Kroz brigadu je prošlo oko 4000 partizanskih boraca, od toga 533 su poginula u dvije ratne godine. U prosjeku je i imala oko 1300 boraca, većinom dalmatinskih težaka i radnika prosječne starosti 21 godinu.

Italija je kapitulirala, Split i njegova okolina je na nogama. Mnoštvo ljudi prekrilo je Rivu.

NOO Split u Proglasu, rodoljubima građana Splita, piše: „Krv i suze nisu bile uzaludne“! U njemu, između ostalog, pozivaju se i pripadnici talijanske vojske za zajedničku borbu protiv Nijemaca. 13. rujna 1943. u gradu Splitu dolazi do formiranja talijansko-partizanskog bataljona „Garibaldi“. Narod Splita, Sinja, Solina, Klisa, Kaštela, Trogira i ostale šire okoline razoružava talijansku vojsku. Razoružano je oko 13.000 talijanskih vojnika. U sudskim i policijskim tamnicama zatvorenici štrajkaju glađu. Fašisti i petokolonaši pokušavaju zametnuti krvave tragove, a najvažnije objekte pale i pretvaraju u oganj. U tim i takvim složenim okolnostima, NOO Splita ne posustaje, nego proglašava Opću mobilizaciju, a u hotelu „Park“ na Bačvicama, u prvoj dekadi rujna, zapovjednik Štaba talijanske divizije „Bergamo“ potpisuje sporazum o predaji.

Grad Split i šira okolina ispunjeni su pravim narodnim ustankom. Naređenjem Štaba IV. OZ NOVH ovdje u Kučinama formirana je IV. splitske NO brigada, od dva splitska i po jedan solinski i kaštelanski bataljon, te prištabskih jedinica, s oko 980 partizanskih boraca. Među prvih 600 okupljenih dragovoljaca, samo troje su bili članovi KPH, od toga jedna žena. Za prvog zapovjednika brigade postavljen je kaštelanin Josip Babin – Bepo, dok je za komesara imenovan sinjanin Bere Badurina iz sastava Splitskog partizanskog odreda.

Odmah, po formiranju, Brigada je angažirana u borbama južno od Klisa protiv njemačkih, ustaških i zaostalih talijanskih fašističkih jedinica.

Njemačke snage, ne obazirući se mnogo na žrtve, nastojale su, što prije ući u grad Split, u kojem se građanstvo diglo na Opći ustanak. U tim teškim trenucima, u gradu Splitu i u bližoj okolini, nije bilo organizirane i iskusne jedinice NOV-e, koja bi zatvorila pravac Split-Klis.

Na poziv PK KPH za Dalmaciju i NOO Splita, masa dragovoljaca, među njima najviše omladine, krenula je u pravcu Podmosorja, u mjesto Dubrava. Nije bilo vremena ni za obuku, ni za popis boraca, čak, ni za razvrstavanja po jedinicama. Dragovoljce, naoružane, upućivalo se na položaje četa i bataljune, određujući im rukovodioce, od dojučerašnjih radnika seljaka i đaka ili od Skojevaca naučeni rukovanju s puškom i bombama. Ti, neiskusni borci, izdržali su čitave serije višednevnih bombardiranja i mitraljiranja njemačkih „štuka“ i mnoge napade 7. SS „Eugen Prinz“ divizije. Izdržali su, jer su bili svjesni, da se iza njih nalazi grad Split, zahvaćen revolucionarnim poletom.

Revolucionar Ivo Lola Ribar iz grada Splita, s oduševljenjem javlja drugu Titu: „Splitski ustanak je nešto što se bitno razlikuje od svega do sada. U ovom slučaju, mi smo grad dobili u prvom redu akcijom iznutra, a tek u drugom stepenu dejstvom naših vojnih jedinica s polja. Narodne mase pokazuju nevjerojatan primjer jedinstva, discipline i inicijative”.

