No odnos Crkve prema tom prazniku zapravo je dvojak – malo “da”, malo “ne”. Vatikan je 2009. “pokušao zakočiti rastuću popularnost Noći vještica, označivši je antikršćanskom i opasnom” (Daily Mail). Za razliku od toga, razni službeni i neslužbeni crkveni napisi govore o Halloweenu kao katoličkom prazniku, odnosno o “katoličkim korijenima Halloweena” – suprotstavljajući se tvrdnjama o “poganskim” korijenima Halloweena, kao i Svih svetih.

(“Pogan/ski” namjerno pišem s navodnicima jer označava nekršćane, a uz to implicira negativne osobine: zao, loš, pokvaren, prljav, pa je – kao i riječ “krivovjerci” – smatram stigmatizirajućom i uvredljivom.)

Pod “poganskim” korijenima Halloweena misli se na keltski festival Samhain i s njime povezane običaje. Kelti su vjerovali u pozitivnu, plodonosnu snagu svjetla i negativnu, destruktivnu snagu mraka, pa su tako dijelili i svoju godinu, obilježavajući mijene proljetno-ljetnog svjetla i jesensko-zimskog mraka praznicima Samhain i Beltane. Samhain se održavao na kraju jesenje žetve, prema našem kalendaru od 31.10., i trajao je tri dana. Tada, vjerovali su, stanjuje se granica između ovog i onostranog svijeta, bogovi tame i zla izvode opačine, a duhovi umrlih dolaze među ljude. Kako bi im izrazili počast i udobrovolji ih da ne nanose štetu njihovim domovima, stoci i urodu, ostavljali su im darove u hrani i piću, palili obredne vatre (simbol Sunca, koje donosi svjetlo i rast, istjeruje mrak i zlo) te organizirali slavlje.

Neki od keltskih vjerskih rituala zadržali su se kasnije u običajima Iraca i Škota za Halloween. Običaj svjetiljke od izdubljenog korjenastog povrća s umetnutom vatrom (simbolizirajući žetvu i dobru magiju Sunca) razvio se u običaj “Jack O’Lantern”. Lampionima od izrezbarene repe, kasnije bundeve, Irci su tjerali od svojih domova lutajuću dušu Stingy Jacka (Škrtog Jacka), prepredenjaka koji je dvaput prevario vraga, pa mu ovaj, prema danom obećanju, nije uzeo dušu i puštao ga u pakao (a ni Bog u raj), nego ga je ostavio da luta po mraku samo s gorućim ugljenom u izdubljenoj repi. Također, keltski običaj davanja žetvenih darova lutajućim duhovima da bi ih se umirilo nastavio se kao “trick-or-treating” (trik ili poslastica): obilasci djece i mladih po kućama da bi u zamjenu za pjesmu ili šalu dobili slatkiše. Kako su pri tom u Škotskoj mladići (zvani “guisers”) nosili maske i kostime, razvio se običaj kostimiranja za Halloween.

Stoljećima kasnije imigranti iz Irske, Škotske i drugih prapostojbina Kelta donijeli su te običaje Halloweena u Sjedinjene Države. A tamo se – zahvaljujući interesima industrija slatkiša i kostima, zatim Hollywoodu, tj. Carpenterovom horor filmu “Halloween”, te trendu sveopće komercijalizacije života – konačno oblikuju (a onda i izvoze) scenografija i popularnost današnjeg slavljenja tog praznika.

S druge strane, “katolički korijeni” Halloweena objašnjavaju se trodnevljem blagdana (od 31.10. do 2. 11.) koje se naziva “Allhallovtide”, “vrijeme sjećanja na mrtve, uključujući mučenike, svece i sve vjerne pokojne kršćane”. A ono obuhvaća: Večer Svih svetih (All Hallows’ Eve), Dan Svih svetih i Dušni dan. Dakle, “Halloween” – skraćenica od “All Hallows’ Eve/ning” – je prvi blagdan Allhallowtidea; večer bdijenja, za razmišljanje o smrtnosti, raju i paklu, te molitvu i smjerno slavlje prije Dana Svih svetih.

To blagdansko trodnevlje povijesno je etablirano tijekom nekoliko stoljeća. Od 4. st. kršćani su lokalno i na različite datume odavali počast svojim svecima mučenicima. Početkom 7. st. papa Bonifacije IV proglašava danom te svetkovine 13. svibnja (prethodno datum “poganskog” festivala Lemurije), a u 8. st. papa Grgur III prenosi slavlje Svih svetih u Rimu na 1. studenog, da bi u 9. st. papa Grgur IV uvrstio 1. studenoga kao blagdan Svih svetih u crkveni kalendar, kako bi ga slavili svi kršćani u svijetu. Uz Dan Svih svetih, kojemu prethodi Večer bdijenja, krajem 10. st. na poticaj benediktinskog opata Odila od Clunyja ustanovljen je Dušni dan 2. studenoga kao godišnji spomendan molitve za sve pokojne vjernike. I time je dovršeno formiranje blagdanskog trodnevlja posvećenog dušama mrtvih, koje je u 15. st. nazvano “Allhallovtide”.

