom na razini 21. stoljeća i da hrvatski promoviramo tako što ćemo ga što bolje opisivati i proučavati u svom njegovu bogatstvu. Šteta je što se npr. Institut toliko bavi trivijalnim i besmislenim normiranjem umjesto da opisuje naše dijalekte ili se bavi poviješću hrvatskoga.