Splitska brigada jedinstveni je primjer u NOV-u. Stvarana je u borbi i neposredno na vatrenim položajima s kojih je dvije sedmice odbijala njemačke pokušaje da prodru prema Splitu. Za upornost i zalaganje u obrani svoga grada, u prvim danima svog nastajanja, dobila je POHVALU od VŠ NOVJ.

Za spas grada Splita i okoline, osim splitske NO brigade, u operaciji obrane učestvovale su i jedinice IX. dalmatinske divizije (1. i 3. dalmatinska brigada) i nekoliko brigada 4. krajiške i 1. proleterske divizije NOVJ.

Dok se krvarilo i masovno ginulo ispod i oko Klisa, Štab brigade, da bi se zaštitila leđa partizanskim jedinicama, naložio je pripadnicima Posadnog bataljona u Splitu, da se obračunaju s pojedincima ili grupacijama privrženim neprijateljski i kvinslinškim oružanim snagama.

Neprijatelj, kada je prikupio velike snage, oko 2500 vojnika: 7.SS Eugen Prinz i 114. divizije, te 92. motorizirani puk, bespućima Moseća i Svilaje, prebaci na greben Dinare. Njemačke oružane snage i ustaško-domobranske od Sinja preko Klisa do Splita, te sa zapada njemačke oružane snage i četničke horde, gdje su god naišli na nedužno civilno stanovništvo, na licu mjesta, su ih ubijali, ostavljajući iza sebe, ne samo strašne zločine, nego i pustoš (pljačku i palež). U Splitu, zbog bombardiranja, poginulo je deseci i deseci ljudi, a uhapšeno je 120 Židova, od kojih se ni jedan nije vratio živ. Broj poginulih partizana nije poznat. Njemačka komanda je objavila da je poginulo 1200 partizana, najvjerojatnije u tu brojku su uključili su i oko 500 poginulih civila.

Nakon završetka borbi za obranu Splita, VŠ NOVJ naređuje formiranje 8. dalmatinskog korpusa NOVH-e, od četri dalmatinske divizije: 9., 19., 20., 26. i više samostalnih partizanskih jedinica, te Ratne mornarice. Brigada postaje sastavnica ponovo formirane IX. dalmatinske divizije.

Nakon što se je Brigada, s grebena Dinare, locirala u Livanjsko polje, nastavila je borbeni put na pravcima opskrbe i evakuacije njemačkim snagama, koje su prodrle u Split. Na crti Trilj-Posušje prihvaća nove borbe. Njen daljnji borbeni put nastavlja se kroz Bosnu (Livno, Duvno i „Drvarska operacija“), Liku (Gračac, Otrić i Srb), Dalmaciju („Kninska operacija“, gdje vodi posljednje borbe s neprijateljskim oružanim snagama, koja pobjeđuje, završavajući time oslobođenje Dalmacije, dobivajući naziv IV. splitska NOU brigada). Njen borbeni put nastavljen je u Hercegovini („Mostarska operacija“), Istri, i Slovenskom Primorju do Trsta.

Brigada, prije uključivanja u Završne operacije oslobađanja, nakon kraćeg odmora u Imotskom, odlazi na područje Dubrovačkog Primorja (Slano), odakle jedan manji sastav, po posebnom zadatku, odlazi u Prizren, u pokrajnu Kosovu, a Glavnina brigade, pomorskim putem, 18. travnja 1945., uplovljava u svoj grad Split, po prvi put, nakon 574 dana teških i krvavih borbi. Doček na Rivi bio je veličanstven od mase građana.

Brigada samo što je prenoćila, u gradu Splitu, nastavila je borbeni put u sastavu IX. dalmatinske NO udarne divizije, prema Karlobagu, Rabu, Cresu, Istri i Trstu. Nakon uspješnih borbi kroz Istarsko primorje nastavila je borbeno djelovanje prema Trstu, povezujući se s jedinicama XX. dalmatinske NOU divizije. U Trstu, istakla se u uličnim borbama.

U Trstu, Brigada, nakon posljednjih borbi i zarobljavanja njemačkih vojnika, 9. svibnja 1945. proslavila je Dan pobjede.