O podudarnosti datuma Samhaina i Svih svetih, u nekim religijskim člancima tvrdi se kako izgleda kao da postoji veza, ali “ispada da je datum: slučajnost” – što je prilično neuvjerljivo, jer je Crkva (najstabilnija, najustrajnija i najefikasnija institucija-tvrtka-država u povijesti) predobro organizirana da bi propuštala “slučajnosti”. Jednako neuvjerljivo je i objašnjenje kako “nema dokaza da su papa Grgur III ili papa Grgur IV uopće bili svjesni Samhaina” – jer su puno prije tih papa i Rimljani i Crkva stavili svoje šapice na keltske zemlje i upoznali njihove običaje. To potvrđuje i pismo iz 601. godine pape Grgura I misionarima (vezano uz još-ne-kršćanska plemena Angla): “Nema sumnje da je nemoguće sve odjednom izbrisati iz njihovih tvrdoglavih umova”, pa: “ako su ti hramovi dobro izgrađeni, neophodno je pretvoriti ih iz obožavanja đavla u službu pravom Bogu” (tom metodom Crkva je oduvijek uspješno “udomljavala” sve što joj je odgovaralo, kako “pogansko” tako i sekularno).

U katoličkim napisima često se ističe kako je povezivanje Samhaina i Halloweena “krivotvorenje činjenica”, “zabluda”, pa i “antikatolička propaganda, čiji korijeni sežu do protestantske reformacije”. Ipak, vjerojatnije je da Samhain ima veze s Halloweenom i Svim svetima, odnosno da se radi o prisvajanju još jedne “poganske” svetkovine za katoličku svetkovinu. Naime, i Uskrs se “slučajno” poklapa sa slavljenjem anglosaksonske božice plodnosti Eostre u vrijeme proljetnog ekvinocija, a Božić s “poganskim” tradicijama slavljenja zimskog solsticija kao što su rimske Saturnalije, nordijski festival Yule i rimski festival Natalis Solis Invicti (rođendan Nepobjedivog Sunca) koji se održavao 25. prosinca. Tako je preobraćanje “poganskih” svetkovina “u službu pravom Bogu” donosilo i sljedbenike i blagdane (danas bismo rekli: “2 u 1”).

Dvojnost odnosa Crkve prema Halloweenu sastoji se u tome što ga kao blagdan smatra “kršćanskim”, pripadnim katoličkoj tradiciji, ali po sadržaju i načinu današnjeg sekularnog slavlja “anti-kršćanskim”. Jer “okreće naglavačke pobožno sjećanje na mrtve i slavljenje svetaca, pretvarajući ih u zle duhove i pokušavajući strahom i ismijavanjem istjerati smrt”, i zato što “bilo kakvo nasilje, krvoproliće, putenost ili demonizam, koji se sada obično povezuju s Halloweenom, nisu vjerni podrijetlu ovog praznika” (što baš i ne stoji ako se prisjetimo nasilnih obraćanja na kršćanstvo, pod rimskim carem Teodozijem I pa nadalje). Stoga i sadašnji papa implicitno kritizira Halloween govoreći o dobu “kada, nažalost, postoje i poruke negativne kulture o smrti i mrtvima”. Umjesto toga, preporučuje se pobožno sjećanje na mrtve, slavlje “u skladu s katoličkom istinom”.

Zanimljivo je da je hrvatski naziv za Halloween: Noć vještica. Štoviše, dok većina evropskih naroda koristi naziv Halloween, svi narodi bivše nam države koriste Noć vještica/ veštica/ čarovnic/ vešterkite. I tu su nestali i “All Hallows’ Eve” i Samhain. Mi smo to – bez vatikanskih dvojenja – izjednačili s Black Sabath-om, noćnim sastajanjima i orgijanjimama vještica, štovatelja đavla, demona i ostalih nekrsta.

A, zapravo, današnje globalno raširene proslave Halloweena nemaju više veze ni sa Samhainom, ni s All Hallows’ Eve, ni s vještičarenjem, magijom i okultizmom. One su vesele zabave u modernom konzumerističkom duhu – kao, uostalom, i drugi (navodno) važni nam blagdani.